Marija Dubravac: JEDNO LIJEPO ČUDO (isprošeno molitvama tete u đakovačkom samostanu).

»Trudna sam dva mjeseca. Molim te oženi me. Ubiti ću se od stida pred roditeljima. U našemu srodstvu nitko tu sramotu nije učinio osim mene. Smisli se na dušu. Kako bi ti srcu bilo da netko tvojoj sestri oduzme djevojačku čast i kao najveća kukakvica ne htjedne ju ženiti, a ona čeka dijete? Tek mi je šesnaest godina. Zar sam tako mlada znala da ćeš me prevariti? Išao si skupa sa mnom u crkvu neprestano govoreći da ću biti samo tvoja. Bog će te kaznuti«, – pisala sam mladiću iz svojega sela, a on bijaše na odsluženju vojnoga roka. Ne želeći čuti o mojim problemima, naredi mi neka »to« maknem čim prije. Njemu nije do ženidbe. Dolaskom iz vojske ići će preko granice za boljim životom. Ukoliko želim, mogu s njime, ali dijete ne dolazi u obzir.

Dakle, godina 1953., već od samoga početka prkosila mi je ružnim, sramotnim proročanstvom, nagoviještajući tužnu kob moje sudbine: ako ništa ne poduzmem, početkom rujna imati ću kopile. U kući strogoga oca i brata gdje se je vjera nadasve prakticirala, sigurno ga ne smijem roditi. Mati, ljuta osa, zbog stida pred svijetom ugušiti će me, jer tko zna hoće li me onaj nevjernik ikada oženiti? Osim toga, buknuti će strašna svađa između moje i momkove obitelji. A kad selo čuje da sam grješnica, jao meni! Brujati će izrugivanja svih vrsta. Ostaje dakle samo jedan izlaz: skinuti s mašne mali dukat te potajno u susjednom selu pronaći kakvu babu i uraditi ono što uradiše sve prevarene nesretnice prije mene. Ukoliko iz bilo kojega razloga moj plan ne uspije, zna mi se: Sava nije daleko, a bunar je još bliže. Voda i dubina jednake su. Isto mi se piše. Prije toga pokajati ću se. Bog dragi vidi moje jade pa će mi sigurno oprostiti. Plačući grozno u svojemu kućaru, idućih nekoliko noćiju smišljala sam na koji način bih mogla šmugnuti od kuće bez da izazovem među svojima i najmanju sumnju. Konačno se dosjetih divnoj ideji. Rođena očeva sestra je redovnica u Đakovu. Jako sam je voljela. Premda bijah vrckava, moji se žarko nadahu da ću možda kojom srećom krenuti tetinim putem te postati ponos njima i selu. Odlično! Dok budem kod tete, naći ću kriomice u velikom Đakovu nekoga tko će me za moj dukat izbaviti dotičnoga zla.

Čim sam napomenula da želim kod tete provesti jedno izvjesno vrijeme, u tatinim očima sinu radost. Unaprijed vidje svoju kći u svetoj odjeći časne sestre, i sebe, kako visoko uzdignute glave ide selom, a svijet govori:
»Blago tebi, primio si veliku Božju milost.«

Bez premišljanja počeo je uprezati konje rekavši mami neka spremi sestrama uobičajene darove od svega što smo u to zimsko doba imali na tavanu i u spremištu. Uvjerena kako idem radi ulaska u samostan, brišući suze mama veselo reče:

»Srce moje, često sam molila neka ti Bog dragi prosvjetli pamet. Ovaj naš seljački život ženskom stvorenju nije ništa drugo već jedna teška patnja, od povoja do pokrova. Ne velim da je časnima lako, al’ bome su pošteđene bračnih i porođajnih muka. Nemaju muža, svekra ni svekrvu da ih progone i psuju. Slušaju Boga dragog i svoje poglavare, a sve liče živim sveticama. Kad koju sretnem, mislim da vidim nekoga s Neba. Idi mila i odmah ostani ako je moguće, prije nego ikakvim grijehom okaljaš tu svoju nevinu dušicu. Otac i ja dovesti ćemo sve što bude trebalo.«

Nakon slatkih maminih riječi briznuh u žalovit plač, misleći: O mama, kad bi ti znala kako je moja dušica grešna i čađava, a na mašni da fali mali dukat, sigurno bi pala na zemlju mrtva, shvaćajući o čemu se radi. Isuse, oprosti mi grijehe.

Cijelim putem do Đakova uzdisala sam potiho, pogotovo kad stigosmo pred vrata samostana. Misleći da tugujem za svojim voljenima, otac, također uplakan, blago napomenu:

»De kćeri, obriši suze. Reći će sestre da sam te silom k njima dovukao. Ako ti je baš toliko teško zbog rastanka, vratit ćemo se nazad. Dođi drugi puta.«
Ipak sam ostala, jer moradoh ostati.

Lice moje dobre tete, već odavno pokojne, zasja blaženom srećom nakon privatnoga razgovora sa svojim bratom, a on brižno napomenu neka mi dadnu vremena dok se malo ne smirim. Rastanak je svakome težak pogotovo ženskome djetetu. Poslije tatinoga odlaska moje suze nisu prestajale. Oči crvene od plača baciše tetu u brigu. Kasno na večer izgubivši strpljenje, izgrdi me bez imalo milosrđa rekavši da maze kao ja nisu za samostan niti imaju pravoga poziva za služenje Bogu. Neka idem nazad i kopam čitav život. Tko za ljubav Bogu ne može ostaviti roditelje, kuću i selo, nije dostojan obući redovničke stvari. Krijući sramne oči, a treseći se poput tanahne grančice na vjetru, jaučući izmucah:

»Nisam došla u samostan! Trudna sam! Teta, pomozi mi… Ja moram ovo dijete maknuti, inače ubiti ću se. Ne trebam tvoj novac. Odvedi me gdjegod da se riješim zla. Poludjeti ću. Imam evo dukat. Ukrala sam ga od mame. Molim te smiluj se i nemoj nikome odati moju tajnu.«

Sva jadna i smetena, posegnula sam rukom u njedra, pronašla dukat umotan u vezenu maramicu te stavila pred tetu kao dokaz da ne lažem. Teta je morala biti grozno užasnuta. Par minuta nije rekla ništa. Čula sam tada njene prigušene riječi:

»U ime Oca, i Sina i Duha Svetoga! Nesretnice, što si uradila?«
Nakon toga skupa sa mnom brisala je suze, rekavši:

»Bože očuvaj da ja imam udijela u tvojemu grijehu. Iako si tek šesnaest, sigurno znaš da je smaknuće djeteta ubistvo i smrtni grijeh. Odakle ti pomisao doći u ovu svetu kuću tražiti izlaz? Draga moja, dosta je što si pred Bogom bludno sagriješila. Zar ćeš činiti i drugi grijeh, teži od prvoga? Dok sam ja živa nećeš ubiti toga nedužnoga anđela, nego ćeš ga roditi. Pobrinuti ću se za tvoj smještaj i srediti stanje između tebe i tvojih kako bi se vratila k njima nazad. Drugo ništa od mene ne očekuj. Daj taj grešni dukat ovamo. Zar je on cijena životu nevinoga anđela? Srami se!«

Strahujući da joj te noći kudgod ne pobjegnem, teta je odlučila spavati sa mnom u sobi. Prije počinka reče mi:

»Klekni uz mene pred Raspelo. Molit ćemo skupa dragog Isusa svim žarom duše da se dogodi kakvo lijepo čudo, u zahvalu što nećeš ubiti svoje djetešce.«

Ta je noć bila grozna, duga, jezovita, bolna i suzna – najgora u mojemu kratkom životu. Stotine ružnih slika redahu se predamnom. Ostati ću zauvijek oličena najpogrdnijim imenom one koja rodi »kopile«. Sa sedamnaest godina biti ću ruglo sebi i svojima. Nitko me više neće htjeti. Isuse, molim te oprosti mi i pomozi, vapih milijun puta osluškujući tihi tetin šapat, molitvu, po kojoj je molila nebesko čudo za svoju naivnu zločestu nećakinju.

Ujutro smo izgledale iscrpljene i blijede. Suze su tekle i dalje. Sam Bog zna koliko je teta klečala i vapila u samostanskoj crkvi da stiša vatru pod »uzavrelim loncem« u mojoj obitelji i kakve je sve žrtve činila radi mene u idućih pet mjeseci da izmoli »neko lijepo čudo«, no bome su njene žarke molitve, na moju silnu radost to čudo izmolile. Prije nego mi je roda donijela maloga bratu, bila sam nova mlada. Iako s trbuhom do zubi i bez vijenca na glavi, ipak nitko nije bio sretniji od mene dok sam uz svoju zločestu jedinu ljubav koračala na vjenčanje, da bih potom proživjela prilično smiren život vječno zahvaljujući Isusu Kristu što usliša molbe dobre tete u svetom mjestu, u đakovačkom samostanu. Hvala ti teta. Počivaj u miru Božjem.

Baka Slavonka

Priče iz dijaspore, upisane u knjigu ZNACI I MILOSTI S NEBA

Marija Dubravac/Hrvatsko nebo