Uz misna čitanja za šestu uskrsnu nedjelju B/Po čemu se prepoznaju kršćani?

„Nije li izvor mnogog nezadovoljstva i pesimizma kod nas katolika u Bosni i Hercegovini sadržan upravo u tome da nam nedostaje ’kapa’, koju onda mislimo pronaći negdje u bijelom svijetu?“ – piše u Katoličkom tjedniku u homiliji uz šestu uskrsnu/vazmenu nedjelju B (Dj 10,25-26.34-35.44-48; 1 Iv 4,7-10; Iv 15,9-17) Ivica Božinović.

Uvod u pokajnički čin

Ljubav nas je Kristova i danas okupila oko njegova oltara. Radosni smo jer smo ljubljena djeca Božja. To nam daje veliko dostojanstvo kojim se ponosimo. No, Božja riječ, koju ćemo za koji trenutak čuti, podsjeća nas na našu obvezu da ljubimo jedni druge kao što nas Bog ljubi. Ljubav za nas kršćane nije i ne smije biti tek puka fraza. Ona se treba živjeti u našem konkretnom svakodnevnom životu. Mora biti opipljiva, utjelovljena u dobra djela. Stoga se danas u kratkom ispitu savjesti zapitajmo: Jesam li kao kršćanin prepoznatljiv ljubavlju prema bližnjemu, potrebitomu? Prepoznajem li ljubav drugih i jesam li zahvalan za nju? Prepoznajem li s udivljenjem i zahvalnošću Božju ljubav u svome svakodnevnom životu? Želimo biti Isusovi, a on jasno kaže: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio.“ Ne bilo kako, nego „kao što sam ja vas ljubio“. Pokajmo se!

Biti prepoznatljiv, jedinstven, zapažen… Ponekad je to tako agresivno i nametljivo da vrijeđa zdrav razum i osjećaje onoga koji nije ili ne želi biti dio toga.

Prepoznatljivost kršćana

Po čemu bi se trebali prepoznavati kršćani?

Isus nije ostavio nikakav poseban znak ili odoru po kojima bi njegovi učenici bili prepoznatljivi. Ono po čemu bi kršćani trebali biti prepoznatljivi jest ljubav. „Ovo vam zapovijedam: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! (Iv 15,12).“

Ljubav bi, dakle, trebala biti osobna iskaznica Isusova učenika. Ni više, ni manje. Djela apostolska donose nam na više mjesta upravo takvo svjedočanstvo o životu prve kršćanske zajednice. Na početku kršćanstva pogani su se, piše Tertulijan, obraćali vidjevši ljubav koja je vladala među kršćanima: „Gledaj – kažu – kako se ljube međusobno.“ Dakle, ne vidješe neke odore, znamenja, njihovu školovanost, uvjerljivost u raspravama i sl.

Ideal za kojim valja težiti

Međusobna ljubav je ideal kojemu nas i danas poziva liturgija riječi. Istina, događa nam se da često mnoge ideale, pa i ovaj, proglasimo utopijom koja je neostvariva u današnjem vremenu i od koje je najbolje odustati. Papa Benedikt XVI. kaže da su ideali poput zvijezda na nebu po kojima su se u prošlosti ravnali mornari jer nije bilo današnje navigacijske tehnike. Mornari, istina, nikada nisu dosegnuli nijednu zvijezdu, ali ih nisu zbog toga prestali pratiti. Oči su uzdizali prema njima jer su znali da se tako ne će izgubiti. Tako je i s idealima. Nikada ih posvema ne ostvarimo, ali bez njih bismo se jednostavno izgubili.

Ljubav je, dakle, ona po kojoj bi kršćani trebali biti prepoznatljivi. Svi drugi, nama dragi simboli, naše vjere jesu važni, ali bez ljubavi jednih prema drugima, postaju karikatura koja radi sama protiv sebe.

Uvijek iznova pitam se je li veličina križa koji visi u automobilu mjera vjere vozača koji tim automobilom upravlja. Nerijetko sam doživio upravo suprotno: što je veći križ u autu, to je veći divljak za volanom, koji krši sve moguće propise, psuje Boga, prijeti drugima i sl. A sve to u sjeni križa kojeg je „objesio“ na unutarnje ogledalo automobila kao svjedočanstvo svoje pripadnosti. Kakva zloporaba uzvišenog simbola naše vjere i strašno karikiranje vjere!

Razumjeti potrebe i nositi nevolje drugih

Riječ ljubav danas se toliko rabi i sve i svašta naziva se ljubavlju. No, što je to ljubav o kojoj Isus govori?

Stara hasidska priča odgovara na svoj način:

„Rabi Moše Lob je pričao:

‘Kako treba ljubiti ljude, naučio sam od jednog seljaka. Sjedio je s ostalim seljacima u gostionici i pio. Dugo je šutio kao i ostali. No kad mu je vino omekšalo srce, obratio se svome susjedu:

Reci, voliš li ti mene ili ne?

Ovaj odgovori: Jako te volim.

Seljak na to reče: Ti veliš da mene voliš, a nemaš pojma što mi nedostaje. Kad bi ti mene uistinu volio, ti bi to znao.

Ovaj na to nije mogao reći ni riječi. A i seljak koji je pitao zašutio je kao i prije.’

Ja sam pak shvatio: Ljubav prema ljudima zahtijeva da razumijemo njihove potrebe i nosimo njihove nevolje.“

To je ono što Isus naziva „polaganjem života za drugoga“ u svakodnevlju – razumjeti potrebe i nositi nevolje jedni drugima.

Naći Boga

Onaj koji je ne ljubi, koji ne dopušta da ga zahvati ta istinska i prava ljubav, ne spoznaje Boga, bez obzira tko on bio i koje mjesto zauzimao u društvenom ili vjerskom životu. Tu malo vrijede zvučni naslovi. Traže se djela i dokazi istinske ljubavi, koja se ostvaruje u svakodnevnom, konkretnom životu.

„Nakon dugogodišnjeg zajedničkog života u učenju i meditiranju, trojica učenika napustila su svojeg starog učitelja i krenula u svijet izvršiti svoje poslanje.

Deset godina poslije toga, sva trojica vratila su se posjetiti učitelja.

Stari pustinjak zamoli ih da sjednu jer bijaše tako onemoćao da se nije mogao pridići.

Svaki od učenika pričao je svoja iskustva.

‘Ja sam’, reče prvi ponosno, ‘napisao nekoliko knjiga koje su prodane u milijun primjeraka.’

‘Ti si ispunio svijet papirom’, reče učitelj.

‘Ja sam’, uze riječ drugi učenik, ‘održao na tisuće propovijedi u svim poznatim gradovima.’

‘Ti si ispunio svijet riječima’, reče učitelj.

Tada se javi treći učenik.

‘Ja sam ti donio jastučić da možeš osloniti svoje umorne noge.’

‘Ti si našao Boga’, reče učitelj smiješeći se.“ (B. Ferrero).

„A gdje je kapa?“

Gdje je izvor ljubavi o kojoj Isus govori? U Bogu koji je sam neizmjerna ljubav i koji nas je prvi ljubio. Bog je ljubav. On je u isto vrijeme i izvor i rijeka. Mogli bismo reći da je i uvir svake prave ljubavi, jer svaka ljubav od Boga dolazi i k njemu se vraća. Gdjegod ima ljubavi, tu je Bog prisutan. O tomu tako lijepo piše apostol Ivan u današnjem drugom čitanju.

Ta ljubav mora nas ispuniti udivljenjem i zahvalnošću.

Trebali bismo se potaknuti riječju današnje liturgije zamisliti se i nad sadržajem ove priče:

„Šetao sam se uz gradski ribnjak. Bilo je malo ljudi. Iznenada sam začuo žustro zvonce bicikla, kojih 60-ak metara desno od mene, udarac i snažno pljuskanje u vodu. Odmah potom dječji krik. Ne časeći ni časa potrčao sam do mjesta odakle je dopiralo zapomaganje. Ugledao sam dječaka kako se praćaka. Skinuo sam kaput i skočio po dječaka koji se utapao. Izvukao sam ga na obalu. Izvadio sam i njegov bicikl koji je također pao u vodu.

Odijelo mi je bilo potpuno mokro, kao i dječakovo. On se doduše, napio i vode, ali se brzo pribrao. Ogrnuo sam ga svojim suhim kaputom (na postavi je bila ušivena moja adresa) i rekao mu da mi ga sutradan vrati. Bio sam ponosan što sam spasio život devetogodišnjaku. Priznao je da bi se bio brzo utopio, jer, zbog slaba srca, nije naučio plivati.

Sutradan se oglasio telefon. Uhvatila me groznica te sam ležao. Jučerašnje neželjeno kupanje i mokro odijelo nisu me ostavili bez posljedica. Pošto se telefon oglasio i po treći put, javio sam se.

Odlučan muški glas je pitao: ‘Jeste li Vi taj čiji se kaput nalazi kod mene?’

‘Da’, rekoh. ‘S kime razgovaram?’

‘Jeste li Vi jučer iz gradskog ribnjaka izvadili dječaka? Dječaka i bicikl?’

‘Da’, rekoh. ‘S kime razgovaram? Srećom stigao sam u pravo vrijeme. Kako je dječak?’

‘Sasvim dobro’, odvrati otac. I bicikl je očišćen. Bio je sav u blatu.

‘Da, bio je zamazan’, rekoh.

Potom je nastao muk, dok se otac nije ponovno oglasio, ali nešto strože:

‘Prije nego što je pao u vodu, dječak je imao kapu na glavi. A gdje je kapa?’

To: ‘A gdje je kapa?’ postalo je odonda moja poštapalica.

Slušamo li bolje, čujemo kako mnogi ljudi, kojima se učinilo neko dobro, još pitaju: ‘A gdje je kapa?’ (J. H. Rösler).“

Koliko smo puta Bogu umjesto zahvalnosti i ljubavi za učinjena nam dobra postavili upravo ovakvo pitanje: „A gdje je kapa?“.

Nije li izvor mnogog nezadovoljstva i pesimizma kod nas katolika u Bosni i Hercegovini sadržan upravo u tome da nam nedostaje „kapa“, koju onda mislimo pronaći negdje u bijelom svijetu?

Katolički tjednik/Hrvatsko nebo