Damir Pešorda: O VLASNIŠTVU

Jedan članak na portalu Novac.hr potaknuo me da pišem o vlasništvu kao jednoj od konstituenti identiteta u kontekstu suvremene ideologije, srž koje jest upravo dekonstrukcija svih u tradiciju ukotvljenih identiteta.

U članku se govori o suvremenom trendu da mladi ljudi sve više iznajmljuju a sve manje kupuju stvari. U članku se između ostalog kaže: ”Za modernog čovjeka u vremenu tehnološko-inovacijskog procvata i ekološke osviještenosti privatno vlasništvo, imovina, svojina, jedno od prirodnih prava čovjeka uz život i slobodu, kako je davno zapisao engleski filozof John Locke, prema svemu sudeći, postaje breme. Stan, automobil, vikendica, jahta, telefon, odjeća, umjetnine, namještaj i alati, sve za što se nekada godinama disciplinirano štedjelo i onda ponosno posjedovalo, danas je moguće zakupiti za djelić tog iznosa, a nova generacija ‘rentaj, koristi, vrati’ to je skužila.”

Naoko nepretenciozna, ekonomična i ekološki osviještena ideja, međutim upravo ova opaska da se radi o jednom od prirodnih prava čovjeka, zvoni na uzbunu! Jer živimo u vremenu kada je gotovo sve što se do jučer držalo prirodnim i samorazumljivim izloženo napadu.

Trend konzumiranja bez posjedovanja, koliko god bio praktičan u mnogim slučajevima, ipak dovodi do daljeg raslojavanja između bogate manjine i sve siromašnije većine jer sve te nekretnine i pokretnine koje se iznajmljuju netko posjeduje. Ništa ne imati možda daje privremeni osjećaj slobode, neopterećenosti, nevezenosti, no na dulje staze taj osjećaj se preobražava u osjećaj nesigurnost, praznine i nestvarnosti. Izolirani pojedinac u atomiziranom društvu, nesiguran u svoj spolni, obiteljski, nacionalni ili vjerski identitet, bez vlasništva i ideje Apsoluta lak je plijen. Nije uzalud prevratnička misao od početka moderne ratovala protiv vlasništva.

Od Rousseaua koji je  uzrok sviju zala tražio u privatnom vlasništvu do boljševika koji su lijek tim zlima našli u kolektivizaciji i nacionalizaciji ”sredstava za proizvodnju”. Povijesni krah tzv. realnog socijalizma i njegove inačice ”samoupravnog socijalizma” doveo je do zanimljivog i neočekivanog obrata. Ključne ideje propalog sustava – odumiranje države, obitelji i privatnog vlasništva – umjesto da nestanu, nakon kratkog uzmicanja vratile su se još jače, samo presvučene u novo ruho. Novo je to da ovaj put taj trend stiže s nekritički glorificiranog zapada.

Berđajev na jednom mjestu kaže ”U svijesti XIX. i XX. stoljeća nestala je idealna slika čovjeka” (N. Berđajev: Smisao povijesti; Verbum, Split, 2005., str. 190.). A nestajala je tako da je rušena jedna po jedna zabrana koja je čovjeka izdizala iznad animalnog u njemu, ukratko: rušenjem tabua rušen je čovjek. Sad je taj posao manje-više dovršen, na udaru su posljednji tabui, posljednja crta obrane ljudskosti. U nekoć strogo katoličkim državama Španjolskoj i Portugalu, incest je legaliziran, a Švedskoj je dopušten čak i brak između polubrata i polusestre.

Određene političke stranke u nekim zemljama, primjerice u Španjolskoj i Švedskoj, traže legalizaciju nekrofilije, pokret za legalizaciju pedofilije sve je jači u brojnim zapadnim zemljama i do kraja dvadesetih godina vjerojatno će u nekim od njih biti legalizirana. Već je u kvaziznanstvenu raspravu ubačena ideja o jedenju ljudskog mesa. Argumentacija je otprilike sljedeća: budući da čovjek nema neke više svrhe ni cilja, šteta je da njegovo meso propada kad se može bolje iskoristiti, a osim toga takva ekonomičnost pomaže u borbi protiv klimatskih promjena.

Zagovaratelji ljudožderstva velikodušno dodaju da bi se koristilo meso od već umrlih ljudi, to jest da ne bi žive usmrćivali u prehrambene svrhe. Za sada! Jer s takvim stvarima kad jednom krenu, nikada ne znaš kako će završiti i kamo će nas odvesti.

Nema zajednice, kultura i sigurnosti bez tabua. Njihovim dokidanjem dokidamo i sebe kao ljude. Rušenjem tabua i redefinicijom prirodnih prava čovjeka suvremena zapadna društva sama sebe nagrizaju i uništavaju. Trend neposjedovanja naoko nije dio ove priče, međutim razmislimo o posljedicama toga da sve veći broj ljudi u zapadnim društvima nema ništa uistinu svoje, ništa čvrsto, stan, kuću, komad zemlje… ostaje im samo dohodak, novac koji zarađuju i od njegova redovita dotoka zavise gotovo i koliko kmetovi od volje gospodarove. Osim toga, ono što posjedujemo određuje nas i više nego smo spremni priznati.

Naše mjesto stanovanja, naš auto, naše slike, odjeća, stvari koje smo skupljali cijeli život… sve to govori o nama možda i više od onoga što mi sami o sebi naglas govorimo. Kažu da se ne valja vezati uz stvari, ali u osnovi rentanja, iznajmljivanja svega i svačega također je vezivanje uz stvari, odnosno uz njihovu simboliku, ali na jedan drugi način. Na način da iznajmljivanjem stvari koje uistinu ne možemo posjedovati, pokušavamo barem privremeno biti ono što nismo ili preciznije – ono što si ne možemo priuštiti da budemo. I time dodatno činimo nesigurnijim vlastiti identitet.

Čini mi se da je istinska pozadina svega toga namjerna pauperizacija stanovništva koja, uz dekonstrukciju identiteta i osjećaja pripadnosti, ljudske mase čini pogodnim materijalom za oblikovanje po volji.

Hrvatsko nebo