27 godina od raspuštanja logora Osnovna škola Potoci i Gnojnice

U proteklom Domovinskom ratu na području Hercegovine tzv. Armija BiH je formirala na desetke logora za Hrvate, a jedan od najvećih i zloglasnih koji nastaje kao posljedica sustavnog „čišćenja“ Hrvata iz sjevernog dijela Mostara je logor u Osnovnoj školi „Bratstvo i jedinstvo“ u naselju Potoci kod Mostara.

Prilikom boravka u logoru, kao i kada su vođeni na prisilne radove, bili su izloženi najstravičnijim oblicima psihičkog i fizičkog mučenja. Uskraćivani su im hrana i liječnička pomoć, te su isti smršavili do neprepoznatljivosti. Zabilježeno je i više slučajeva silovanja. Za vrijeme obavljanja fizičkih radova na prvoj crti bojišnice, izvlačenja ranjenih i poginulih smrtno je stradalo sedam logoraša, od kojih je pet ubijeno namjerno iz neposredne blizine, a dva logoraša su smrtno stradala u unakrsnoj vatri prilikom kopanja rovova.

U navedenom logoru bilo je zatočeno 109 Hrvata, među kojima su bili pripadnici HVO-a, civili i čak 15 maloljetnih osoba od kojih osam ispod 10 godina života.

Donosimo samo dio svjedočenja djeteta zatočenog u logoru u O. Š. Potoci

„…Nakon upada Armije BiH moj tata je bio u civilnom odjelu, naš tadašnji susjed Šele nagovorio je tatu da obuče vojnu uniformu, uvjeravajući ga da je tako bolje. Moj otac je to i učinio. Nakon toga su ga rastavili od mame, brata, sestre i odveli u logor IV. osnovne škole Mostar, gdje je ubijen na prisilnom radu 13. kolovoza 1993…. Moje sjećanje na boravak u logoru vezano je za glad i strah. Mama je hranu (kruh) čuvala za njih mlađe, tako sam i ja otkidala od sebe samo da njih dvoje imaju. Posebna delicija je bila svinjska mast koju su logoraši donosili iz hrvatskih kuća. Zamislite dijete koje jede svinjsku mast poput Nutele. Jednoga dana mama je za nas dobila pekmez od jabuka, dala joj ga je Mara Šilić, koja je također bila u pritvoru, ta jedna tegla pekmeza izazvala je veliku radost.

Uz padanje granata, raznovrsnu pucnjavu, posebno sam se bojala vojnika koji su upadali noću i strašili nas. Ti njihovi upadi za mene su bili strašni, doslovno me gušio strah, uvijek sam mislila sad sam gotova. Ležali smo na podu športske dvorane, a budući da s mamom nije bilo mjesta, jer su uz nju ležali brat, sestra, baka i djed, ja sam ležala uza Željku Zovko. Kada bi upali vojnici, ona bi me skrivala pokrivajući me dekom, od straha bi se doslovce zalijepila za nju. Sjećam se maminih odlazaka nekud… hvatao me panični strah dok se ne bi vratila. Danas znam da su ti njezini odlasci bile akcije izvlačenja ranjenih ili poginulih. To je bilo strašno morbidno, mamu bi odveli, mene i sestru bi ostavljali u logoru, a brata u prostorijama razrušenoga svećeničkog doma, tako da im mama ne bi mogla pobjeći.

Sve to vrijeme u svojoj dječjoj glavi maštala sam da postoji negdje izlaz iz svega toga zla i da ćemo jednoga dana izaći. Na dan izlaska sjećam se da sam obukla nove hlače koje sam ponijela sa sobom od kuće, bile su mi veoma drage. Na putu u slobodu, prigodom razmjene pala sam u blato i isprljala te svoje lijepe hlače. Brzo sam zaboravila na svoje prljave hlače kad sam ugledala što su nam sve pripremili za jelo na priređenom dočeku. Nakon sveg izgladnjivanja nisam znala što bih prije jela. Tek danas, kad sam i sama majka troje djece, razumijem svoju majku i njezin život s nama u zatočeništvu. Naša kalvarija nije bila samo logor Potoci i tatina pogibija. Naša patnja je započela odmah na početku rata sa Srbima.

Budući da je moja majka rođena u pravoslavnoj obitelji u Nevesinju, to je bio dodatni problem u paklu rata. Proživljavala je provokacije, govoreno joj je da je “četnikuša”, zašto ne bi išla s djecom u Nevesinje… Na što bi ona samo odgovarala što će ona u Nevesinju kad su njezina djeca Hrvati. To su nekomu možda bile sitne provokacije, ali se to odrazilo na njezino zdravlje. Danas kad se sjetim njezina stanja iz toga vremena, znam da se to zove nervni lom, a ona je to upravo proživjela. Nakon svega, premda su moj otac, djed i baka uvažavali moju mamu, nikom ne bih poželjela da bude dijete iz mješovitoga braka i svoju djecu danas učim da ne mrze nikoga. Ja nikoga nakon svega ne mrzim i danas još uvijek promatram te ljude očima onog istog djeteta“…

Također, prije 26 godina, dana 03.12.1993.godine izvršena je razmjena hrvatskih logoraša iz logora u obiteljskoj kući Nikole Filipovića u naselju Gnojnice kod Mostara, gdje je bilo zatočeno 20 osoba, među kojima dvoje malodobne djece, koji su također bili izloženi najstravičnijim psihičkim i fizičkim torturama, ostavljeni bez stalnog nadzora logorskih čuvara, liječničke pomoći i hrane.

Apelacijsko odjeljenje Suda BiH, za logor u Potocima, izreklo je dana 21. 09. 2018. godine pravomoćnu sudsku presudu protiv tri osobe (dvije su oslobođene) za kazneno djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva prema članku 142. stavak 1. Kaznenog zakona SFRJ (stari zakon) prema kojoj su isti osuđeni na ukupno 26 godina zatvora.

Iako je optužnica Tužiteljstva BiH zasnovana na Kaznenom zakonu BiH, Sud BiH primijenio je prilikomdonošenja presude povoljniji blaži zakon za počinitelje, zanemarujući elemente sustavnog progona Hrvata sjevernog dijela mostarskih naselja i njihovo zatvaranje u logorima.

Hrvatska udruga logoraša Domovinskog rata BiH

Uredništvo/Hrvatsko nebo