Šiljo: Kućni prag slobode

1

 

 

U osnovi, riječ je o reguliranju odnosa između, s jedne strane, državno-upravno-političkih vlasti i njihovih ovlasti (a među kojima bi isto tako bilo nužno razgraničenje: što se čini u ime države, što sukladno ovlastima državne uprave, a što po političkoj volji aktualne vlasti) i naroda odnosno svakog čovjeka s državljanskim i ljudskim pravima i slobodama osobno, s druge strane. Cijela povijest prepuna je nastojanja da se nadležnost upravne, a osobito nadležnost aktualne političke vlasti protegne na zone ljudske slobode kao što su područje mišljenja, savjesti, vjere i svjetonazora, privatnost životnih sadržaja i nepovrjedivost vlastitog doma kao oaze osobe, obitelji i intime. Upravo odatle izviru ovoliki, i argumentirani, otpori onomu što je formalno ili nominalno, a u svrhu zaštite zdravlja i života ljudi, možda i svrhovito. Možda.

Zagreb – Kamenita vrata, 2. prosinca 2020.

U Hrvatskom saboru danas se vodila žestoka i ujedno sadržajna rasprava (koju javna televizija nije prenosila, a privatna ju je „cenzurirala“) o opravdanosti i neopravdanosti najnovijih kaznenih odredaba koje bi se trebale provoditi poslije petka, a koje, kako to tvrdi Vlada kao predlagatelj, imaju za cilj obuzdati širenje virusne epidemije i tako spašavati zdravlje i živote mnogih. Stroga ograničenja druženja na privatnim posjedima, ograničenja broja osoba koje se mogu okupiti na misama i na drugim mjestima u različitim prigodama izazivaju otpor i revolt kod oporbe. Zastupnici vladajuće koaliciji i članovi vlade opravdavaju pak predložene mjere razlogom čuvanja zdravlja drugih, održanjem zdravstvenog sustava i potrebom da se poduzme sve što se smatra svrsishodnim kako bi se štitili životi onih koje bi korona mogla pokositi ako se okuže. 

 

Tri plohe raznostranične piramide

Tri plohe te raznostranične piramide pokazuju se kao posebno važne. 

Prva je ploha više formalne i proceduralne naravi, a tiče se ustavnosti i zakonitosti: Smije li se i u kojoj mjeri samim Zakonom o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti uvoditi ovako drastične mjere kakve se dosad uvodilo ili se ubuduće kani uvesti i provoditi? Odnosno: Smije li se to – u demokraciji – činiti bez prethodne dvotrećinske suglasnosti najvišega predstavničkog i zakonodavnog tijela?

U srži cijelog prijepora pozicije i opozicije zapravo je ping-pong u kojemu loptica političke polemike leti sad na jednu, sad na drugu stranu stola, odbijajući se na jednog od „pozicijskoga“ Članka 16., a na drugoj od „opozicijskoga“ Članka 17. Ustava.

 

Loše ustavne odredbe krivac za nepotrebno rasipanje zastupničkih energija

U Članku 16. piše ovo:

Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.“

Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.“

Sukladno prvom stavku tog članka vlast bi imala pravo po postojećem Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti činiti to što čini. No opozicija se poziva na drugi stavak toga zakona, koji govori o razmjernosti. A načelo razmjernosti kaže da svaka poduzeta mjera ili učinjeni čin ne smije prelaziti prag mjere koja je tu zaista potrebna i primjerena. Slikovito i konkretno rečeno: Ako je za gašenje požara potrebno jedno vatrogasno vozilo, ne će na požarište biti poslana tri. I ako je za gašenje požara na hodniku dovoljan postojeći vatrogasni aparat (Pastorov!), nije uopće ni potrebno dopremati (s uključenim siranama i rotirajućim plavim svjetlima) na mjesto požara vatrogasno vozilo. 

Mnogi iz opozicije smatraju da se sada u borbi protiv koronavirusa poduzimaju mjere koje nisu razmjerne „požaru“, nego su nerazmjerne, pretjerane, ili su zbog drugih razloga kao takve nedopustive.

U Članku 17. piše pak ovo:

U doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države, te velikih prirodnih nepogoda pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom mogu se ograničiti. O tome odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika, a ako se Hrvatski sabor ne može sastati, na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade, Predsjednik Republike.

Opseg ograničenja mora biti primjeren naravi pogibelji, a za posljedicu ne može imati nejednakost osoba s obzirom na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, nacionalno ili socijalno podrijetlo.

Niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može se ograničiti primjena odredbi Ustava o pravu na život, zabrani mučenja, surovog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, o pravnoj određenosti kažnjivih djela i kazni, te o slobodi misli, savjesti i vjeroispovijedi.“

Mnogi protimbeni zastupnici smatraju da pozivanje na Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti i na odredbu članka 16. Ustava nije dovoljno da bi se tako duboko „ograničavala“, točnije: uskraćivala inače zajamčena prava i slobode državljana. Oni stoga zahtijevaju da se – ako se takvoj praksi i tako nepopularnim i ’podmuklim’ metodama već mora pristupiti – primijeni Članak 17., kojim se za takva zadiranja u temeljna prava i slobode iziskuje prethodna suglasnost Sabora, i to suglasnost najmanje dviju trećina svih zastupnika.

Ta je ploha dakle formalna dimenzija problema. Politička pak računica – a ona je u politici uvijek prva i glavna – vrlo je jednostavna: tankoj vladajućoj većini odgovara pozivati se na zakon i ne upletati u igru dvotrećinsku većinu, a opoziciji odgovara uplesti dvotrećinsku većinu kako bi vladajućima pokazala da bez oporbe, točnije: bez dodatnih šesnaest posto odnosno bez najmanje 25 opozicijskih zastupnika ne može odlučivati o takvim pitanjima, sukladno Članku 17. A da bi privoljela dio oporbe na takvu odluku, vladajuća većina morala bi imati više poštovanja prema nevladajućoj protimbi (76:75). Morala bi priznati da joj jednostavna, natpolovična većina nije dovoljna za upravljanje državom. Morala bi nastojati postići „širi demokratski konsenzus“.

Za svu tu raspravu i ustavnopravnu zbrku kriv je zapravo sam Sabor, koji je nekoć isti ili vrlo sličan problem definirao na dva različita načina, u dvama člancima, i to dvoznačno, umjesto da je to učinio u jednomu i jednoznačno. Ovako svatko može posezati za člankom 16 ili člankom 17. ovisno o tomu koji mu trenutno više koristi ili za koji smatra da ga treba primijeniti. To je pak samo još jedan u nizu dokaza kako je Ustav Republike Hrvatske šupljikav kao švicarski sir, u sebi nedorečen, neusklađen, nedomišljen, mjestimice i protuslovan, te da bi ga hitno trebalo u cijelosti zamijeniti nekim neusporedivo suvislijim, u sebi usklađenijim i domišljenijim tekstom. Točnije, da bi hitno trebalo pristupi pisanju i donošenju u cijelosti novog Ustava u samim njime predviđenoj proceduri.

Ovako, loše ustavne odredbe glavni su krivac za nepotrebno rasipanje zastupničkih energija. Bilo bi svrhovitije da se one troše na traženje kreativnih rješenja za bolju i sigurniju budućnost hrvatskih ljudi, naroda i države.

 

Gospodarsko-socijalno-političko-etičko-psihološko-zdravstvena ploha

Druga ploha istoga problema odnosi se na ukupne posljedice primjene protukoronskih mjera, od ekonomskih (izgubljeni poslovi i prihodi, poremećeno tržište…), socijalnih (izgubljeni dohodak, propadanja poduzeća i obrta, porast broja nezaposlenih, funkcioniranje socijalnih sustava…), političkih (inspekcijska i policijska opresija nad stanovništvom), etičkih (dovođenje vlasti i ljudi odnosno ljudi i ljudi u odnos međusobnog prokazivanja i kivnosti, neprijateljstva i nepovjerenja), psiholoških (negativni učinci na stanje duše i duha mnogih, generiranje psihičkih kriza, porast broja samoubojstava itd.) i ostalih. Među njima je i problem zapostavljenosti raznovrsnih drugih zdravstvenih potreba i ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu zato što je prevelika pozornost, skrb i energija usmjerena samo na (navodno ili potencijalno) bolesne od virusa SARS-CoV-2.

O svim tim aspektima dosta se u posljednje vrijeme govori pa nema potrebe to prikazivati ni tumačiti. Posve je opravdano o svima njima razmišljati i raspravljati. A još bi bolje bilo kada bi se s općenite razine energije zastupnika i javnosnika krenule prema konkretnim mjerama, kada bi se više bavili rješenjima konkretnih problema s kojima se teško, bolno ili tragično suočavaju stotine tisuća ljudi.

 

Pitanje slobode

Treća ploha raznostranične piramide jest područje ljudske osobne slobode, privatnosti i intime, prava na druženje i okupljanje, prava na slobodu vjeroispovijedi u smislu slobodna odlaska u crkvu na misu ili u drugu bogomolju, a napose pravo na nepovrjedivost vlastita doma. 

Članak 22. Ustava izričito kaže ovo:

Čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva.

Nikomu se ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud.

Posljednja formulacija još je jedna od zbunjujućih ustavnih odredaba. Ako ju primijenimo na spomenuti Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, nju bi se moglo tumačiti tako da o svakom „oduzeću ili ograničenju slobode“, i to onda kada je ono predviđeno zakonom, odlučuje sud. Koji sud? Kako? U kojem postupku i kojim rokovima? Na temelju kakvih mjerila i kriterija? Zar za svaki slučaj intervencije napose? – Možda ustavni pravnici znaju i tu odredbu nekako protumačiti, no mi ostali državljani, poradi kojih se i pišu ustavi, u takvoj se ustavnoj zbrci ne možemo snaći.

Još je zanimljivije da u Članku 34. Ustava stoji zapisano u prvom stavku ovo:

Dom je nepovr(j)ediv.

To znači da preko tvoga kućnog praga ne smije prijeći nitko komu ti kao vlasnik, ili posjednik, ili stanar, to ne dopustiš. Ta odredba doista zvuči „gordo“. Čitava filozofija opstanka, a napose hrvatskog opstanka, povezana je sa „svetošću doma“, sa simbolikom „kućnog praga“, sa sigurnošću, slobodom, privatnošću i intimom koju se osjeća i uživa u vlastitu domu. Pogotovu ako je riječ o kućama koje su, kako napisa Gjalski, metaforički rečeno, „pod starim krovovima“. Takvima jedina ugroza prijeti zapravo iznutra, kao što nam pokaza illustrissimus Batorić (Battorych), a ne izvana.

No citirane tri  riječi o nepovrjedivosti doma samo su početak toga podužeg članka. U nastavku se nepovrjedivost doma sužava i ograničava, pa se tako predviđa i da policija ima pravo ’upasti’, to jest nasilno „…i bez sudskog naloga ili privole držatelja stana ući u dom ili prostorije te izvršiti pretragu bez nazočnosti svjedoka, ako je to neophodno radi izvršenja naloga o uhićenju ili radi hvatanja počinitelja kaznenog djela odnosno otklanjanja ozbiljne opasnosti po život i zdravlje ljudi ili imovinu većeg opsega.“

Iskreno rečeno, ta formulacija daje na žalost posve za pravo raznim Bačićima i Jandrokovićima i Palićima kada tvrde da je to što vlast čini posve u skladu s Ustavom.

 

Pravila, zakonite porabe i zloporabe

Svima koji išta znaju o primjeni pravnih normi, pa i normi koje se odnose na izuzeća od lišavanja slobode ili zadiranja u zonu osobne zaštićenosti, kada je riječ o zastupničkom ili diplomatsko imunitetu, poznato je i to da sve takve odredbe poznaju i svoje iznimke. Nijednog čovjeka koji postavlja ili skriva eksploziv ili čini nasilje ili kakvo drugo kazneno djelo kojim ugrožava živote drugih njegov zastupnički ili diplomatski imunitet ne će zaštititi toliko da ga policija ne uhiti, milom ili silom, u njegovu domu, na ulici ili u samom veleposlanstvu i da ne izvrši premetačinu. Policija će ga morati uhititi da spriječi počinjenje kaznenog djela opasnoga za druge, a poslije će se već odlučiti hoće li ga pustiti, zatražiti oduzimanje imuniteta ili izagnati iz države. 

Nekako tako sada će se policija ponašati i prema prekršiteljima zabrana koji svoje prekršaje čine u privatnom prostoru. Taj privatni prostor jest kuća ili stan, vikendica ili klijet, vozilo ili brod… Privatni prostor, iako posebne vrste, jest i crkva. Policija će na ovaj ili onaj način zadirati u privatne prostore da bi sprječavala ili kažnjavala okupljanja protivna epidemiološkim mjerama. Otvoreno je samo pitanje metoda koje će pritom primijeniti, ali to samo po sebi nije više upitno, ma koliko ministar unutarnjih poslova nastojao ublažiti dojam neugode  i drastičnosti provedbe takvih metoda, kojima će se policija svakako služiti. I logično je da se njima služi kada ju na to tako izričito obvezuju odnosno to joj dopuštaju propisi, a na što joj pravo daju i same ustavne odredbe.

No problem je u tomu da bi postupanja policije koja su predviđena kao (vrlo rijetke) iznimke sada mogla posta(ja)ti pravilom! A to više nije stvar samo provedbe „epidemioloških mjera“, nego mnogo širega, sustavnog, „organskog“ ograničavanja, narušavanja ili nepoštivanja temeljnih ustavnih prava i sloboda. Takve ovlasti policija može zlorabiti, i to u razne svrhe. Nitko se više ne bi mogao ni u vlastitu domu osjećati sigurnim ni zaštićenim.

 

Još jedna raznostrana piramida

U toj točki razmišljanja susrećemo se s trima plohama nove raznostranične piramide. Da ne duljimo: prva je ploha pitanje treba li to tako u Ustavu pisati, druga je ploha treba li takve ustavne i zakonske odredbe doista i primjenjivati – sukladno načelima ustavnosti, razboritosti, svrhovitosti, razmjernosti i čovječnosti, a treća je ploha prekrivena opasnošću da takva ustavna i zakonska prava tijela i službenici represivnog ili političko-represivnog aparata zlorabe za neke sasvim druge svrhe od onih na koje se pri postupanju budu nominalno pozivali. Takvo što bilo bi pokazatelj da smo opet zagazili u vode totalitarizma.

Svaka od tih triju ploha zaslužuje posebna razmatranja, prosudbe i procjene. Kada bi narod imao puno povjerenje u „svoju“ vlast, najveći dio problema bio bi unaprijed riješen i otklonjen. Pristupilo bi se razmatranju čitave problematike, a zatim bi se na prijedlog Vlade raspisao referendum na kojem bi se ljudi odlučili o zadržavanju ili mijenjanju takvih ustavnih odredaba. Većina naroda u demokraciji jest ta koja jedina može odlučivati o prihvatljivosti odredaba kojima se omogućuje zadiranje u „nepovrjedivost doma“ odnosno policijski prelazak „kućnog praga slobode“. 

Nadalje, moralo bi doći do provjere legitimnosti vlasti. Nju bi se moralo jasno i glasno suočiti s time da sa 16,5 ili 20 posto povjerenja svih birača nema legitimitet pozivati se na demokratski izraženu volju naroda niti postupati tako kao da taj legitimitet ima. To isto vrijedi i za eventualne ustavne promjene. Dvije trećine zastupnika nije vlasno mijenjati Ustav ako iza njih ne stoji u najmanju ruku potpora apsolutne većine svih birača. 

U osnovi, riječ je o reguliranju odnosa između, s jedne strane, državno-upravno-političkih vlasti i njihovih ovlasti (a među kojima bi isto tako bilo nužno razgraničenje: što se čini u ime države, što sukladno ovlastima državne uprave, a što po političkoj volji aktualne vlasti) i naroda odnosno svakog čovjeka s državljanskim i ljudskim pravima i slobodama osobno, s druge strane. Cijela povijest prepuna je nastojanja da se nadležnost upravne, a osobito nadležnost aktualne političke vlasti protegne na zone ljudske slobode kao što su područje mišljenja, savjesti, vjere i svjetonazora, privatnost životnih sadržaja i nepovrjedivost vlastitog doma kao oaze osobe, obitelji i intime. Upravo odatle izviru ovoliki, i argumentirani, otpori onomu što je formalno ili nominalno, a u svrhu zaštite zdravlja i života ljudi, možda i svrhovito. Možda.

 

Šiljo/Hrvatsko nebo/PHB

 

 

Facebook komentari

komentara