N. Nekić: Đavolji advokat

Odavno je snimljen film s ovim naslovom (u naslovnoj ulozi s Al Pacinom), možda najbolji na temu odvjetnika, pravosuđa i pravde uopće. Vrijedilo bi da HRT prikaže taj film u nekom normalnom terminu da svijet vidi jasno i glasno kako odvjetništvo uglavnom služi za obranu krivih, a manje za obranu nevinih. Radi se o dobro plaćenom poslu na utjecajnom Zapadu, ali i diljem svijeta, globalističkoga i holistički zaigranoga jedan ili dva posto stanovnika ove sve tužnije plave Zemljice. U rečenomu filmu Sotona vodi sve konce i pripravlja presude bez obzira na pravdu i Božji red, jer pravda nema veze s pravom kao što film poručuje.

E, sada je pitanje je li to i kod nas moguće? Nekada je bilo moguće, to svjedoče svi živi koji su napunili bar 40 godina, a mi stariji u izobilju. Nismo u prilici da kao stručni pravnici raspravljamo o tom prevažnom pitanju, naše su laičke impresije vezane uz nama poznate đavolske sunovrate koje izvodi odvjetnička struka kako bi za veliki honorar obranila najobičnijega i dokazanoga razbojnika. Ubio, opljačkao, silovao, postoje svjedoci, priznao i sam, ali ipak nije kriv! Davno smo napustili Stari Zavjet: oko za oko, zub za zub. To se ne može složiti s kršćanskim poimanjem pravde, milosrđa i oprosta. Ali sve to zajedno unutar kršćanstva podrazumijeva najprije kajanje i skrušeno moljenje oprosta od žtrve koje zločinac treba izvršiti. Ne sjećam se da je itko od ubojica iz Domovinskoga rata, agresora iz Srbije i domaćih izdajica, takvo što učinio.

Samo nekoliko artističkih točaka koje izvode krivci uz pomoć odvjetnika dovoljno je da se zaista prizna kako Nečastivi i dalje vodi cijelu igru. Drugoga objašnjenja nema. Novac i samo novac uvijek je u pitanju. Ideš ulicom i odjednom osjetiš smrad novca. Ide on tako četvrtasta lica punih oštrih crta, ostavio je golemu stančugu i kućnu pomoćnicu da sredi stvari, ide i žuri da slaže kako je ubojica iz Njemačke pravedan, kako su žrtve krive, a krvnici nevini.

Nasilje prema ženama

Uzmimo kao drugi primjer nasilje nad ženama. Divljak i siledžija izubija ženu, a ponekad i dijete, i onda on ostaje udobno u stanu, a nju skupa s djecom odvode u neku tzv. sigurnu kuću. Ovdje u skučenom prostoru gdje boravi još takvih nesretnih ljudi, ona ostaje i pati u tom položaju koji derogira i nju i djecu. Sve postaje neizvjesno, povratak obiluje mogućnostima odmazde, jer nasilnika ne trpaju u zatvor, nego djecu i ženu. Jer, što je ta „sigurna kuća“ nego zatvor bez vrata? Brojne udruge za zaštitu raznih prava – od životinjskih do ljudskih – obično vode ljudi kojima je to obilati izvor prihoda. Dobro se živi i kao na „stejđu“ nastupa na raznim TV – mrežama, na kojekakvim elektronskim fejsovima i kako li se to sve zove.

Neke slavne pevaljke jelene, pa rade, babe, žabe i amo-tamo motajuće oksidirane plavuše, razne inozemne i tuzemne braniteljice prava žena podržavaju upravo tu soluciju. Beskrajni niz emisija, milijuni uzaludnih riječi i tako u nedogled. Plaćene su, raklamirane, koriste obilato državni proračun, i divno se čude kako se nasilje nad ženama ne smanjuje! Tu su i neke jalove turske konvencije i deklaracije, milijuni kuna u opticaju, a naravno na scenu stupaju đavolji odvjetnici koji obrane ili pokušavaju obraniti nasilnika. Policija ne smije uglavnom ništa. Naredba je naredba. Dođe, ponekad privede, dobro pazi da ga ne uvrijedi, za razliku od branitelja koji se mogu vrijeđati ili čak ubiti ako su u Vukovaru skidali ćirilicu! Skidali plastične ploče zlosilja koje bodu oči jer su uplazile s krvavim noževima u Vukovar onomad kad su nosili znakovlje ćirilice i urlali o klanju i salati. Bože, sve je poznato, a uzaludno!

Onda neandertalac po stasu i umu ubija branitelja Darka o kojem smo pisali u trenutku smrti. Nema procesa protiv nasilnika, on dobiva novo dobro i pomalo romantično radno mjesto na lijepom plavom Dunavu, a moj prijatelj Darko Pajičić tone u crnu zemlju srijemsku, onako tužan i izgubljen u masi od nekoliko tisuća poratnih žrtava dobroga sustava u dobroj slobodnoj nam državi.

Žalovanje u tišini?

U sudnici neki dan prijete i ironiziraju nesretnoga oca koji drži u ruci slike mrtvih sinova – branitelja. Otac – osuđenik ne smije ih ni pokazati, i kako kaže nepoznata nam čudovišna osoba – žalujte u tišini!!! Drugim riječima – umukni stara budalo, tko ti je kriv što su sinovi branili Hrvatsku?! Jednoga nisi još ni našao? Pa što onda, idi kući i plači u samoći… I otac odlazi osuđen, nosi kroz moj Vukovar slike svojih sinova i plače u samoći. Ne daju nam plakati. Ne daju nam žalovati. A trebalo bi doći u sudnicu s narikačama i glasnim jaucima omesti takve presude, takve neljudske krvave izričaje!

Ne znate, dragi moji prijatelji, ili ste zaboravili što se dogodilo u onom zločinačkom režimu kad se izvršilo nasilje nad crkvenom procesijom u Karinu sedamdesetih godina. Uhitili muževe i sinove i odveli u Zadarski zatvor. Došle supruge, majke, sestre i bake pa sjele na ulicu pred zatvorom i vikale, molile i ne kanile otići dok im ne puste muškarce. I pustili, jer im nisu mogli naći grijeha a nisu znali ni kako bi se riješili ovih žena koje ne popuštaju. Čuvarice svojih domova.

U demokratskoj državi sustav zabezeknuto gleda kako se sve odvija i pita se: a kako stati tomu na kraj?! Pa jesmo li potpisali tu i tu deklaraciju, imamo sve alate za sprječavanje nasilnika!? Ima i recidivista. Vidi, vidi! Pa zar im nije propisana kazna od tisuću kuna? Ha? Onda se netko uman sjeti da je stvar u prevenciji. Ne u kažnjavanju zločinaca. U prevenciji. Oni, ti iz redova udruga, će održavati niz predavanja; oni će u „školi za život“ koja teče, preventivno odgajati za miroljubivost; država će platiti, jer bez honorara nema ničega, razne tetovirane i pirsingirane stručnjakinje i stručnjake za predavanja u okviru teorije o dobroti i toleranciji. Ima posla za sve uhljebe koji ne žele raditi ništa ozbiljno i koji vise na državnim udrugama kao grozdovi na lozi.

Gdje su naši mrtvi?

Država će platiti drugove i drugarice koji osobito marljivo rade u susjednim državama protiv Hrvatske koju ocrnjuju na svakom koraku do besramne i sulude lažne apsurdnosti. Tu nema naših odvjetnika. Bolje se ne pačati u takve poslove. Ne dirati ni ratne zločince, oni su časni članovi čak visokih političkih foruma, ne dirati jednu nacionalnu manjinu jer ona ima placet na vlast i upravu, ona ima pravo u svakom slučaju pa i u tumačenju naše hrvatske povjesnice, ona posjeduje znanja o tome gdje su naši mrtvi zakopani, ali ne govori. Nezgodno jer, kažu mi znalci, neke su u Bučju raskomadali pa se sada ne zna gdje su komadi dr. Šretera. Bolje da to pitanje odvjetnici ili netko drugi iz sustava ni ne načima. Uostalom odvjetnici nisu to ni dužni. Oni bi se pojavili da brane ubojicu i sigurna sam da su isti već godinama… Oni drugi koji brane žrtvu, bili bi pod povećalom divnih nam javnih medija- svako zrnce sumnje u njihovu čestitost bilo bi na tapetu.

Ne znam čija je dužnost potaknuti to pitanje svih pitanja: gdje su naši mrtvi? Postavlja ga najviše vukovarski gradonačelnik Ivan Penava. Govore mi da naših mrtvih ima ispod tržnice u Vukovaru, u bajeru na putu za Negoslavce i u jamama iza Ovčare. To je za vukovarsko područje.

Poštovani gospodine Penava, s Vama smo, jer ste pravednik, jer ste premni braniti Vukovar koji još nije završio rat, kao ni Hrvatska. Treba biti odvjetnik koji brani žrtve, to bi trebala biti sveta dužnost pravde i pravosuđa.

Nevenka Nekić

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo