Brisani prostor: N. Piskač: Civilno-nacionalni sektor opet nema svojega kandidata

U našoj političkoj močvari pokazuje se da ni najveće stranke nisu u stanju složiti neku uvjerljivu i „vjerodostojnu“ listu za europske izbore, a slijedom takvih „podkapacitiranosti“, kao što vidimo, ni nekog većinski neupitna predsjedničkog kandidata. Atrofirale i moralno gnjile stranke zapravo su ponajviše krive za „nekritičku“ poplavu sebi „podobnih“ predsjedničkih kandidata. U tom naizgled mnoštvu aktualnih „velikana“, polako ali sigurno, stranke s takvim svojim ešalonima sve više nalikuju na vrtne patuljke u zapuštenom nacionalnom gartlicu.

Glavne i utjecajnije stranke raspoređuju kandidate ovisno o trenutnim potrebama i međusobnim odnosima, tako da sve ostane unutar (makar i posvađane) partitokratske obitelji. Te se ne može ne primijetiti, i prije službenog početka kampanje, da predsjednički izbori izgledaju kao socijalističko „biranje“ tehničkog direktora u složenoj organizaciji udruženoga rada (SOUR) iz „zlatnog“ doba tzv. samoupravnog socijalizma. Za stvarne, kvalitativne promjene u cjelini i u dijelovima nedostaje nacionalne pameti i osobne hrabrosti upravo u vodećim strankama našega sourovski (de)formiranoga višestranačja. Istine radi, socijalistički Zakon o radu više nije na snazi, budući da su komunisti postali kapitalisti.

Pogled u civilno društvo i angažman Željke Markić

U takvim okolnostima, kad, naime, stranke ne nude rješenja, već su one, naprotiv, postale glavnim izvorom problema države i nacije, glavnim kočničarima unutarnjih procesa za kojima većina naroda vapi, logično se čini da se rješenja za goruće probleme, ili bar provjetravanja na nacionalnoj razini, pokušavaju pronaći u zoni civilnoga sektora. U nas je on, istina, dominantno jugosferno obilježen, međutim, u njemu postoje i svijetle točke. Lako ih je prepoznati po tomu što su bijedno ili nikako proračunski tretirane i neprestano na udaru glavne politmedijske struje. U civilnom sektoru postoji i minuli rad na temelju kojega se mogu procijeniti dometi i dominantna stajališta. I na njima graditi očekivanja.

Nedvojbeno je da je u civilnom sektoru Željka Markić napravila najznačajniji prodor i pogodila moralno i svjetonazorsko bilo većinskoga dijela hrvatskih državljana. I to upravo u godinama kad je HDZ, „središnja nacionalna stranka“, na različite načine, od nenaravnih koalicija, preko negativne selekcije i „pozitivne diskriminacije“, pa do zakonskih rješenja s rupama i ratifikacija dokumenata suprotivih hrvatskom identitetu, izigravala volju i težnje hrvatskoga naroda. Već kod organizacije referenduma o braku pokazalo se da Željka Markić ima određene sposobnosti.

Okupila je respektabilan broj volontera. Dokazala se kao odličan organizator složenoga referendumskoga projekta. Pokazala se kao osoba koja zna uvjerljivo i argumentirano iznositi stajališta u medijskome prostoru na čemu bi joj mogli pozavidjeti i neki istaknuti predsjednički kandidati. Jedna je od rijetkih čelnih ljudi u civilnom sektoru koja je shvatila kako se bez vlastita medija ne može postati vidljivim i relevantnim. Pokrenula je news portal narod.hr. Moglo bi se sad istaknuti i neke „grješke u koracima“, tražiti dlaku u jajetu kod favoriziranja dr. Hasanbegovića ili dr. Podolnjaka na portalu uz istodobno zanemarivanje drugih iz istoga svjetonazorskoga bloka. No, od toga nema koristi… a vrijeme leti.

Civilno-nacionalno autentičan predsjednički kandidat

U svakom slučaju, dva su referendumska projekta, kojih je zaštitni znak bila Željka Markić dobro uzdrmala hrvatsko društvo (i odnarođeni režim!) i pokazala kako su promjene moguće i kroz civilno društvo. No, pokazala su i nešto više, naime, da postoji znatan dio civilnoga društva koji je zastupao i podupirao kršćanske vrjednote i promjene za pravednije odnose u državi. Režim je, osobito za vlade A. Plenkovića, grubo odbacio posljednji referendumski pokušaj. Da će tako biti, bilo je po medijsko-političkim napadima razvidno unaprijed… Već na prošlim predsjedničkim izborima postojala su očekivanja da će iz tog miljea izaći predsjednički kandidat, no, ta je prigoda propuštena.

Unatoč svemu ili baš zato, nije li opravdano očekivati da taj razmjerno snažan dio civilnoga društva, koji brani kršćanske vrjednote i koji je oko svojih inicijativa okupio znatan broj podupiratelja i simpatizera – iznjedri svojega predsjedničkoga kandidata? Osobu koja je izrasla upravo iz tih vrjednota i iz tih inicijativa? U suprotnom cijela ta svjetonazorski definirana skupina, koja u većini zahvaća mlađi (!!!) dio populacije, morat će se prikloniti nekom kandidatu koji više-manje dobro glumi kršćanske vrjednote dok ne zasjedne na mjesto odlučivanja. Nekakvu „faljen Isus“ Kuščeviću u bilo kom obliku, ili beskarakternom karakteru, ili praktikantu(ci) yoge s navijačkim šalom.

Kandidat koji će… ako će

Neojugoslavenske stranke na izborima uvijek imaju svojega prepoznatljiva kandidata. Stranke s hrvatskim predznakom od 2000. do danas nisu bile u stanju ponuditi kvalitetna kandidata. Nemaju ga ni u osvit predstojećih predsjedničkih izbora. Civilno-nacionalni krug morao bi, dakle, pronaći predsjedničkoga kandidata koji će znati i htjeti nedvosmisleno i bez fige u džepu stati iza zaštite života, braka i obitelji, koji će se suprotstaviti dženderizmu i istanbulažnjenju u bilo kom obliku, koji će zagrmjeti protiv radne nedjelje i promovirati moralne vrijednosti, demokratičnost, pravedan izborni sustav, reformu Ustava, uistinu pluralno (a ne jednoumno „kancelarsko“, još manje „kancelarijsko“) društvo i tomu ideološki primjerenu „javnost“, medijsku ravnotežu, europsku kulturnu baštinu kršćanskih korijena, koji će se zauzeti za njegovanje nacionalnih, vjerskih i drugih posebnosti.

Kandidata koji će, razumijevajući politiku kao služenje općem dobru (a ne ovim ili onim gospodarima ili „sitnosopstveničkim“ interesima) raditi na naplati ratne odštete od država agresora, koji će zahtijevati neovisno istraživanje mitova iz novije povijesti koji opterećuju državu i narod, koji se ne će umoriti radeći na povezivanju domovinske i iseljene Hrvatske (na realističkim osnovama, a ne na rodoljubno-retoričkoj pjenici), koji će odlučno zastupati interese hrvatskoga naroda ma gdje njegovi pripadnici boravili ili prebivali, a osobito u Bosni i Hercegovini. I tako dalje, da ne ponavljam opća mjesta, koja su u proteklim predsjedničkim mandatima narušena na načelnoj i praktičnoj razini do te mjere da su se ljudi počeli gnušati izbora. I izbora i stranaka, i kolektivističkih i solističkih „izvrsnika“.

Kampanja s odgovornošću prema budućim izborima

Nije li civilno-nacionalnom sektoru čiji je simbol Željka Markić, moralna zadaća i, s obzirom na minuli rad, neka vrsta obveze izaći sa svojim kandidatom na predsjedničke izbore? Ili bar otvoriti internu raspravu o tomu s ciljem da takav prepozna, da ga okupljeni prepoznaju kao svoga? Mislim da jest. Pače, držim kako tijekom izbornoga procesa, civilno-nacionalni korpus okupljen oko jednoga autentičnoga predsjedničkoga kandidata suprotiva režimskim kandidatima i vazdavrebajućim lažnjacima, može okupiti i šire krugove formalnih i neformalnih skupina, inicijativa i pokreta. Što je alternativa? Trgovina s javnom ili prikrivenom podrškom nekom od prestavnika „manjeg zla“?

Ukratko, isticanjem predsjedničkoga kandidata bio bi vrijedan prinos okupljanju biračke „vojske“ koja će u protivnom ostati u političkom smislu raspršena i izložena teškim dvojbama, glasovanju „naslijepo“ ili posezanju za tobože spasonosnim kriterijem „manjega zla“. Te bi iz svega toga moglo izrasti nešto što nadilazi komarce aktualne močvare i budi optimizam za buduće izborne procese. I ne samo izborne procese, nego i za konsolidaciju dijelom demoraliziranoga kršćanskog civilnog sektora, koji bi, nego kaj, trebao biti sol i svjetlost hrvatskome narodu u raljama sourovski deformiranoga višestranačja.