TREĆI TJEDAN DOŠAŠĆA – PETAK

Čitanjima današnjeg dana Gospodin me izvodi iz pogleda u sebe, izvodi me iz okruženja najbližih i usmjerava mi pogled prema udaljenima, strancima, nepoznatima. Njegova riječ govori jedno, ali stvarnost me stavlja u drugačije situacije, stvarnost me opet vraća među one bliže, one poznate. Daje mi iskusiti da i ti bliži, ti poznati, mogu biti moji tuđinci jer ih ćutim tuđima. Posve je jasno da nam ne mogu svi ljudi biti jednako dragi. I Isus je imao omiljenog apostola. Ne možemo sa svima biti na istim valnim dužinama.
Ne možemo, ali sigurno bih mogla biti strpljivija, s više sućuti za svoje tuđince, u prvom redu radi toga jer Bogu nisu tuđinci. Morala bih imati razumijevanja čak i onda kad mi gledaju preko ramena dok pišem, a u meni kuha.
Još mi odjekuje u glavi: „ Raširi prostor svog šatora, razastri, ne štedi platna svog prebivališta, produži mu užeta, kolčiće učvrsti!“ Pa se pitam: “Što mi to govori Gospodin?“ Čini mi se da govori: „Za sve akcije i reakcije postoji bolji način i uvijek je moguće činiti više od onoga što već činiš.“

Bilo je „Kliči nerotkinjo“, a nastavlja se: « Neka uškopljenik ne govori: »Ja sam, evo, tek suho drvo.« Iako se radi o ozbiljnim stvarima, morala sam se malo nasmijati. Uglavnom, na Božjoj njivi za svakoga se nađe neka motika, doduše, ne uvijek baš ona koju bi radnik htio. Ipak svatko može, ako želi, sudjelovati u donošenju ploda. I nerotkinje i uškopljenici, i svi ostali koji se osjećaju na neki način obilježeno,  svi koji sebe zbog nečega drže tuđincima, imaju mjesta u šatorima Božje ljubavi.

Nekako mi se čini da riječ Božja, približavanjem Božića, postaje stroža. Isus u evanđelju dana uzimajući za primjer Ivana Krstitelja kaže:
„On bijaše svjetiljka
što gori i svijetli,
a vi se htjedoste samo za čas
naslađivati njegovom svjetlosti.“
Takvi smo, nestalni, nepouzdani… Samo za čas se okrenemo za svjetlošću (onom koja dolazi od Boga), uživamo u njoj, katkad su nam usta puna oduševljenja i hvale, ali kratkog smo daha. Čim prestane ugoda sedmog neba, čim se Gospodin preko svojih glasnika pokaže kao prezahtjevan, splasne zanos, odšuljamo se poput lopova i okrenemo zanimljivostima i ugodama varljivih svjetlila materijaliziranog svijeta. Puno je lakše pribaviti novo odijelo, novu haljinu nego li dopustiti Gospodinu da (u porođajnim mukama) rodi u nama novog čovjeka.
Iz 56,1-3a.6-8
Ovako govori Gospodin: »Držite se prava i činite pravdu, jer će uskoro doći moj spas i objaviti se moja pravednost.«
Blago čovjeku koji čini tako i sinu čovječjem što se toga pridržava: koji poštuje subotu da je ne oskvrni i koji ruke svoje čuva od svakoga zla djela.
Neka sin tuđinčev koji je prionuo uz Gospodina ne govori: »Jamačno će me Gospodin odvojiti od svojega naroda.« Neka uškopljenik ne govori: »Ja sam, evo, tek suho drvo.«
A sinove tuđinske koji pristadoše uz Gospodina da mu služe i da ljube ime Gospodnje i da mu budu službenici, koji poštuju subotu i ne oskvrnjuju je i postojani su u savezu mome, njih ću dovesti na svoju svetu goru i razveseliti u svojem domu molitve. Njihove žrtve paljenice i klanice bit će ugodne na mojem žrtveniku, jer će se dom moj zvati dom molitve za sve narode.«
Riječ je Gospoda Gospodina koji sabire raspršene Izraelce: »Sabrat ću ih još povrh onih koji su već sabrani.«
Vesna Ujević/Hrvatsko nebo