DEMOGRAFSKO PROPADANJE I ZAMJENA STANOVNIŠTVA

Brojke su neumoljive; od ulaska u Europsku Uniju, čiju smo desetu obljetnicu nedavno obilježili, natalitet je u Hrvatskoj pao s preko četrdeset tisuća živorođene djece 2012. godine, na manje od 34.000 djece, koliko je zabilježeno prošle godine.

Prema do sada prikupljenim podacima i 2023. možemo očekivati crni rekord, odnosno najmanju stopu nataliteta ikad zabilježenu. Nema nikakve sumnje da je to prvenstveno posljedica masovnog iseljavanja hrvatskog stanovništva u europske zemlje, što samo po sebi pokazuje da je Hrvatska u Uniju ušla potpuno nespremna. Zašto ista kataklizma nije zahvatila susjednu Sloveniju?

Bilo kako bilo, nešto se mora poduzeti kako bi se zaustavilo iseljavanje a natalitet povećao na razinu koja bi osigurala opstojnost nacije. Na okruglom stolu koji je o demografskim poteškoćama nedavno organizirao Svjetski savez mladih – Hrvatska, sudionici su ponudili nekoliko standardnih smjernica za povećanje nataliteta, od zaštite obitelji i poboljšanja radnog položaja mladih, do povratka iseljenika i aktivne migracijske politike.

Država je u svakom od tih područja zakazala, što nikako ne može biti slučajno. Od promišljene useljeničke politike do sada smo vidjeli samo masovni uvoz niskokvalificirane radne snage iz Azije, što može veseliti samo lijevo-liberalne fanatike. Cijene stanova divljaju, pogotovo u Zagrebu i na moru, pa se mlade obitelji teško mogu okućiti u atraktivnim područjima. Kod povratka iseljenika administracija i diplomacija često stvaraju nepotrebne poteškoće, što je za državu s milijunskim iseljeništvom neoprostivo.

Najveći neuspjeh vlast je zabilježila u privlačenju ukrajinskih izbjeglica, kojih je u Hrvatsku stiglo tek 22 tisuće. U pretrpanu Njemačku stiglo ih je preko milijun, a, prema ozbiljnim istraživanjima, skoro polovica Ukrajinaca namjerava ondje trajno ostati. Drugim riječima, Hrvatska je bar dio svojih demografskih problema mogla riješiti prihvatom izbjeglica iz Ukrajine. Umjesto toga, Plenković se opredijelio za uvoz Arapa, Afrikanaca i Azijata. Odlična prilika je propala, i tu se više ništa ne može učiniti.

Zamjena Hrvata „Nepalcima“ Sve do nedavno Hrvatska je svoje potrebe zadovoljavala (privremenim) uvozom radne snage s Balkana. Nakon obavljenog posla ti su se radnici obično vraćali u matične zemlje, što se za obje strane pokazalo najboljim rješenjem. Međutim, posljednjih godina Plenkovićeva vlada otvorila je granice radnicima iz Azije, iz država poput Nepala, Filipina, Indije…, koje se može vidjeti doslovno na
svakom koraku. Riječ je o golemoj promjeni koja bi, ako se na vrijeme ne uskladi s nacionalnim interesima, mogla imati katastrofalne posljedice.

Uostalom, svi vide što se događa na „multi-kulti“ Zapadu, pa, zašto ne bismo, na njihovom primjeru, nešto naučili? Prihvaćanje prevelikog broja egzotičnih stranaca vrlo brzo postaje okidač za etničke, vjerske i rasne sukobe, a to je posljednje što Hrvatskoj treba u 21. stoljeću! Posebnu pozornost zaslužuju mediji i političari koji se zalažu za prihvat i naseljavanje što većeg broja stranih radnika. Pod izgovorom nedostatka radne snage na taj se način zapravo zagovara KOLONIZACIJA Hrvatske strancima iz Azije, a sutra možda i Afrike, ovisno o smjernicama iz Bruxellesa.

Riječ je o dva procesa koji se nipošto ne podudaraju; i druge države uvoze radnike, ali im ne dopuštaju trajno naseljavanje, što je, sa stajališta zdravog razuma, potpuno razumljivo. Zašto se Nepalci, nakon nekoliko godina rada u Hrvatskoj, ne bi vratili u svoju domovinu s mukotrpno stečenom zaradom, kao što susvojedobno radili i naši gastarbajteri? Umjesto toga, iz već poznatih soroševskih krugova stižu nam prijedlozi za povećavanje imigracije! Večernji list oduševljeno prenosi s N1 televizije razmišljanje stanovitog Surya Bahdur Thinga o nepalskim radnicima u Hrvatskoj: „A kada stvore uvjete, žele dovesti i obitelj. U malu zemlju u kojoj brzo uče svoje obaveze.

Ono što im treba izboriti su –njihova prava.“ (V.list, 27.7.2023.) Kakva to prava trebaju „izboriti“ kineski radnici koji su tri godine gradili Pelješki most? Nakon završetka gradnje Kinezi su se pokupili i otišli u „bijeli svijet“, na neko drugo gradilište. Koliko je poznato nitko od njih nije zatražio „pravo“ nastanjivanja i dovlačenja obitelji u Hrvatsku (iako im je ovdje, navodno, bilo lijepo?). Ista pravila trebaju vrijediti i za privremene radnike iz drugih azijskih država; kome to ne odgovara ne treba ne dolaziti! Neproduktivna kuknjava Umjesto što povremeno kukaju zbog masovnog dolaska stranaca, bilo bi kudikamo pametnije kad bi patriotske stranke, političari i novinari obratili pozornost na pretjerano liberalne zakone koji strancima iz ne EU ropskih država omogućuju trajno nastanjivanje u Hrvatskoj po osnovi radnog odnosa (ili azilantskog statusa), a nakon toga i tzv. spajanje obitelji.

„Nepalac“ koji se u Hrvatskoj trajno nastani i dovede obitelj iz Nepala nikada se neće integrirati i asimilirati, pa samim time nije poželjan ni kao useljenik. Jedini način kvalitetnog zbrinjavanja stranaca su tzv. mješoviti brakovi između domaćeg stanovništva i doseljenika; ako toga nema, nikakvi tečajevi integracije neće pomoći. Uzimajući u obzir goleme razlike između Hrvata i Azijata, sklapanje mješovitih brakova nije osobito vjerojatna opcija, što znači da „Nepalci“ moraju dovesti žene iz svog zavičaja, i tako dolazimo nadomak stvaranja „paralelnih društava“, koja već godinama razaraju zapadne zemlje. Zar to doista želimo?

Dinko Pejčinović / Hrvatsko nebo