Šiljo: Porfirijev nasljednik u Zagrebu – pobornik “jedinstvenog carstva od Vladivostoka do Jadrana”
Vrijeme:3 min, 41 sec
Brojnim proruskim te tvrdo-srpskim i veliko-srpskim izjavama g. Kirila ne treba nikakav komentar. Do koje se mjere Srpska pravoslavna crkva ovim imenovanjem otkriva kao tvrdokorno nacionalistička, proruska, hegemonistička i imperijalistička, pokazuju i prvi komentari. U njima i Porfirijev kompić iz Porfirijeva zagrebačkoga intelektualnog kružoka, notorni tzv. povjesničar Hrvoje Klasić pokazuje zgražanje. No Koržinek, Grlić-Radman, Plenković, Milanović i Tomašević i dalje o tom imenovanju kao potvrdi nastavka velikosrbijanske agresivnosti prema Zagrebu i Hrvatskoj uporno šute. Kao ribe. Ili kao žabe koje se ponašaju kao tvrdokuhane samo onda kada se srbuje i antifašistari dok se Zagreb i Hrvatsku – pod njihovom vlašću i pokroviteljstvom – agresivno stavlja pod ’srpski opanak’.
Na „Svetom arhijerejskom saboru“ Srpske pravoslavne crkve održanom u Beogradu od 14. do 20. svibnja za novog upravitelja Biskupije (administratora Eparhije) zagrebačko-ljubljanske izabran je episkop buenosaireski i južno-centralnoamerički g. Kirilo. Rođeno mu je ime Milan Bojović, ima 54 godine, a na tom je mjestu naslijedio biskupa (episkopa) Pofirija, koji je u međuvremenu promaknut u srpskog „patrijarha“, dakle u poglavara pravoslavlja među Srbima „svima i svuda“. Porfirijev prijedlog o imenovanju odobrio je osim Sabora i predsjednik srbijanske države Vučić.
Bojović je prije 31 godine diplomirao na Prirodno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Podgorici 1992. Od 1993. do 2000. bio je asistent na Prirodno-matematičkom fakultetu u Podgorici, no tada je napustio posao na fakultetu u Podgorici i, po dopuštenju i uz blagoslov tadašnjega nadbiskupa (arhiepiskopa) cetinjskog i metropolita (mitropolita) crnogorsko-primorskog Amfilohija postao je iskušenik cetinjskoga pravoslavnog samostana (manastira).
Još kao asistent Prirodno-matematičkog fakulteta u Podgorici, bio je od 1. veljače 1998. do 1. veljače 1999. na specijalizaciji na sveučilištu „Lomonosov“ – MGU, u Moskvi. Uoči Petrova (Petrovdana), 29. lipnja (po Julijanskom kalendaru to je 11. srpnja) 2004. ’vladika’ Amfilohije posvetio ga je za monaha (postrigao u monaštvo), pa je postao monah Kiril. Te godine na Božić metropolit Amfilohije promaknuo ga je (rukopoložio) u rang (čin) ’jerođakona’, to jest svećenika-redovnika. Već dogodine, 2005., upisao je Moskovsku duhovnu akademiju, na kojoj je i diplomirao 2008., obranivši rad na temu „Metropolit Petar II Petrović Njegoš kao kršćanski filozof“. U Moskvi je završio i petogodišnju Moskovsku duhovnu seminariju.
Po povratku u Crnu Goru bio je glavni urednik časopisa „Svetigora“ i koordinator nastave vjeronauka. Od g. 2009. godine obavljao je službu profesora Svetog pisma Novog zavjeta i odgojitelja Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog. Istodobno je nastavio studij na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu Sveučilišta u Beogradu radeći na doktorskoj disertaciji „Ekleziologija svetog Filareta Moskovskog“. Početkom godine 2014 imenovan je za biskupskog administratora (arhijerejskoga zamjenika) u biskupiji buenosaireskoj i južnocentralnoameričkoj, a već u svibnju 2016. izabran je za biskupa pravoslavne biskupije čije je sjedište u Buenos Airesu.
Kirilo govori ruski i španjolski jezik, a služi se engleskim, starogrčkim i latinskim jezikom.
Kirilo je poznat po tvrdom srpstvu i po proruskoj orijentaciji. Mediji izvlače iz zaborava neke njegove izjave koje to potvrđuju. On je, primjerice, sredinom 2002., u nazočnosti veleposlanika Ruske Federacije u Crnoj Gori, upozorio na zabrinjavajuću „razinu antisrpske i antiruske, a posebno anticrkvene histerije u crnogorskim medijima i sa službenih pozicija aktualne vlasti“. Tada je usporedio Rusiju s “Trećim Rimom”, a to je ideja uz koju pristaje rusko-pravoslavni mesijanizam tvrdeći da će spas nakon što je davno propao Carigrad i nakon što je tobože rimski patrijarh kompromitirao kršćanstvo doći za narode ’s Istoka’, tj. iz Mosvke, putem širenja “Ruskog svijeta.“ Bojović je tada ustvrdio da postoji “savez između Crne Gore i Trećeg Rima” i u tom kontekstu spomenuo je “jedinstveno carstvo od Vladivostoka do Jadrana“.
Brojnim proruskim te tvrdo-srpskim i veliko-srpskim izjavama g. Kirila ne treba nikakav komentar. Do koje se mjere Srpska pravoslavna crkva ovim imenovanjem otkriva kao tvrdokorno nacionalistička, proruska, hegemonistička i imperijalistička, pokazuju i prvi komentari. U njima i Porfirijev kompić iz Porfirijeva zagrebačkoga intelektualnog kružoka, notorni tzv. povjesničar Hrvoje Klasić pokazuje zgražanje. No Koržinek, Grlić-Radman, Plenković, Milanović i Tomašević i dalje o tom imenovanju kao potvrdi nastavka velikosrbijanske agresivnosti prema Zagrebu i Hrvatskoj uporno šute. Kao ribe. Ili kao žabe koje se ponašaju kao tvrdokuhane samo onda kada se srbuje i antifašistari dok se Zagreb i Hrvatsku – pod njihovom vlašću i pokroviteljstvom – agresivno stavlja pod ’srpski opanak’.
Povezano:
Šiljo: Plenković ili neubrojiv ili neubrojivo opasan za hrvatsku državu!
Šiljo/Hrvatsko nebo
