Dinko Pejčinović: Radnici ili kolonisti?

Za Hrvatsku bi bilo najbolje uvažiti iskustvo drugih, sličnih država, poput Slovenije i Slovačke, te kopirati njihovu useljeničku politiku. Slovenci, primjerice, vrlo promišljeno biraju radnu snagu iz balkanskih država, odnosno s prostora bivše Jugoslavije, uključujući tu i Hrvatsku. Oprezna Slovačka otišla je korak dalje i posve zabranila useljavanje muslimana, pozivajući se pritom na loša iskustva drugih članica Unije. Očito je da ni Slovenci ni Slovaci ne žele nikakve velike promjene u etničkoj, vjerskoj i rasnoj strukturi svoga stanovništva, pa se tako i ponašaju. Da Plenkovićeva vlada išta vrijedi, težište bi se bacilo na uvoz radne snage iz europskih zemalja (poput Ukrajine) i povratak hrvatskih radnika iz inozemstva, dok bi dovlačenje ljudi s drugog kraja svijeta bilo tek posljednja opcija, kad se iscrpe sve druge mogućnosti.

„Državni tajnik u MUP-u Žarko Katić najavio je kako ove godine očekuju da će biti izdano najmanje 160 tisuća dozvola za boravak i rad stranaca u Hrvatskoj, što je oko deset posto zaposlenih u Hrvatskoj, a možda taj broj dosegne i 180 tisuća. Za usporedbu, lani je izdano preko 124 tisuće takvih dozvola.“ (Jutarnji list)

Masovni dolazak strane radne snage u Hrvatsku privlači sve veću pozornost domaće javnosti, što se najbolje može vidjeti po raspravama na različitim forumima. Kao što se moglo predvidjeti, odnos prema tom fenomenu ponajprije zavisi od političkih stavova onih koji se time bave; lijevo-liberalni krugovi kao da su jedva dočekali pretvaranje do sada homogene države u multikulturalni „raj“, dok desničari, standardno, samo rogobore i kukaju. Može li Hrvatska izdržati najezdu migranata i azilanata, a sada i balkansko-azijskih radnika, ili će Hrvati postati manjina u vlastitoj zemlji, kao što predviđaju neki zloguki proroci? Čini se da svijest o važnosti tog problema još nije doprla do političara, posebice onih desno od HDZ-a, koji i dalje biju neke stare bitke koje s 21. stoljećem nemaju nikakve veze. Zašto se oporba ne pozabavi važnijim, strateškim pitanjima, poput najavljene „zamjene stanovništva“, kad već neće vladajuća stranka? Kakve su zakonske pretpostavke za trajni ostanak došljaka u Hrvatskoj? Zavisi li to samo o nama, ili smo u tom pitanju ovisni o regulativi Europske unije? Primjeri Poljske, Mađarske, Slovenije i Slovačke jasno pokazuju da članice Unije i dalje mogu presudno utjecati na migracijska kretanja, neovisno o suicidalnim direktivama iz Bruxellesa. Dakle, ako hrvatski političari jednog dana pokušaju prebaciti odgovornost za najezdu na Uniju, bit će to samo pokazatelj njihove nesposobnosti i nedostatka patriotizma, a ne nekakvih objektivnih okolnosti.

Arapi i liberali

Globalno gledano, postoji nekoliko različitih modela odnosa prema stranim radnicima, od kojih su najrašireniji „arapski“ i „liberalni“. Arapski model počiva na sumnjičavom, eksploatatorskom, a ponekad i krajnje ponižavajućem odnosu prema stranim radnicima, što se ponajviše odnosi na nekvalificiranu radnu snagu iz zemalja trećeg svijeta. Najbolji (to jest, najgori!) primjer takva ponašanja mogli smo vidjeti uoči svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru. Prigodom izgradnje brojnih stadiona i pratećih objekata smrtno su stradale stotine stranih radnika iz Indije, Bangladeša, Pakistana itd., što je neke humanitarce čak navelo na prijedlog bojkota nogometnog prvenstva! (Koliko su ti smrtni slučajevi bili „opravdani“ i „neizbježni“, pokazuje primjer izgradnje Pelješkog mosta, složenog i opasnog pothvata pri kojemu nije poginuo ni jedan jedini radnik!) S druge strane, posve je razumljiv strah bogatih Arapa u zaljevskim državama da će jednoga dana postati manjina u vlastitim zemljama, te da će došljaci radikalno izmijeniti sadašnji lagodni način života domaćeg stanovništva. Uostalom, svi dobro vide što se događa u Europi! Da bi se od toga zaštitili, Arapi stranim radnicima ne dopuštaju ni teoretsku mogućnost trajnog ostanka ili dobivanja državljanstva. Nakon obavljenog posla (za koji su ipak bolje plaćeni nego u matičnim državama!) strani radnici moraju trajno napustiti teritorij zaljevskih monarhija, i, zanimljivo, nitko se zbog toga ne buni?! Takva su pravila igre!

Posve oprečan model odnosa prema stranim radnicima zagovara stara, dobra Europa. Nakon određenog vremena provedenog na radu, stranci mogu zatražiti dozvolu stalnog boravka ili državljanstvo članice Unije u kojoj su bili zaposleni, te tzv. „spajanje obitelji“. Nekada, kad su većina stranih radnika bili Europljani, taj je model kako-tako zadovoljavao. Talijani, Jugoslaveni i ostali gastarbajteri dolazili su u Njemačku i, nakon određenog vremena, dobivali sva prava kao i domaći Nijemci. Međutim, dolaskom radnika s drugih kontinenata, Turaka, Kurda, Azijata i Afrikanaca, proces asimilacije i germanizacije znatno se usporio, a mnoge manjine ne pokazuju nikakvu želju da se integriraju. Iste procese možemo vidjeti u gotovo svim članicama Unije, izuzev zemalja Višegradske skupine i Slovenije. Za potonje je karakteristično da vode opreznu, selektivnu useljeničku politiku, neovisnu o tome koja je stranka na vlasti. Pritom nije riječ ni o kakvu rasizmu i ksenofobiji, nego o čistom zdravorazumskom ponašanju, koje je u prvom redu posljedica uvida u luđačku migrantsku politiku zapadnih zemalja. Pogledajmo samo što se danas događa u najvažnijoj članici Unije!

Francuski model kolonizacije

U razgovoru za državnu radio postaju „France culture“ bivši direktor francuske „Glavne uprave za vanjsku sigurnost“ Pierre Brochand javno je pozvao „na punu promjenu useljeničke politike, upozoravajući da Francuska postaje sve siromašnija i da se možda upušta u građanski rat“ (v. članak „Crne prognoze bivšeg šefa obavještajne agencije“, narod.hr, 19.4.2023.). Evo samo nekih navoda koje bi trebali zapamtiti i političari u Hrvatskoj! Brochand iznosi podatak da je godine 2022. izdano 320.000 novih boravišnih dozvola, plus 156.000 tražitelja azila i 400.000 ilegalnih imigranata. „Takvi ilegalni imigranti obično dobiju boravišnu dozvolu nakon pet godina ilegalnog boravka u Francuskoj. Brochand je istaknuo da masovna imigracija niskokvalificiranih ljudi iz propalih država vuče Francusku prema dnu, čineći je siromašnijom i uzrokujući oštru degradaciju kvalitete njezinih javnih usluga…“ – prenosi portal. Kako u tom pogledu stoji naša država, odnosno, kakva je kvalifikacijska struktura radne snage koju Plenković dovlači u Hrvatsku? „Preko plave karte EU u Hrvatskoj se lani zaposlilo samo petstotinjak visokoobrazovanih stranaca koji su došli izvan zajedničkog europskog prostora. To je kap u moru unutar 124 tisuće stranaca koji su angažirani u Hrvatskoj i među kojima dominiraju ljudi s osnovnom i srednjom školom“ – piše novinarka Ljubica Gatarić (Večernji list, 18.4.). Treba li tome komentar?

Hrvatski model zapošljavanja

Nije problem samo nezadovoljavajuća struktura i prevelika brojnost stranih radnika koji pristižu u Hrvatsku, iako neki stručnjaci smatraju da se takvom politikom zaustavlja rast plaća hrvatskih radnika i potiče njihovo iseljavanje. Kudikamo je veći izazov za čitavo društvo budući status izvanEUropskih radnika, odnosno pitanje mogu li oni trajno ostati u Hrvatskoj, dobiti državljanstvo i dovesti obitelji?!

Za Hrvatsku bi bilo najbolje uvažiti iskustvo drugih, sličnih država, poput Slovenije i Slovačke, te kopirati njihovu useljeničku politiku. Slovenci, primjerice, vrlo promišljeno biraju radnu snagu iz balkanskih država, odnosno s prostora bivše Jugoslavije, uključujući tu i Hrvatsku. Oprezna Slovačka otišla je korak dalje i posve zabranila useljavanje muslimana, pozivajući se pritom na loša iskustva drugih članica Unije. Očito je da ni Slovenci ni Slovaci ne žele nikakve velike promjene u etničkoj, vjerskoj i rasnoj strukturi svoga stanovništva, pa se tako i ponašaju. Da Plenkovićeva vlada išta vrijedi, težište bi se bacilo na uvoz radne snage iz europskih zemalja (poput Ukrajine) i povratak hrvatskih radnika iz inozemstva, dok bi dovlačenje ljudi s drugog kraja svijeta bilo tek posljednja opcija, kad se iscrpe sve druge mogućnosti. Naravno, strani radnici trebaju imati sva prava koja uživaju i domaći radnici, od plaće i radnih uvjeta, do zdravstvenog osiguranja i zaštite na radu. Dakle, u tom pogledu Hrvatska ne treba primjenjivati „arapski“ model postupanja sa strancima. S druge strane, došljacima treba odmah pojasniti da njihov rad u Hrvatskoj nipošto ne znači automatsko dobivanje prava na trajni boravak i državljanstvo, a još manje „pravo“ na dovlačenje obitelji, rodbine i prijatelja. Takva prava trebaju ostati rezervirana samo za EUropljane (koji ih neće zlorabiti!), dok se od izvanEUropskih radnika očekuje da, nakon završenog posla, napuste Hrvatsku i vrate se u svoju domovinu. Takav slučaj već smo imali prilikom gradnje Pelješkog mosta; Kinezi su došli, radili dvije-tri godine i, nakon završetka mosta, otišli iz Hrvatske. Od tisuću kineskih radnika nijedan nije zatražio hrvatsku domovnicu, spajanje obitelji ni bilo kakva druga „prava“ i povlastice, iako je riječ o ljudima koji su svojim radom Hrvatsku daleko više zadužili od nepalskih dostavljača paketa. Što nedostaje tom „kineskom“ modelu? Zar je našim političarima svejedno tko će jednog dana ovdje živjeti?

Povezano:

Raste priljev migranata u EU, šef EPP-a Weber traži se da sklopi novi pakt o migrantima s Tunisom

Dinko Pejčinović, Hrvatsko nebo