PHB Priopćaj br. 46: U čijim je rukama Zakon o hrvatskom jeziku?

Poticajna skupina

Priopćaj br. 46

U Zagrebu, 1. svibnja 2023.

Početkom veljače objavljeno je da je Matica hrvatska poslala ministru znanosti i obrazovanja nacrt Zakona o hrvatskom jeziku s očekivanjem da ga njegovo Ministarstvo u obliku vlastitog prijedloga pošalje u saborsku proceduru kao ovlašteni predlagač te da se tada otvori formalna javna rasprava. S time u svezi moraju se postaviti neka važna pitanja.

Prvo je pitanje zašto Matica hrvatska nije prije slanja nacrta što ga je izradilo njezino peteročlano stručno povjerenstvo uz sudjelovanje neimenovanih pravnih stručnjaka objavila tekst vlastitog nacrta – kako bi ga članstvo Matice i široko zainteresirana javnost mogli usporediti s tekstom prijedloga koji Saboru bude predložilo Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Ovako se će se moći usporediti što je predložila Matica hrvatska s onim što će nakon svih redaktura doista predložiti vlada. Osim toga, moglo bi ’ispasti’ da se Radna skupina Matice hrvatske praktički stavila u funkciju stručnog tijela Ministarstva odnosno aktualne Vlade odnosno sadašnje saborske većine.

Znamo, naravno, da Matica hrvatska nije i ne može biti ovlašteni predlagač. Zna se i to da bez volje nadležnog ministarstva odnosno vlade odnosno većine zastupnika nijedan zakon ne može biti u Hrvatskom saboru donesen. To nije upitno. Upitna je uloga u koju na ovaj način sebe dovodi Matica hrvatska. Nastupa li ona kao autonomna i vršna nacionalna ustanova koja zna što hoće i iza toga stoji? Ili nastupa kao asistentica vlasti koja iz nekih svojih motiva i razloga prihvaća ideju i doprinos Matice hrvatske, ali koja može nacrt Zakona preurediti po vlastitom ukusu onako kako njoj to odgovara? – I pritom se pozivati na autoritet Matice kao ugledne i najstarije kulturno-znanstvene ustanove.

Predsjednik Matice hrvatske izjavio je da će tek nakon što prijedlog Zakona uđe u redovnu proceduru njegov tekst biti otkriven javnosti te da će se tada provesti javna rasprava. Formalno je to u zakonodavnim postupcima tako – no svatko zna da od takvih javnih rasprava gotovo nikada nije bilo nikakve opipljive koristi. One su vladama i vladajućim većinama u pravilu samo služile kao smokvin list njihove tobožnje demokratičnosti. Niti mi imamo razvijenu kulturu javnih rasprava, niti se do sada u praksi pokazalo da vlada i saborska većina rado prihvaćaju bilo koji ili bilo čiji amandman, ma koliko bio razložan i argumentiran. Ako ovaj put i pristane korigirati poneki detalj na temelju javne rasprave, to će vlada vjerojatno učiniti da još više razvodni ionako, po svemu sudeći, razvodnjen i bezub nacrt odnosno prijedlog Zakona. Njegova će arhitektura, bitne odredbe i konkretna rješenja ostati takvima kakva su unaprijed „zadana“.

Takva situacija nuka nas da se zapitamo: U čijim je, zapravo, rukama Zakon o hrvatskom jeziku? Nije li uloga Matice hrvatske biti samosvjesnom ustanovom koja se ne prilagođuje niti podliježe potrebama, mjerilima i ukusima prolaznih vlada? Ili je Matica hrvatska, akoprem i nehotice, pristala biti svedena na ulogu sluškinje aktualne izvršne vlasti i zakonodavne većine? A što bi značilo da je pristala ponašati se tako da vlastiti nacrt unaprijed toliko „smekša“ i „razvodni“ kako bi aktualnoj vlasti, a i protivnicima zakona, bio prihvatljiv i „probavljiv“.

Svi ćemo se suglasiti da zakon o jeziku nije ni tehnički ni „obični“ propis. Isto tako, svi će priznati da ne postoje specijalizirani eksperti po sebi kvalificirani za njegovo pisanje, redigiranje ili odobravanje. Zakon o hrvatskom jeziku obuhvaća mnogo više od jezikoslovlja, dublje od trenutnog stanja, šire od uskog kruga Matičinih jezikoslovaca i pridodanih im državnih pravnika. On nadilazi razinu razumijevanja u to područje gotovo posve neupućenih političkih dužnosnika (ministar, državni tajnici, vlada) i službenika odnosno „birokrata“. Pisanje takva zakona iziskuje i razumijevanje svega onoga čega još u upravnom sustavu i na institucionalnom planu nemamo, a što nam je kao narodu i državi prijeko potrebno želimo li ikako regulirati skrb za hrvatski jezik u javnoj i službenoj porabi i u obrazovanju.

Stoga bi bilo logično da Matica hrvatska nije ograničila izradu zakona na malobrojnu, gotovo „konspirativnu“ skupinu stručnjaka, nego da je otvorila široku unutarnju raspravu o razlozima, ciljevima i sadržajima nacrta što ga je ta skupina u tajnosti izradila. Na tisuće je članova koji bi, svatko sa svoga motrišta, mogli dati pozitivan doprinos ili kritičku ocjenu o tomu što se priređivalo, pa i o temeljnim postavkama. Ovako, članstvo je ignorirano, zaobiđena su i sva radna tijela, a ni ogranci Matice u Hrvatskoj ni oni izvan nje nisu upoznati s tekstom nacrta predanoga Vladi. Narušena su time unutar same Matice dva važna načela: načelo demokratičnosti i načelo transparentnosti.

U izjavama za medije koje su davali voditelj povjerenstva i pojedini članovi cijelo je vrijeme isticano da u nacrtu zakona ne će biti predviđene nikakve kazne za njegovo narušavanje te da će zakon općenito biti vrlo blag i obziran, valjda što više i „konstruktivan“ prema svima kojima smeta bilo već sama ideja ozakonjenja pravila o službenoj upotrebi hrvatskog jezika, bilo već svaka pomisao da bi zakon mogao imati i poneki proskriptivni, preskriptivni ili kazneni zubić. Istina je da u javnosti postoje u neojugoslavenskim i anacionalnim povlaštenim intelektualnim i medijskim krugovima i središtima moći žestoki otpori gotovo svim simbolima i atributima hrvatstva, suverenosti i hrvatske posebnosti i državnosti. No to ne znači da se trebalo ustrašiti ili se umiljavati onima koji su pokretali negativne kampanje. Takvi ne izražavaju volju demokratske većine, nego svoju vlastitu, manjinsku ili uzurpatorsku volju – kojoj se mora stati čvrsto nasuprot.

Matica hrvatska trebala je dakle hrabro ići svojim vlastitim putem ne obazirući se na protivnike, na nedobronamjerne ili nedomoljubne kritičare, a kamoli na ogorčene protivnike i osporavatelje svega na „h“, pogotovu svega „ekskluzivno“ hrvatskoga. Čemu se stalno i unaprijed braniti od odvjetnika i propagandista „inkluzivnoga“ hrvatsko-srpskoga, hrvatsko-(jugo)slavenskoga, hrvatsko-europskoga, hrvatsko-englesko-američkoga i globalno-hegemonizatorskoga? Svima njima trebalo je reći: Mi znamo tko smo, što smo i što hoćemo, i u skladu s time formulirat ćemo i svoj nacrt zakona o jeziku naše živomu nacionalnom kulturnom bogatstvu, a vaše je demokratsko pravo da u javnosti rogoborite ili trabunjate po miloj volji, da iznosite o toj temi svoja mišljenja. No vaši otpori i zlobne invektive nas ne obvezuju ni na odustajanje ni na popuštanje niti će nas zastrašiti!

Sada kada je učinjeno što je učinjeno, kada smo kao narod još jednom dovedeni praktički pred svršen čin u tako važnoj stvari, preostaje još samo zahtijevati da upravna tijela Matice hrvatske budu spremna javno se distancirati od prijedloga Zakona bude li i u čemu bitnomu iznevjerio Matičin nacrt. A ako ni sam nacrt nije bio onako kvalitetan i ozbiljan kako se u početku najavljivalo i kako se očekivalo, tijela Matice koja su iza njega stala morat će za takvo povijesno zatajenje preuzeti odgovornost. Odgovornost razmjernu ignoriranju članstva i javnosti u fazi formuliranja onoga što nam je potrebno na planu vlastitoga jezika kao atributa posebnosti i državnosti – kao narodu koji je i danas na udaru onih koji djeluju s ciljem osporavanja ili svojatanja posebnosti hrvatskog jezika i kulture, a time i slabljenja hrvatske samosvijesti, ponosa i otpora tuđim nasrtajima i presizanjima.

PHB, Hrvatsko nebo