D. Dijanović: Jedan je problem koji predstavlja stratešku ugrozu hrvatske budućnosti

Ključni hrvatski problem

Hrvatsku državu i hrvatsko društvo muče brojni problemi. Teško naslijeđe komunizma i danas je prepreka za razvoj na mnogim područjima ekonomije, politike i društva. Hrvatska ima nedjelotvornu javnu upravu, koja se pretvorila u najveći uhljebarij u državi koji služi za zbrinjavanje partijskih trčkarala. O „neovisnosti“ pravosuđa mogli bi se pisati romani na Kafkinu tragu. Ipak, riječ je o problemima koji manje ili više opterećuju sve države. Prije ili kasnije i Hrvatska će – ma koliko se suprotno trudili određeni interesni krugovi – i na ovim područjima doživjeti transformaciju.

Demografija

Jedan je problem koji predstavlja stratešku ugrozu hrvatske budućnosti. To je demografija. Iz Hrvatske je posljednjih godina otišlo pola milijuna ljudi. I pritom nema naznaka da će se iseljavanje zaustaviti. Ako se tome doda prirodni pad stanovništva slika hrvatske demografije je blago rečena grozna. Bilo bi nepošteno reći da ne postoje određene državne demografske stimulacije (nedostaje ključna, a ta je da osobni dohodak postane osobno pravo svakog djeteta), no situacija se, na žalost, ne popravlja.

Ljudi predstavljaju najvažniji kapital jedne države. Bez mladoga radno aktivnog stanovništva Hrvatska ne će moći puniti prvi mirovinski stup međugeneracijske solidarnosti, tako da će u budućnosti doći u pitanje isplata mirovina. Negativan prirodni prirast praćen iseljavanjem stanovništva rezultira depopulacijom čitavih krajeva Hrvatske, posebno ruralnih krajeva, otoka i zaleđa. Kad se tome doda da je gotovo 1/3 stanovništva koncentrirana u Zagrebu, demografska slika Hrvatske dovodi u pitanje nacionalnu sigurnost, posebno u kontekstu mogućih novih migracijskih udara. S ovakvim prirodnim prirastom Hrvatska će teško u budućnosti moći kontrolirati sadašnji teritorij Republike Hrvatske. A već danas u Hrvatskoj živi više od 100,000 stranaca. Supstitucija stanovništva krenula je i u našoj zemlji.

Primjer pronatalitetne politike

Postoje primjeri država koje se barem trude voditi pronatalitetnu politiku. U susjednoj Mađarskoj, primjerice, ženama mlađim od 40 godina nakon trećeg djeteta otpisuje se zajam od 36,000 eura. Žene sa četvero i više djece ne plaćaju porez na dohodak do kraja života. Osim toga, brojne obitelji imaju subvencije prilikom kupnje automobila sa sedam sjedala. Mađarska ukupno troši oko pet posto BDP-a na obitelji. Rezultati? U posljednjih deset godina u Mađarskoj se broj brakova udvostručio, a broj pobačaja pao je za 41 posto.

Roditelji s više djece, oni odgovorni, spremni su na veće žrtve, pa i više rade. Brojne obitelji su najveći izvori ljudskog kapitala. Brojne obitelji više troše na obvezno i fakultativno obrazovanje, više novca ulažu u kulturne i športske sadržaje svoje djece, ali i na stambeno zbrinjavanje. Brojnije obitelji kupuju više proizvoda i usluga što znači da novac kola i financijske mjere se kasnije vraćaju u proračun i lokalnu zajednicu. Pomoći brojnim obiteljima tako prestaju biti socijalna kategorija.

Osim financijskog faktora, ključ je u promjeni mentaliteta. Zapad je posljednjih desetljeća ogrezao u teškoj dekadenciji. U Hrvatskoj kao i općenito na Zapadu potrebno je vraćanje svijesti o važnosti žrtve. Djeca jesu žrtva, no u konačnici iskustvo pokazuje nije težak život u obitelji – težak je život bez obitelji. Gdje nema života, odnosno nove djece – tamo nastupa smrt. Slavonija, gdje se desetljećima provodila politika „bijele kuge“ (abortusi kako se ne bi dijelilo imanje) za to je ponajbolji primjer. Gdje su danas mnogi bivši gazde i njihova imanja? Trava i šaš prekrili su njihova nekoć bogata imanja.

Domoljublje

Treći je faktor političke prirode. Vlasti u Zagrebu eklatantan su primjer kakvu politiku jedna ozbiljna država ne smije voditi. Tomaševića družina nije riješila niti jedan komunalni problem, ali u situaciji demografske devastacije ova ekipa zelenih fundamentalista, koja se vodi neomaltuzijanskim kultom, ukida mjeru roditelj odgojitelj s jedne strane, a s druge nameće bolesne genderističke ideologije najbolje oslikane u rečenici „osoba koja menstruira“. Takva se politika ne može i ne smije voditi. Ozbiljna država treba ulagati značajan dio BDP-a u demografiju, tj. u svoju budućnost.

I hrvatska dijaspora može predstavljati demografski bazen za demografsku obnovu. Potrebno je iz temelja mijenjati odnosa prema drugoj grani hrvatskoga narodnog bića. Ponuditi im državljanstvo, pozvati ih da investiraju u Hrvatsku (za to, ali i za mnoge druge projekte potrebni su niži porezi) i da se vrate u domovinu svojih predaka.

U konačnici, nema ništa bez ljubavi prema svoj zemlji i prema svojim bližnjima. U vremenu postmoderne dekonstrukcije i destrukcije, domoljublje je smješteno u kategoriju nazadnih vrijednosti. No svi mi duboko u sebi podsvjesno znamo koje su prave vrijednosti i nemirno smo kad se prepustimo lažnim božanstvima i kumirima.

Onda kad se vratimo pravim vrijednostima i demografija će doći u kategoriju rješivih problema.

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo