1000 misli u korist života

Mnoge žene koje su pobacile udaljile su se od Boga, od Crkve, od vjerničke prakse, od sakramentalnog života, zbog nepovjerenja, misleći da im Bog neće oprostiti taj grijeh. Boje se osvetoljubivog Boga, interpretiraju svoju patnju kao Božju kaznu, ne osjećaju se dostojnima molitve ili traženja Boga da im pomogne ili ih vodi. Potrebno je da u nama nađu izraz Božjeg milosrđa.

76

• „Svaka žena, koje god bila dobi, iskustva ili seksualnosti, biva traumatizirana prekidom trudnoće. Jedna razina njene čovječnosti biva pogođena. To je dio njezina života. Uništavajući trudnoću, uništava se i ona sama. Nema načina da pobačaj ne bude transcendentan. Riječ je o snazi života… Ne može se nijekati da se nešto stvara i da se to stvaranje događa fizički… Ponekad se trauma može potisnuti u nesvjesno i više se ne pojaviti. Ali to nije tako bezopasna činjenica kako to promiču branitelji pobačaja. Mora se platiti psihološka cijena. To može biti otuđenje, gubitak ljudske topline ili zahladnjenje materinskog instinkta. Nešto se događa na najdubljim razinama ženine savjesti kad uništava trudnoću. Kao psihijatar, ja to znam.“ (Dr. Julio Fogel, opstetričar i psihijatar)

84

• Terapeutkinja Anne Saltenberger u svojoj knjizi Svaka žena zna istinu o opasnostima ilegalnog pobačaja tvrdi da terapeuti nailaze na pacijente koji traže njihovu pomoć zbog problema koji naizgled nisu povezani s pobačajem, ali tijekom terapije postaje očito da je izvor sadašnje poteškoće reakcija na pobačaj. Neriješeni konflikti, skriveni u podsvijesti, prouzročili su nove probleme i te žene mogu poboljšati svoje emocionalno zdravlje jedino priznavanjem potisnute krivnje i sklonosti.

86

• „Anne, stara 80 godina, bila je pobacila prije 60 godina. Nikad nije govorila o svojoj boli. Tijekom čitavog tog vremena čuvala je tajnu pokušavajući zaboraviti, potiskivala je svaki osjećaj; ali sjećanje i bol uvijek su se vraćali. Naposljetku, jednog je dana u novinama čitala o „Projektu Rahela“ i istog poslijepodneva posjetila me. Držala je u ruci članak o pastoralu post-pobačaja i sa suzama u očima mi rekla: „Oče, ovo je odgovor na moje molitve tijekom 60 godina“. (John Dillon)

91

• Postpobačajni sindrom

– Nisko samopouzdanje. Slika koju netko ima o sebi može biti poremećena težinom krivnje i grizodušja zbog smrti eliminiranog djeteta. A ponekad nisko samopouzdanje utječe na odluku o pobačaju: „Ja ne služim ničemu, pa tako ni dijete koje nosim u sebi“.

– Kronična i akutna krivnja. Osjeća se kao izdaja savjesti i vlastitih vrijednosti. Često se događa kad žena dopusti da njezina savjest popusti pred tuđim sugestijama. Mnogi pričaju kako se osjećaj krivnje pojavio nakon početnog osjećaja olakšanja. Može se pojaviti u različitim oblicima, kao nagle promjene karaktera, nedostatak energije i interesa, česti plač, nemogućnost donošenja odluka, duboka žalost.

– Misli o samoubojstvu. Ideje ili pokušaji samoubojstva kako bi se okončala psihološka bol. Osjeća se nedostojnom da nastavi živjeti nakon što je oduzela život vlastitom djetetu.

– Uništeni odnosi. Tendencija da se udalji od onih koji su bili uključeni u realizaciju pobačaja. Bračni i zaručnički odnosi trpe.

– Noćne more i nemirni snovi. Anksioznost. Mnoge žene u snovima čuju plač djeteta koje ne mogu pronaći. Druge vide likove koji predstavljaju njihovo mrtvo dijete. Ti simptomi obično pogađaju osobe koje rade u industriji pobačaja.

– „Sanjam fetuse i mojim se kolegicama događa isto; snovi o pobačajima, o posudama, o zidovima pošpricanima krvlju; stabla po kojima se penju fetusi. Sanjala sam da me dva čovjeka vuku i odvratno govore: ‘Napravimo joj pobačaj’. Počela sam vrištati. Osjetila sam kako me usisavaju i bolno izvlače čitavo moje biće. Osjetila sam kako me otvaraju i kako me paraju neki instrumenti koji samo rade ono što im narede.“ (Rally Tisdale, medicinska sestra. Svjedočanstvo objavljeno u Harpers Magazineu, 1988.)

– Regresije. Sastoje se u „oživljavanju“ iskustva. Ima žena koje su imale iskustvo regresije dok su rađale, obzirom da su se nalazile u istom položaju (na leđima, s nogama u stremenu, itd.).

– Jednoj djevojci koju su roditelji prisilili… na pobačaj kad je imala 18 godina, nakon operacije su donijeli buket ruža „zbog hrabrosti“. Otada osjeća nervozu i anksioznost kad vidi ruže. Druge žene ponovno proživljavaju te trenutke kad prolaze kraj bolnice ili klinike gdje su pobacile, kad čuju druge da govore o pobačajima, kad vide dijete staro koliko bi bilo njihovo pobačeno dijete.

– Srdžba. Ogorčenost, ozlojeđenost, razočaranost onima koji su sudjelovali u pobačaju. Ova srdžba se obično javlja jer žena nije dobila dovoljno informacija, jer se osjećala prisiljenom pobaciti, jer se prema njoj nije odnosilo s poštovanjem.

– Ljutnja na partnera, na osoblje klinike, na „prijatelje“ koji su sugerirali pobačaj, koja se prenosi i na Boga.

– Drugi simptomi:

Droge, alkohol, promiskuitet.

Seksualna disfunkcija.

Fobije i kompulzivni poremećaji.

Nemogućnost izražavanja emocija.

Strah od djece.

Nemogućnost radovanja trudnoći druge osobe.

Nemogućnost uspostave odnosa sa suprotnim spolom.

Zlostavljanje vlastite djece.

Potraga za kompenzacijskim djetetom.

Konflikt oko toga što znači biti otac ili majka.

Reakcije na godišnjice.

Krivnja jer je „preživjela“. Neke žene kažu: „Ja sam preživjela, a moje dijete nije“ i tako izražavaju svoj kompleks krivnje. Druge priznaju: „Ne vjerujem da zaslužujem živjeti nakon onoga što sam napravila. Ne mogu vjerovati da sam napustila svoje dijete.“

92

• Božji oprost. Mnoge žene koje su pobacile udaljile su se od Boga, od Crkve, od vjerničke prakse, od sakramentalnog života, zbog nepovjerenja, misleći da im Bog neće oprostiti taj grijeh. Boje se osvetoljubivog Boga, interpretiraju svoju patnju kao Božju kaznu, ne osjećaju se dostojnima molitve ili traženja Boga da im pomogne ili ih vodi. Potrebno je da u nama nađu izraz Božjeg milosrđa.

Prethodno:

1000 misli u korist života

1000 misli u korist života/Hrvatsko nebo