Zvonimir R. Došen: Slom fašističke Italije i “Jugoslovenske vojske u otadžbini”
Vrijeme:13 min, 28 sec
Iz ovoga se vidi da ondašnje četničke formacije nisu bile ništa drugo nego razštrkani čopori razbojnika koji su se uspjeli skupiti pod zaštitu okupatora Hrvatske. Bez talijanske zaštite četnički se čopori ne bi mogli dugo zadržati na prostorima Nezavisne Države Hrvatske jer bi ih Hrvatska vojska bila u vrlo kratkom roku razbila. Za vrieme rata četnici su se vrlo riedko upuštali u borbu s Hrvatskom oružanim snagama. Jedina frontalna bitka s Hrvatskom vojskom u koju su se četnici, silom prilika, upustili bila je ona pri koncu rata na Lijevče Polju. U toj četverodnevnoj bitci Hrvatska vojska pod zapovjedništvom gen. Vladimira Metikoša i Marka Pavlovića podpuno je uništila četnike “vojvode” Pavla Đuričića.
Kako u knjizi “Branili smo državu” navodi dr. Vjekoslav Vrančić, “Neposredno poslie proglašenja NDH, jedan dio srbskih političara Kninske krajine sklonio se u Beograd, no veći dio ostao je u sjevernoj Dalmaciji, odakle je pod zaštitom mjestnih zapovjedništava talijanske vojske, a djelomično i s prostora zadarske prefekture, nastavio protuhrvatskim djelovanjem.
Ovi političari pripadali su uglavnom Srbskoj radikalnoj stranci, odnosno njenima kasnijim formacijama, Jugoslavenskoj nacionalnoj stranci i Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici, poznatim pod kraticama JNS i JRZ. Najistaknutiji predstavnici tih stranaka u tom kraju bili su: u Obrovcu, odvjetnik Boško Desnica, trgovac Vaso Miljuš i prvak JNS trgovac Petar Knežević; u Benkovcu, odvjetnik Todo Novaković i svećenik Ilija Zečević; u Zadru Vladan Desnica i arhimandrit Bukorčić; u Splitu, svećenik Sergije Urukalo i senator JNS dr. Uroš Desnica; u Vrličkoj krajini svećenik i poslanik JRZ Petar Stojsavljević; u Lici trgovac i poslanik JRZ Sveto Rađenović.
Ali glavni pokretač njihovih akcija bio je dr. Niko Novaković “Longo” poslanik JRZ i bivši ministar iz Knina, čije je sjedište u ono vrijeme bilo uglavnom u Zadru, no viđalo ga se i u Splitu i Šibeniku. Srbska akcija u Dalmaciji protiv NDH započinje agitacijom među tamošnjim pravoslavnim pučanstvom da se talijanskoj vladi podnese molbe da se ti krajevi pripoje Italiji.
Prvu takvu molbu već početkom svibnja 1941. Novaković predaje talijanskom prefektu u Zadru, a zatim i u Splitu.
O ovoj drugoj molbi talijanski dvojezični list u Splitu “San Marco” donosi 8. svibnja 1941. vijest da su dr. Niko Novaković, bivši ministar, i Boško Desnica, odvjetnik iz Obrovca, u pratnji kotarskog povjerenika dr. Hoeberta posjetili Athosa Bartoluccija, talijanskog komesara za građansku upravu i u ime 100.000 pravoslavnih Srba iz sjeverne Dalmacije zatražili da Italija anektira Dalmaciju.
Istovjetnu akciju u Lici provodi poslanik JRZ trgovac Stevo Rađenović, koji za središte svoje djelatnosti odabire selo Srb.”
Talijanski okupatori su te molbe odmah primili kao legitimne zahtjeve pučanstva tih hrvatskih pokrajina i na čitavom teritoriju koje je zaposjela njihova vojska stavili pod svoju komandu, naoružali i obskrbili hranom i drugim potrebštinama sve četničke formacije i proglasili ih svojom tobožnjom antikomunističkom milicijom – “Milizia Volontaria Aticomunista”.
Tu talijansku brigu o četnicima opisao je u svome govoru u Trebinju 1942. jedan od četničkih vođa u Hercegovini, Mile Šantić: “ ….. Naša saradnja sa Talijanima odobrena je od Draže. Trebalo je u ovim siromašnim i pasivnim krajevima spasiti na prvom mestu narod od gladi i talijansku pomoć treba da iskoristimo do skrajnje mogućnosti. Oni su nam omogućili da se konsolidujemo…..Osim toga, Talijani nam daju oružje i municiju. Mi danas u hercegovačkim krajevima imamo 8000 pušaka i preko 2 miliona rezervnih metaka. Pored toga od Talijana dobivamo dnevno pet ‘iljada hlebova. Vi znate što to znači za nas u današnjim vremenima. Ono što je bilo najgore prebrodili smo…”
Kad su se američke divizije u operaciji “Torch” u studenom 1942. izkrcale u sjevernoj Africi, prve osovinske postrojbe koje su se bez borbe predale bile su, naravno, talijanske. Kad su saznali za taj debakl, talijanski vojnici u Hrvatskoj izgubili su i ono malo morala koji su do tada imali. Četnici su u proljeće 1943. osjetili da bi njihovi zaštitnici uskoro mogli odmagliti u Italiju pa su, u strahu od odmazde za zločine koje su počinili nad nevinim hrvatskim pučanstvom, počeli uzpostavljati dodire s lokalnim predstavništvima hrvatskih vlasti i glumiti da su spremni na modus vivendi s vlastima NDH.
Jedan od tih njihovih podmuklih pokušaja opisan je u ovome pismu:
NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA
VELIKA ŽUPA BRIBIR I SIDRAGA
- T., broj: 10/275-43.
Predmet: Četnici
RAVNATELJSTVU ZA JAVNI RED I SIGURNOST
ZAGREB
(Napomena, tekst pisma je prepisan točno onako kako je pisan)
U izvještaju V.T. 10/272-43. od 27. veljače 1943. g. Sam naveo da je k meni došao četnički kapetan ILIĆ, kojega je uputio pop MOMČILO DJUJIĆ u vezi s namjerom Talijana u pogledu napuštanja Gračaca te mi je isti predlažućivojničku surdnju sa našom vojskomujednom nagoviestio, da će me posjetiti jedna delegacija upućena od vodstvačetnika radi političkih pregovora.
Do danas u te svrhe nije me posjetila nikakova delegacija, koja bi bila upućena od četničkog vodstva ljudi oko popa MOMČILA DJUJIĆA.
Strujanje četnika ovih zadnjih dana su se razvila kako sliedi:
Nastao je veliki jaz između bosanskih četnika i domaćih, a to u prvom redu radi ličnih propbitaka vodja, zatim i radi toga što bosanski četnici sada nakon što su partizani uglavnom otjerani iz područja Bos. Petrovca i Bos. Grabovca, htjeli da se vrate svojim kućama i tvore posebnu grupu, podpuno neovisnu od popa Momčila Djujića, koji je kako je poznato, vojvoda i zapovjednik tzv. DINARSKE DIVIZIJE, u sklopu koje su bili razporedjeni i bosanski četnici.
Pop Momčilo Djujić nikako neće da dozvoli da bosanski četnici osnuju svoju posebnu skupinu, jer je s time pogotovo sada kada su ove krajeve napustili Hercegovački i Crnogorski četnici, ostao sa znatno manjim brojem ljudi i to izključivo iz ovih krajeva kod kojih i ne uživa veliku popularnost, pa se dapače pomoćuHercegovačkih četnika kod njih počeo da afirmira.
Radi toga su mi poručili vodje bosanskih četnika da će k meni doći jedna njihova delegacija podpuno neovisna od one nagovieštene od kapetana ILIĆA , da odvojeno razgovaraju sa mnom o političkom pitanjutičući se krajeva Zapadne Bosne, koji su u zadnje doba oslobodjeni od partizana. Ovi vodje bosanskih četnika jesu: BRANE BOGUNOVIĆ iz Bos. Grahova, MANE ROKVIĆ iz Bos. Petrovca, JOVO KREĆO iz Drvara,KOSTA NINKOVIĆ iz Bos. Petrovca, IĆE JOČIĆ iz Bos. Drahova, DRAGAN SRDIĆ iz Drvara.
Napomenuto mi je da bivši narodni poslanik STEVO RADJENOVIĆ, iz Srba i dans još je vjerni pristalica popa Momčila Djujića.
I stvarno su k meni došla dana 4. ošujka 1943. – Krećo Jovo, Dragan Srdić, Kosta Mirković, Ićo Jočić, koji su izjavili da su ovlašteni da razgovaraju u ime ostalih.
Iz njihovih rieči sam razabrao da oni jednostavno namjeravaju sve svoje naoružane odjele, koji se nalaze u Kninu i okolici Knina, povući u Bosnu sa ružjem i sa cielom opremom i to iznenada i bez znanja talijanskoga zapovjedništva, pa da treba načina kako bi sa svojim zapovjednicima došli u vezu sa zapovjednicima naše vojske u Bos. Petrovcu radi utanačenja vojničke suradnje. Tražili su da bi sa strane naše vlasti dobili kakvo pismo i preporuku, da bi svoj naum mogli izvršiti. Obzirom da su ovi četnici djelomično bili naoružani od Talijana, da su od njih dobili opremu, da su u službi Talijana, kao protukomunistička milicija, smatrao sam da je sve ovo nezgodno, te kad bi naše vlasti pripomogle ovim četnicima, da na ovaj način dezertiraju iz službe Talijana da bi ovi mogli na osnovu Zagrebačkoga sporazuma praviti kakovo pitanje nezgodno za nače vlasti, a osim toga moglo bi se dogoditi da i sami četnici pokušaju ovim putem pred Talijanima kompromitirati naše vlasti.
Radi toga sam im kazao, da bi oni morali najprije urediti svoje odnošaje sa Talijanima i od svih izhoditi dozvolu, da se mogu vratiti u svoje krajeve i tamo se staviti na razolaganje hrvatskim vlastima.
Nadalje su mi ovi četnici izložili na koji način oni misle, da bi se mogla urediti politička pitanja , odnosno njihov položaj, te u tom pogledu u glavnim potezima mi izložiti svoje želje i priedloge. Ovi su bili: 1/ ravnopravnost, 2/ da bude četnicima dozvoljeno izticanje srbske zastave i njihovih četničkih znakova, da na pravoslavnim crkvama u svetčanim danima viju srbske zastave. Ovaj zahtjev obrazlažu sa potrebom da pred pravoslavnim pučanstvom mogu pokazati da je njihova akcija imala uspjeha i u nacionalnom srbskom pravcu, pa da bi uslied toganarod njih lakše sliedio i uz njih pristajao.
Da u akcijama čišćenja partizana u srbskim selima bi imali biti upotrebljeni samo četnički odredi, dok u hrvatskim selima samo hrvatska vojska. 4/ Da bi se pravoslavni partizani uhićeni od hrvatske vojske imali predati četničkoj komandi na daljni postupak , a da bi četnici na isti način predavali hrvatskim vlastima uhićene partizane katoličke i muslimanske vjere. 5/ Da bi obćinske uprave u krajevima pretežno pravoslavnim imale biti sastavljene od pravoslavaca. 6/ Da bi u kotarima, u kojima živi pretežno pravoslavno pučanstvo, kotarski predstojnik mogao biti Hrvat, a njegov zamjenik da bi morao biti pravoslavac. 7/ Da bi u pravoslavnim krajevima za javnu sigurnost u selima se starali četnici , a u većim mjestima hrvatske vlasti, u kojima bi imalo biti posade hrvatskih domobrana. 8/ Da bi četnički odredi ostali pod oružjem za sve gornje zadaće, a da bi se za njihovo uzdržavanje starovale hrvatske vlasti.
Iztakli su da oni žele iskrenu suradnju i da misle na podpuno umirenje, a da bi to stanje imalo ostati do kraja rata. U pogledu ovih njihovih želja i priedloga ja se nisam upuštao u bilo kakovo razpravljanje , već sam im kazao da ću sve to poslati u Zagreb na nadležno mjesto.
Zamolio sam ih da sve ove želje i priedloge mi podnesu pismeno sa njihovim podpisima, kao i podpisima ostalih četničkih vodja, koji nisu došli k meni, a u ime kojih oni govore, pa su mi oni obećali da će oni to učiniti i sutradan mi donieti.
Medjutim, mi još to nisu donieli, a Draga Srdić je bio kod mene i kazao mi, da to sve još nije gotovo, jer u prvom redu da su medju njima nastala neka odvojena mišljenja, pa da trebaju to bolje razpraviti, a s druge strane da im je sa neke strane Talijanskih oficira posavjetovano, da još pričekaju i da se neprenagljuju, tako da je on dobio dojam, kao da ovim talijanskim oficirima nebi bilo ni drago da bi se sporazumili sa hrvatskim vlastima.
Radi svega roga da su ovi bosanski četnici odlučili još sve dobro razmisliti, pa da će konačno odlučiti do koji dan.
Napomenuto mi je da se ova grupa ovih bosanskih četnika iztiče kao naročito sklona sporazumu i suradnji s hrvatskim vlastima prema skupini četnika oko popa Momčila Djujića, za koju oni sami kažu da je nepomirljiva. Obzirom na to lako je promisliti sa kojim predlozima i zahtjevima bi došla tek druga delegacija popa Momčila Djujića, koju je najavio kapetan Ilić, ali koja se još nije pojavila.
Što se pak tiče gore iznešenih želja i priedloga bosanske skupine četnika, mislim da je potrebno iztaknuti sliedeće:
1/ Nije bez razloga što oni nudjaju suradnjudo svršetka rata. To je radi toga jer oni i danas vjeruju u pobjedu Engleza i uzpostavu bivše države, tj. Vlade u Londonu na čelu s dinastijom Karadjordjevića. Izticanjem da bi ovo stanje imalo trajati do svršetka rata, namjeravaju oni da bi na taj način izbjegli prigovore vlade u Londonu, da su napustili planove iste sa obrazloženjem, da su za očuvanje srbskoga naroda uslied prilika bili prisiljeni za jedan takav sporazum, dok prilike rata traju.
2/ Njihova je namjera, da u pretežno pravoslavnim krajevima očuvaju dapače i prošire svoj upliv i sve pravoslavno pučanstvo okupe u svojim redovima.
3/ Da očuvaju netaknute svoje oružane postrojbe za svaki slučaj.
4/ Da osobito po selima izključe svaki upliv i kontrolu hrvatske vlasti.
Iz ovih njihovih priedloga potvrđuje se ono što sam kazao u izviešću V.T. 10/272-43. od 27. veljače 1943. – t. j. Da svi četnici su i dalje pristalice jugoslavenske vlade u Londonu i njenog ministra vojske generala DRAŽE MIHAJLOVIĆA, za kojega je upravo ova skupina četnika uputila pismo bez datuma, adresirano vojvodi DOBROSAVU JEVDJEVIĆU, a koje sam pismo dostavio u izvještaju V.T. 10/271 -43. – od 13. veljače 1943. – i da sve ovo nije drugo nego njihova promjena taktike, obzirom na sve ove nastale prilike, a da im je cilj da dobiju na vremenu i da pod novim okolnostima drže na okupu svoje oružane snage nastojeći kod pravoslavnog pučanstva proširiti svoj upliv i čekajući pogodan čas za ostvarenje svojih ciljeva koji su istovjetni sa onima jugoslovenske vlade u Londonu.
Stanje pak u četničkim redovima, koje je danas nije po mom mišljenju takovo, da se ne bi moglo drugačije nego pristati na priedloge ovih četnika. Obični četnici su razočarani u svemu i željni da se vrate svojim kućama, izgubili su svaku volju za borbu, a prisutnost njemačkih i naših četa u Zapadnoj Bosni ih je tako porazila, da četničke vodje neće biti u stanju držati ih na okupu, a još manje ih odvući u šumu za slučaj da ne butu usvojeni priedlozi njihovih vodja.
Ja sam uvjeren da bi ovi njihovi vodje drugačije mislili i sasvim druge priedloge sastavljali, kada bi se u Kninu osjetila naša snaga prisustvom oružanih snaga, ali dok ove nema još uviek se zanašaju sa starim svojim ciljevima i željama.
Radi toga i ovom prilikom ponavljam, da je veobhodno potrebito da u Knin dodje naša vojska , jer će dolazkom iste sasvim promieniti položaj te sa dobrim postupkom i dobrim djelovanjem postići pravo i istinsko smirenje.
Dok to ne usliedi ma kako na oko izgledala situacija, ona će uviek u sebi skrivati opasnosti, koje će se prije ili kasnije pokazati, jer kod pravoslavaca se stalno održava uvjerenje, da smo mi slabi i da ne razpolažemo sa potrebnim vojničkim snagama.
Dostavljam Vam u priepisu proglas predsjedništva narodnog oslobodilačkog odbora Dalmacije Narodu Dalmacije, a koji je tiskan u Livnu 28. i 29. siečnja 1943. – partizanski letak, koji je pronadjen 7. ožujka 1943. u Kninu.
ZA DOM SPREMNI!
M.P. PODŽUPAN
Ante Vatavuk v. r.
Iz ovoga se vidi da ondašnje četničke formacije nisu bile ništa drugo nego razštrkani čopori razbojnika koji su se uspjeli skupiti pod zaštitu okupatora Hrvatske.
Bez talijanske zaštite četnički se čopori ne bi mogli dugo zadržati na prostorima Nezavisne Države Hrvatske jer bi ih Hrvatska vojska bila u vrlo kratkom roku razbila. Za vrieme rata četnici su se vrlo riedko upuštali u borbu s Hrvatskom oružanim snagama.
Jedina frontalna bitka s Hrvatskom vojskom u koju su se četnici, silom prilika, upustili bila je ona pri koncu rata na Lijevča Polju. U toj četverodnevnoj bitci Hrvatska vojska pod zapovjedništvom gen. Vladimira Metikoša i Marka Pavlovića podpuno je uništila četnike “vojvode” Pavla Đuričića.
U članku pod naslovom “Bosanska Golgota, rasute kosti”, u četničkim emigrantskim novinama “Amerikanski Srbobran” 2. listopada 1950., neki Mihajlo Minić piše da je to za Srbe bilo “Drugo Kosovo”.
Gotovo isti scenarij dogodit će se 50 godina kasnije, samo će umjesto vojske fašističke Italije funkciju protektora četnika preuzeti “međunarodna zajednica” i United Nation Protection Forces (UNPROFOR), prevedeno na hrvatski, Zaštitne snage Ujedinjenih naroda.
Prije toga UN-ove trupe bile su poznate pod imenom Peace Keeping Forces (Snage za održavanje mira)
Zašto su Snage za održavanje mira preimenovane u Zaštitne snage, moglo se odmah vidjeti kada su se te snage razmjestile izključivo u prostore pod kontrolom pobunjenih četnika, otvoreno stale na njihovu stranu i gotovo četiri godine na sve moguće načine spriečavale Hrvatsku vojsku da oslobodi svoje okupirane prostore. Na koncu, kada su četnici u Srebrenici pred nosom UNPROFOR-a izvršili genocid i pripremali još jedan puno veći u Bihaću, “međunarodna zajednica” nije se smjela suprostaviti američkom priedlogu da se Hrvatskoj vojsci dozvoli osloboditi njezine okupirane prostore. I Hrvatska vojska to je u spektakularnoj Operaciji Oluja učinila opet u svega četiri dana. Samo što ovaj put nije s njima obračunala kao ona 1945. na Lievče Polju jer su, kako reče njihov bivši vožd Sloba, pobjegli k’o zečevi.
Naslovnica:
Povezani sadržaj:
Zvonimir R. Došen, Hrvatsko nebo
