Šiljo: Ima li čega nova u Hrvatskoj… osim proizvodnje novih afera radi zamagljivanja?

Vrijeme:10 min, 17 sec

 

„Hrvatska puška na hrvatskom ramenu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu!“ bila je maksima Stipice Radića za kojom je prije tridesetak godina često i drčno posezao ondašnji, državotvorni HDZ. Unatrag 20-25 godina domaćim vladarima UN, OESS, NATO, regionalni sigurnosni aranžmani i ostalo služi da bi prikrili izdaju prvog, a EU, eurozona, „strana ulaganja“, otvoreno tržište i ostalo da bi prikrili izdaju drugog dijela Radićeve maksime. Zato se proizvode i stalno nove afere, iz kojih se nikada ne izađe na nacionalnu čistinu, nego se utone još dublje u domaći ili strani mulj i stupicu zamagljivanja. I dok se sada Vlada uzrujava zbog najavljenog vlasničkog preuzimanja Fortenove, ona je samo po uhodanom običaju ili lažljiva ili dvolična ili svjesno producira još jedan propagandni spin da bi njime prikrila istinu i sebe predstavila u lažnom, ljepšem svjetlu. Ili, ako je uzrujavanje eventualno iskreno, onda to stoga što bi se mogli izjaloviti planovi preuzimanja Fortenove u ruke vlastitih, a ne suparničkih, interesnih jataka.

Šiljo ostarjeli okomiti

Iako nas svaki dan preplavljuju nove i nove informacije, iako se Europa i svijet naglo mijenjaju i stječu nova i dosad nepoznata iskustva, iako su na obzoru nove krize i pogibeljni rizici za europsko i svjetsko blagostanje i mir, iako se mnogo toga na sve strane mijenja i promišlja…, u političkoj Hrvatskoj kao da je sve stalo. I stoji. Niti se što bitno mijenja nabolje, niti se promišlja kako bi se moglo promijeniti nabolje.

Ešaloni i patašoni

To da se svaki dan stvari mijenjaju i pomiču naprijed u zavnohovskoj je Hrvatskoj zapravo privid, pjena, magla, dim i… ponekad blistav vatromet. Ili je to neki pompozni međunarodni dernek bez realnog sadržaja. Ili je to neka svečana komemoracija, po tko zna koji put, rutinski i reda radi. Idemo, opet, u Vukovar! I nemojmo se, opet, zbog toga svaditi! Ili je sve to tobože novo već dosadna ružna svađa i natega između otrovnog Predsjednika Republike i HDZ-ovih uvrijeđenih ešalona i patašona. Po mogućnosti i nastavak blokade važnih odluka, kao što bi bila ona o silno zakasnjeloj i praktički onemogućenoj smjeni veleposlanika i generalnih konzula kojima je istekao mandat, ili koji su na službi umrli, i postavljanje novih na njihova mjesta.

U općoj stagnaciji ili, u prijevodu, žabokrečini ima naravno i mnogo dobroga. No ono što je kako-tako dobro medijski je dosadno jer je samorazumljivo. To da struja nesmetano teče žicama, a voda cijevima, to da se isplaćuju plaće i mirovine, to da se promet odvija uglavnom nesmetano cestama (željeznice zanemarimo), to da državni resori održavaju hladni pogon i da državne i javne službe rade ono radi čega i postoje … sve to današnji čovjek nema potrebu svaki dan veličati niti o tomu govoriti. Pogotovu ne hvaliti to stalno iznova kao veliko Vladino postignuće na kojemu joj moramo biti do groba zahvalni te svaki dan, poput vjernih muslimana, klanjati po pet puta.

Uostalom, oni koje zanimaju samo dobre vijesti mogu ih svakodnevno slušati iz usta aktualnog predsjednika Vlade i njegovih državnih i stranačkih adlatusa i tako stalno iznova doživljavati ushite i delirije. No kako ima i mnogo onih koji grebu ispod blistave prorežimske informativne površine, mora se i za njih stalno smišljati nešto novo. Njima se počesto ili dobacuju kosti iz arsenala hrvatsko-srbskih odnosa, ili povremeno HOS, ZDS, Jasenovac i slične stvari. Ili ih se bombardira vrijeđanjima i „prepucavanjima“ u Saboru i po medijima. Ili ih se zaokuplja crnom kronikom. Nitko sretniji od manipulatora kada se zaredaju nesreće, domaće ili strane. Ili kada umre engleska Kraljica, čijom se smrću zaguši na jedan tjedan čitav medijski prostor kao da je umrla Carica Svijeta i hrvatska kraljica u istoj osobi odnosno u personalnoj uniji.

Dokle god ima takvih tema, režim se osjeća sretnim

Dokle god ima takvih tema, režim se osjeća sretnim; ljudi ne pitaju za „one gore“: što rade, što ne rade, čime se bave, kamo nas vode i kakve rezultate na nacionalnom planu (ne) postižu.

Pa ipak, i sve te bočne storije, epizode, peripetije i digresije pokažu se stalno iznova nedovoljnima. Ponekad se mora dopustiti ili se ne može ni spriječiti (jer i politička konkurencija vreba vladajuće fotelje) da se i Vlada nađe u neprilici. Kao, eto, nije ni njoj lako s raznim besprizornim tipovima. I ona ima muka s „dubokom državom“ i s raznim potkopavačima etabliranoga reda, sklada i napretka. Ni nju ne vole strane korporacije. I  njezino srce kuca s narodom. Itd.

Najnoviji je primjer već započeta trakavica odnosno medijsko-politička nanizanka o prodaji najvećega pojedinačnog dijela vlasništva Fortenova grupe, bivšeg Agrokora. U srijedu navečer odjeknula je naime, prikazana kao eksplozija bombe, vijest o prodaji 43,4-postotnog udjela u Fortenova grupi što ga je dosad vlasnički držao Sberbank. On je svoj udjel „potajno“ prodao ili namjerava prodati ulagaču iz Ujedinjenih Arapskih Emirata Saifu Alketbiju. Strahota!

U čemu je problem? U tomu što se to dogodilo bez najave, bez znanja Vlade, i u razdoblju u kojem je domaći konzorcij sastavljen od Pavla Vujnovca, HEP-a i još nekih pokušavao preuzeti većinsko vlasništvo. Plenković i Jandroković, zatečeni, kažu da ništa ne znaju o toj krupnoj kupoprodaji. A kada su ga novinari zapitali znade li išta SOA, Plenković ih je uputio da to sami nju pitaju. Što su ovi i učinili. A na što je SOA odgovorila da zbog zakonskih i sigurnosnih razloga ne smije o tomu javno govoriti.

Plenkovićeva ostavka! Zbog čega? Nije bitno zbog čega?

I tako, sada imamo novu aferu, i novi skandal, koji naglo poprima dramatične razmjere. Oporba će zacijelo žurno po tko zna koji put zatražiti Plenkovićevu ostavku. Zbog čega? Nije bitno zbog čega. Nacionalni je problem to da bi većinski udjel u vlasništvu preostalog dijela Agrokora, u kompaniji koja je pod raznih formalnim obvezama i ograničenjima, trebao bez znanja hrvatskih državnih institucija prijeći iz ruske u emiratske ruke. A zašto bi to uopće bio problem, ako je sve po propisima i ako je Hrvatska zemlja koja poštuje tržište i tržišne zakonitosti, i time „svetost“ privatnog kapitala, poduzetništva i ulaganja?

Javnost, naravno, ne zna mnogo o svemu tomu niti može dovoljno razumjeti što se i zašto događa. I uprava (menadžment) Fortenova grupe zatečen je, jer ni ona, tvrde, ništa nije znala. A da je znala, rekla bi jasno i glasno da ne može vlasnik prodavati svoje udjele kako se i kada se sjeti. Čudno! Menadžment u normalnim okolnostima ne bi smio kontrolirati ni kritizirati vlasnike, nego obrnuto.

No ovo očito nisu normalne okolnosti. Ali ne zbog toga o čemu će sada politički, poslovni i medijski establišment dočaravati atmosferu „neprijateljskog preuzimanja“, ili „neprijateljske prodaje“, i naciju dovesti u neku vrstu „opsadnog stanja“ i revolta. Ma ne! Normalne okolnosti nisu nenormalne toliko zbog onoga o čemu se govori koliko zbog onoga o čemu se šuti.

Prvih šest pitanja (o kojima se najradije šuti)

A šuti se o stvarima kao što su:

1) Kako je mali poduzetnik Todorić uspio stvoriti i tako dugo održavati golemo poslovno carstvo u nestabilnoj tranzicijskoj Hrvatskoj?

2) Kako je najveći hrvatski poduzetnik Todorić uspio unatoč tolikom rastu i širenju spiskati to svoje golemo poslovno carstvo, odnosno kako mu ga je Vlada odnosno „Borg“ uspio oduzeti ili „preoteti“?

3) Kako se i zašto dogodilo da su na vrhuncu poslovne krize jedine banke koje su htjele kreditirati Agrokor bile samo dvije ruske banke?

4) Zašto Vlada nije u trenutku kada je ruska strana proglasila uzbunu razmjerno intervenirala s nešto vlastitih sredstava (govorilo se o svega 300-350 milijuna eura dubioza) da bi spasila posrnuli Agrokor transfuzijom sredstava iz proračuna na način preuzimanja vlasničkog udjela u Agrokoru, i time najveću hrvatsku kompaniju zadržala pod vlastitom kontrolom odnosno u „hrvatskim rukama“?

5) Kako se od prvotnog plana da te ruske banke ostanu u podjeli stečajne mase kratkih rukava, a u korist (američkih) strvinarskih fondova, došlo do rješenja koje je uključivalo ruske banke kao najveće dobitnike nove vlasničke raspodjele?

6) U kakvoj su svezi s tim preobratom u službenom kursu i poslovnoj politici bila smjenjivanja privremenog upravitelja Agrokora Ante Ramljaka i njegove pokroviteljice, potpredsjednice vlade Martine Dalić, koja je uskoro i sama izbačena iz vlade (da bi poslije „uskrsnula“ kao direktorica „državne“ Podravke)?

Drugih deset pitanja više razine (o kojima se najradije šuti)

Pitanja tog tipa moralo bi se zatim proširiti odnosno dignuti na još višu razinu. Pa bi tako glasila recimo ovako:

1) Kako to da su sve domaće mreže trgovina, veletrgovina (Gucićeve, Kutline i niza drugih, manjih, zatim i Todorićeve), a ostale „zlatne koke“ da i ne spominjemo, propale ili uništene ili dospjele u strane u ruke, dok su izrazito najveći dio maloprodaje preuzeli strani trgovački lanci?

2) Kako to da je Ina dospjela pod gotovo absolutnu stranu upravu – i ostala do danas pod njom – iako strani vlasnik nije nikada stekao natpolovični vlasnički udjel u njoj i kako to da takvo stanje nije poništeno na temelju zakona o trgovačkim društvima i pravomoćnih sudskih presuda?

3) Kako to da je najveći dio bankovnog i osiguravateljskog sektora dospio u strane ruke?

4) Kako to da su telekomunikacije praktički posve dospjele u ruke stranih vlasnika?

5) Kako to da su toliki objekti, nekretnine i zemljišta pasivno stajali ili trunuli sve dok za njih nije pokazao interes kakav bogati stranac ili mešetar sumnjivih namjera?

6) Kako to da je prodana Pliva i da je zatim njezin znanstveno-istraživački sektor ukinut?

7) Kako to da nijedna domaća vlada ni vlast nisu mogle, znale ili htjele očuvati i poslovno revitalizirati Imunološki zavod?

8) Čemu na kraju krajeva služe svi ti tobože veliki (vanjsko)politički uspjesi ako se Hrvati unatoč njima i dalje iseljavaju, i ne vraćaju se, čemu služe ako je domovina svake godine sve pustija i manje napučena, ako za sada zanemarimo azijske i afričke migrante i radnike?

9) Kako to da su od dokinuća „samoupravnog socijalizma“ javna i druga velika poduzeća pod državnom kontrolom i korisnici državnih subvencija i potpora najviše problematični, ili najveći gubitaši, ili su „morali“ prelaziti u strane ruke, ili su propadali?

10) Zar sve navodno pozitivno što se događa ima za posljedicu svoju negativnu suprotnost: sve veće nezadovoljstvo, povrh toga sve veće blagostanje povlaštenih, a sve tegobniji život i sve lošiju perspektivu nepovlaštenih slojeva?

Stalno nove afere služe da se ne bi utvrđivala odgovornost i za djela (vele)izdaje nacionalnih interesa

Da se o tim i takvim temama ne bi vodila javna rasprava, da se ne bi utvrđivala odgovornost za profiterstvo i ostala moguća kaznena djela i djela ekonomske veleizdaje, jako dobro dođu ili se smišljaju stalno nove afere, kao što je najnovija s arapskim investitorom i ruskom bankom.

Takvih afera ili „afera“ ima u Hrvatskoj napretek, a ponekad i jedna drugu prestižu. Naša je domovina i država za afere koje zamagljuju dublje i bitnije nacionalno-političke i nacionalno-ekonomske probleme „dušu dala“. Njihovoj hiperprodukciji služe ešaloni neproduktivnih dužnosnika, političara, birokrata te analitičko-psiholoških, medijskih i ostalih magova. No onoga stvarno novoga u svemu tomu nema. Nema ga ni gledano unatrag, u smislu rasvjetljivanja (lustracije) onoga što je bilo, ni u smislu istraživanja strateških promašaja dosadašnjih vlada i moguće svjesne (vele)izdaje nacionalnih interesa. A nema ih ni u smislu smišljanja onoga što će se ovaj čas, koji je povoljniji nego što je bio do ove godine, učiniti da bi se segmente bitne za nacionalnu sigurnost, u neku ruku i za dugoročni hrvatski opstanak, vratilo ili u nacionalne ruke ili pod čvršću državnu kontrolu.

„Hrvatska puška na hrvatskom ramenu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu!“

„Hrvatska puška na hrvatskom ramenu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu!“ bila je maksima Stipice Radića za kojom je prije tridesetak godina često i drčno posezao ondašnji, državotvorni HDZ. Unatrag 20-25 godina domaćim vladarima UN, OESS, NATO, regionalni sigurnosni aranžmani i ostalo služi da bi prikrili izdaju prvog, a EU, eurozona, „strana ulaganja“, otvoreno tržište i ostalo da bi prikrili izdaju drugog dijela Radićeve maksime. Zato se proizvode i stalno nove afere, iz kojih se nikada ne izađe na nacionalnu čistinu, nego se utone još dublje u domaći ili strani mulj i stupicu zamagljivanja. I dok se sada Vlada uzrujava zbog najavljenog vlasničkog preuzimanja Fortenove, ona je samo po uhodanom običaju ili lažljiva ili dvolična ili svjesno producira još jedan propagandni spin da bi njime prikrila istinu i sebe predstavila u lažnom, ljepšem svjetlu. Ili, ako je uzrujavanje eventualno iskreno, onda to stoga što bi se mogli izjaloviti planovi preuzimanja Fortenove u ruke vlastitih, a ne suparničkih, interesnih jataka.

 

Povezani sadržaj:

Brisani prostor Nenad Piskač – Korupcija kao model: Odakle i zašto?

 

Šiljo/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori