Novi Maksimir i obnova Poljuda: Je li Boban naivan i koliko je to realno? Evo što najviše bode oči

Vrijeme:5 min, 22 sec

 

Koliko su realne najave o izgradnji novih i obnovi starih stadiona u Hrvatskoj, a među njima najviše strše Maksimir i Poljud?

 

Iz sjedišta UEFA-e u Nyonu stižu dobre vijesti, no ostaje pitanje koliko su realne.

Kako izvještavaju Sportske novosti, šefovi UEFA-e na čelu s predsjednikom Aleksanderom Čeferinom i njegovom desnom rukom Zvonimirom Bobanom, legendom hrvatske reprezentacije i kapetanom originalnih Vatrenih, silno su optimistični u pogledu potencijalne izgradnje i obnove nogometne infrastrukture u Hrvatskoj u sljedećih nekoliko godina.

Što bi se reklo, iz njihovih usta u Božje uši. Nadajmo se da njihov optimizam ima osnove i da će se najavljene ideje obistiniti. Jedan detalj ipak baca sumnju na cijelu priču.

Novi Maksimir i još nekoliko stadiona

Ambicije su goleme, toliko velike da me plaše. Naime, više se ne priča o jednom stadionu, već o njih nekoliko. I taj jedan je bio poput bijelog kita, a kamoli nekoliko njih. To mi zvuči kao jato bijelih kitova.

Kako su najavili čelnici UEFA-e, plan je da se u Maksimiru sruši trenutačni stadion i izgradi novi za 32 tisuće mjesta. Prije toga bi se obnovio stadion u Kranjčevićevoj za 12 tisuća sjedećih mjesta.

Za stadion u Maksimiru papirologija bi se rješavala godinu i pol, a u Kranjčevićevoj oko 9 mjeseci. Po najoptimističnijim procjenama, stadion u Maksimiru počeo bi se graditi sredinom 2024., a trebalo bi još godinu i pol dana da se sruši stari i izgradi novi. To i nije tako dug period ako se zna da nove stadione čekamo već desetljećima.

Uz sve to, u Zagrebu bi se na terenu Chromosa gradio kamp HNS-a i Kuća nogometa, a najavljuje se izgradnja i obnova stadiona širom Hrvatske; tri potpuno nova stadiona u Koprivnici, Šibeniku i Zadru, postavljenje krovova na Rujevici, Drosini i stadionu Varaždina, te temeljita obnova Poljuda.

Obnova Poljuda

Što se tiče Poljuda, vjerojatno nije slučajno što se u isto vrijeme pojavila informacija o obnovi splitske ljepotice od strane gradske uprave.

Kako piše tportal.hr, splitska gradska uprava s Hajdukom priprema projekt temeljite rekonstrukcije stadiona Poljud, čija se vrijednost procjenjuje na najmanje 400 milijuna kuna, a razmišlja se i o obnovi Starog placa u centru Splitu, koji bi Hajduku poslužio kao prijelazno rješenje, slično kao i Kranjčevićeva Dinamu.

Sve je to lijepo, ali sličnih najava posljednjih 25-30 godina imali smo tko zna koliko, pa se ništa od toga nije ostvarilo, i to u vrijeme kada se gradilo širom Europe i kada je opća ekonomska situacija bila nemjerljivo bolja, kada su krediti bili puno povoljniji i dostupniji.

Eto, Hrvatska je odlučila graditi stadione usred, kako kažu neki ekonomski analitičari, najveće društveno-ekonomske krize naših života, a možda i u posljednjih stotinjak godina.

Hrvatska ide u gradnju usred najveće svjetske krize

Još uvijek nitko ne zna kada će se i kako trenutačna svjetska kriza završiti, ali prilično je izvjesno da vrhunac još nije dosegnut. Reći da sve to nema veze i ne može utjecati na planove o izgradnji stadion, čini mi se, u najmanju ruku, neozbiljno.

Međutim, za trenutak sve to apstrahirajmo i gurnimo na stranu, prihvatimo optimistične najave bez suvišnog propitkivanja i gruntanja, kao da je to gotova stvar, te postavimo samo jedno pitanje, koje se nameće samo po sebi: Koliko će to sve stajati?

Uprava ta cifra koja se spominje u Nyonu budi sumnju i podiže upitnike iznad glave. Čelnici UEFA spominju da bi sve skupa nabrojano stajalo 120-130 milijuna eura. To nam izgleda kao znanstvena fantastika jer živimo u državi u kojoj slične, pa i veće cifre ničim izazvane znaju kapnuti na račun sretnog umirovljenika, a da ne spominjemo veće građevinske radove.

Koliko je samo stajala nikada završena obnova Maksimira? Samo u rugobu na kraju grada ulupano je osjetno više novca nego u sve najavljene projekte, a nije se napravilo ništa. Da ne spominjemo sljemensku žičaru, kojekakve mostove, fontane i slične projekte u koje su otišle stotine, pa i milijarde kuna.

Problem goleme korupcije

Jer da bi se svi mogli „ugraditi“ i imati od toga koristi, cijene moraju biti barem nekoliko puta veće. Vjerujem da čitateljima ne treba pojašnjavati kolika je razina korupcije u Lijepoj Našoj. To osjećamo i vidimo svaki dan. Uostalom, pogledajte što kaže Europska komisija i kakve su procjene koliko milijardi iscuri iz hrvatskog proračuna svake godine.

Evo prve očite kontradikcije: splitska gradska uprava barata s cifrom od najmanje 400 milijuna kuna za obnovu samo Poljuda. Dakle, više od 50 milijuna eura, a naglasak je na najmanje. Čim se spominje termin najmanje, posve je jasno da će biti puno više, ako se projekt ikada ostvari. To svi znamo iz iskustva.

Kada imate tako loša iskustva iz prošlosti i kada ukrstite trenutačne informacije, lako je uvidjeti da projekcije baš i ne štimaju. Da se razumijemo, vjerujem da velika većina hrvatskih građana ne bi imala ništa protiv izgradnje stadiona i nogometne infrastrukture. Svima je jasno da je u očajnom stanju i da hrvatski nogomet zaslužuje modernije objekte. Ništa odveć luksuzno, ali funkcionalno i novo.

Cifra koja bode oči

Međutim, isto tako velika većina građana želi potpunu transparentnost i predočavanje realnih troškova izgradnje. U cijeloj priči najviše me tangiraju konstatacije kako šefovi UEFA-e bez zadrške vjeruju obećanjima hrvatskih političara.

U tom kontekstu je simptomatična izbačena cifra od 130 milijuna eura. Nije vrag da Boban i Čeferin ne znaju kako to funkcionira na brdovitom Balkanu. Nadam se da ih ovdašnji političari ne mogu prevesti žedne preko vode.

Da ne idemo u dalju prošlost, sjetite se samo što se sve obećavalo netom nakon povratka Vatrenih sa srebrom iz Rusije. Pa nije to bilo baš tako davno. I kokoši imaju toliko pamćenje.

Znamo da su političari spremni izreći bilo što samo da bi prikupili poene za taj dan. Što će biti sutra, to ionako nitko ne pamti. Rezon je: dok je ovaca, bit će i šišanja. Uvije ima naivaca koji padnu na istu foru.

Manje priče, više bagera i kamiona na terenu

Zaključak je da sve skupa treba prihvatiti s velikim oprezom jer velika očekivanja rađaju i velika razočaranja. Ako ne očekujete previše, a na kraju se ipak dogodi, sreća je puno veća.

Opet ponavljam, nitko sretniji od svih nas da se obećano ostvari, ali neka konačno upale bagere i kamione te počnu raditi. Tada ćemo početi vjerovati jer pustih priča nam je preko glave. Tko se samo jednom opeče, puše i na hladno, a tko se deset puta opeče, taj pali ventilator da sve skupa dobro propuše.

KOMENTAR IVICE MEDE

gol.hr/  https://gol.dnevnik.hr//Šport/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori