„Vratiti se unatrag znači ići naprijed, to znači biti nošen rijekom velike tradicije”

Populistički priručnik ukazuje na to da treba pridobiti povjerenje i privrženost mladih. No događa se da su mladi ljudi danas sumnjičavi prema devijacijama i progresivnim avanturama; umjesto toga preferiraju i vole tradiciju. Rim ih, dakle, bičuje podrugljivo označujući ih kao one koji bi se htjeli „vratili u prošlost“; kao one koji gledaju „unatrag“ i čeznu za time da „ostanu u prošlosti“ [nasuprot onome što je došlo s Drugim vatikanskim saborom], što bi bilo bolje od sadašnjosti, bolje od „napretka“ progresivista. „U prošlosti“ su korijeni, pobožnosti i križ, iz kojih izvire velika crkvena tradicija.

Zanimljivo je primijetiti da su mladi općenito bili oduševljeni mogućnošću sudjelovanja na tradicionalnoj latinskoj misi, što je omogućio, s velikom mudrošću i pastoralnim žarom, Benedikt XVI., koji je 2007. uspostavio „izvanredni oblik“ rimskog obreda, uz pomoć Motu proprija „Summorum Pontificum“. Nedvojbeno, nisu samo mladi od tada prionuli tradicionalnom liturgijskom slavlju u kojem su otkrili značenje Misterija; nego su brojni naraštaji bili zaslijepljeni točnošću, svečanošću i ljepotom koju nikad prije nisu poznavali, i koju nisu pronašli u „euharistijskom slavlju“ koje su izmislili slobodni zidar Annibale Bugnini i njegova skupina stručnjaka.

Motu proprio „Traditionis Custodes“ označio je pravu nesreću, prisiljavajući mnoge svećenike i vjernike na neposluh, a prema kojima se dobri biskupi odnose s razumijevanjem (dogodila se neka vrsta oprosta). Ovim papinskim ukazom, protivno hvaljenoj sinodalnosti, poništen je napor velikih pontifeksa (sv. Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.). Paradoksalno, da je ekvivalentnim postalo vraćanje na tradiciju s hodom prema naprijed, budući da tradicija nije muzejski eksponat, nego živa biljka, kao što je sv. Vinko Lerinski u petom stoljeću uočio: „in eodem scilicet dogmate, eodem sensu, eademque sententia“. Papa nije gospodar liturgije, da radi s njom što hoće, nego njezin sluga i čuvar. Joseph Ratzinger to vrlo dobro objašnjava u svojoj teologiji liturgije.

Osim što kritizira „povratak tradiciji“, Rim ustraje u kritiziranju onih koji koriste „vrlo staromodne metode“ – još jedna karakteristika tradicije! Poželjno je „obnoviti način gledanja na stvarnost, vrednovati je“. Isto tako se tvrdi da je za tradicionaliste „jedini koncil kojeg se sjećaju bolje od Drugog vatikanskog sabora onaj u Tridentu“.

Druga meta službenog progresivizma su „obnovitelji“, što se pripisuje mnogima u Sjedinjenim Američkim Državama; jasno, progresivistima je neugodno što crkvena tradicija cvate u toj zemlji. Optužba se odnosi na „obnovitelje koji ne prihvaćaju Drugi vatikanski sabor“. Zanimljivo je vidjeti da Rim brka Koncil s „duhom Koncila“, koji je bio njegova proizvoljna deformacija. Progresivna manija (koncila) se smatra „znakom obnove“ uz pomoć onih skupina „koje daju novo lice Crkvi kroz socijalno ili pastoralno djelovanje“. To je novo lice u kojem Krist više ne prepoznaje lice svoje Zaručnice!

„Obnovitelji“ su oni koji svoje djelovanje nadahnjuju konstitucijom „Sacrosanctum Concilium“, tekstom u kojem je volja otaca Drugoga vatikanskog sabora odredila: „Nitko, čak i ako je svećenik, ne može samoinicijativno bilo što dodati, oduzeti ili promijeniti u liturgiji“ (br. 22). Ova naznaka implicira da liturgiju treba karakterizirati točnost obreda. U svakom religijskom sustavu susrećemo ono što je rimski pravnik Pomponije Fest (koji je bio poganin) definirao kao „mos comprobatus in administrandis sacrificiis“. Joseph Ratzinger tumači ovu svrhu kao „potragu za pravednim načinom štovanja Boga, oblikom molitve i zajedničkog štovanja koji je Bogu ugodan i koji je u skladu s njegovom prirodom. Kako ga proslaviti na takav način da to štovanje predstavlja pravo način susreta s njim. Mos znači običaj, način, običaj, praksu, a također označava i zakon. U kršćanskom jeziku to je obred, ‘pravovjerje’, legitimno slavljenje Boga koje odobrava i podržava Božji narod, što je Crkva“.

Rimski obred je formiran u prvim kršćanskim stoljećima i prenosio se nepromijenjen. Slavio ga je veliki broj svetaca. Godine 2007. Benedikt XVI. spasio ga je kao „izvanredni oblik“, a mnoštvo mladih otkrilo ga je kao savršeni oblik klanjanja Bogu, koji na sakramentalni način uprisutnjuje žrtvu križa.

Točnost – bez subjektivističke ukočenosti – objektivna je vrijednost u rimskom obredu, štiti štovanje Otajstva i dopušta sjedinjenje slavitelja i vjernika s nadnaravnom stvarnošću koja je prisutna pod velom sakramentalnih znakova. U Euharistiji se istinski slavi Bog i sudjeluje se u žrtvi Isusa Krista, Utjelovljene Riječi i Uskrsloga Otkupitelja. U novoj misi Pavla VI. (zapravo Bugninijov misi) oltar je nestao, pretvoren je u stol bez križa; dok se izostavlja klečanje i štovanje, a slavitelj gleda vjernike i upućuje na njih u bratskom susretu, umjesto da ih navodi da zajedno s njime gledaju na Istok, na uskrslog Sina, koji dolazi kako bi po djelovanju Duha Svetoga, zajednica Crkve slavila Oca s Kristom, po Njemu i u Njemu, dajući Ocu svaku čast i slavu.

Obredu se pripisuju dvije druge vrijednosti koje kultiviraju „obnovitelji“, a to su svečanost i ljepota.

Svečanost je uklonjena u praksi nove mise, trivijalizacijom; jer je to postao nasmijan i prijateljski susret u kojem svećenik djeluje kao animator. Eliminirajući ritualnu egzaktnost, posebno se vodi računa o stvaranju „domaće“, svakodnevne, obične atmosfere. Na taj se način želi privući mnoštvo, a da se ne shvaća da je obred liturgije ono što čuva vjeru, neprocjenjivi dar Božji, a da je sama Euharistija blagdan vjere.

Pod ljepotom ne mislimo samo na ambijent koji mora biti vješto uređen, već na cjelinu, ukupnost i njezino savršenstvo. Treba istaknuti aspekt glazbe. Gregorijansko višeglasje izvedeno „a cappella“ ili orgulje su zamijenjene gitarom, koja ne može proizvesti isti zvuk. Danas su na djelu beznačajne pjesme (pogledajte samo tekst i melodiju) bez ikakve glazbene i kulturološke vrijednosti.

Rimski je obred iznjedrio djela vrhunske umjetnosti, koje su se proširile i proslavile u svjetovnom prostoru. Najveći skladatelji Zapada u sedamnaestom stoljeću ponudili su Crkvi i svijetu čudesno blago. Nemoguće je u gabaritima jednog članka sabrati imena koja čine glasoviti popis autora misa, oratorija i skladbi vjerskog nadahnuća. Promotrite djela od Bachove mise u h-molu do Dvadeset pogleda na dijete Isusa Oliviera Messiaena. Ovo glazbeno bogatstvo u službi Crkve očito je bilo popularno. U gradovima, pa i na selima, sa skromnim sredstvima, uvijek se njegovala ljepota bogoslužja. Zdravi „povratak“ danas može vratiti ovo blago, čak i izvan liturgijskog slavlja, predstavljajući skladbe u crkvama u kontekstu molitve. Prikladno je prepoznati da se ne molimo samo izgovaranjem ili pjevanjem, nego i slušanjem i otvorenošću srca. Crkva je plodno promicala glazbeno stvaralaštvo kroz stoljeća vršeći pokroviteljstvo koje priznaju povjesničari i koje je služilo za slavu Božju i obrazovanje naroda. Inzistiram da ljepota bogoslužja može opet postati popularna ako je službena Crkva njeguje, ako glazba ponovno nađe potrebno mjesto u liturgiji. U konačnici Rim ostaje središte Zapada; ne priliči mu da usvoji pauperizam dalekog svijeta.

Vrijednosti točnosti, svečanosti i ljepote, ako se njeguju u liturgiji, ostavljaju kulturne tragove koji čine bogatstvo za buduću evangelizaciju. Objektivno čitanje, bez ideoloških predrasuda, konstitucije „Sacrosanctum Concilium“ pokazuje koherentnost Drugog vatikanskog sabora s velikom crkvenom tradicijom. Sasvim druga stvar je reforma obreda, posebno obreda mise, što je djelo Bugninija i njegovih kolega. Dijelovi liturgijskog pokreta, zahvaćeni racionalizmom, nisu uočili pučku ukorijenjenost najboljih postignuća stoljetne prakse konkretizirane u misi, koja je uvijek očitovala jedinstvo Crkve.

U ovu točku razmišljanja uključujem dugačak citat Josepha Ratzingera/Benedikta XVI., koji izražava ono što pokušavam reći:

„Misa koja se slavi u selu u Gornjoj Bavarskoj činila bi se vrlo različitom od svečane mise u francuskoj katedrali, a ova pak od mise u župi u južnoj Italiji, ili u planinskom selu u Andama, i tako dalje. Ornamentika i raspored oltara, kao i cijele Crkve, liturgijska služba, način pjevanja i molitve, sve je to liturgiji davalo posebnu fizionomiju, tako da se čovjek na njoj osjećao ‘kao kod kuće’. A ipak se posvuda mogla doživjeti kao jedno te isto, tvoreći tako veliku zajednicu vjere. Jedinstvo obreda daje stvarno iskustvo zajedništva; tamo gdje se to poštuje i u isto vrijeme potiče, nema kontrasta između mnoštva i jedinstva“.

„Obnovitelji“ se samo žele osjećati „kao kod kuće“ kada idu na sv. misu. „Tornare indietro“ je u stvarnosti „andare avanti“ – vratiti se unatrag znači ići naprijed, to znači da smo pokrenuti i zahvaćeni rijekom velike tradicije. Obnavljati znači rekonstruirati, ponovno graditi, ponovno graditi put koji je uvijek aktualan. Nema mrtve, smrdljive prošlosti, poput Lazara koji se četiri dana raspadao u grobu; to je nešto živo, sadašnje, trajno, što moramo prenijeti u budućnost. To je novost kršćanstva. Rim sada odbacuje, u intervencijama koje izazivaju veliku pomutnju zbog svoje namjerne dvosmislenosti, korištenje onoga što naziva „vrlo staromodnim metodama“ i predlaže „obnavljanje našeg načina gledanja na stvarnost i njezino vrednovanje“. Ovaj fundamentalni prijedlog progresivizma samo će povećati broj „povratnika“ i „restauratora“ tradicije, budući da nas sam kršćanski zdrav razum poziva da se držimo tih zdravih pozicija.

+ Héctor Aguer

Umirovljeni nadbiskup La Plate

Buenos Aires, ponedjeljak, 18. srpnja 2022.