I. Marijačić : O krizi vlasti, Račanu, Šušku, odlascima u Irsku….

Počnimo mijenjati sumornu hrvatsku zbilju

Najvažnije trenutačno pitanje u Hrvatskoj je hoće li predsjednik Andrej Plenković uspjeti, nakon raskida s Mostom, složiti novu saborsku većinu te i dalje obnašati vlast. On sam i ostali HDZ-ovci uvjereni su da hoće i da je to gotova stvar. Ako fingira kao prije godinu dana i Karamarko, ne će biti nove većine pa će biti raspisani novi izbori. I na eventualno novim izborima teško da će politička situacija u Hrvatskoj evoluirati u smislu da bi joj se smiješila stabilnija vlast. Vjerojatnije je da bi Hrvatska i nakon njih izišla sa sličnim postotcima pojedinih stranaka koji opet ne bi jamčili dugoročnije rješenje. Ali teško da se rješenjem može nazvati i mogućnost da sada HDZ formira većinu s partnerima koji pripadaju dijametralno suprotnome ideološkome bloku. Ako Plenković i uspije složiti sada novu većinu s Pupovcem, HNS-om, IDS-om, ta bi koalicija bila još veći izvor frustracija, tenzija i ogorčenja, nego ova koja je vladala dosad. U simboličkome smislu ispalo bi da je srušen Most, a izgrađena ćuprija. S obzirom na to, novi izbori ipak se čine kao najpošteniji način rješavanja krize vlasti.

U moru važnih i nevažnih događaja u Lijepoj Našoj, obično su najzanimljiviji oni u kojima se veličaju zablude i pokušavaju naciji prodati kao vrijednosti. Naravno da u osnovi takvih intencija stoji laž koja se grčevito bori protiv istine zato što je mnogo onih koji se jednostavno boje istine jer istina boli. Prošloga je tjedna održana komemoracija u povodu 10. obljetnice smrti bivšega predsjednika SDP-a Ivice Račana. U laudama govornika Račan je praktički predstavljen kao vizionar, državnik, kao skroman čovjek, demokrat koji je uveo višestranačje u Hrvatsku, povijesni operativac koji je sagradio autocestu Zagreb-Split… Bilo je očito da neki živi kupuju mrtvima bolju prošlost, ne zato što im je stalo do mrtvih, nego što vuku komplekse, traume i sramote u svojim životima pa uljepšavajući prošlost svojih pokojnih šefova, u ovome slučaju, Račana, vjeruju da popravljaju i vlastitu. De mortius nihil nisi bene, ali…

Komunistički apartčik

Ivica Račan je bio komunistički apartčik koji je istjerivao religiju iz naroda smatrajući ju opijumom, borac protiv nacionalizma koji je u predvečerje sloma komunizma jedinu stranku koja je prepoznala težnje hrvatskoga naroda, HDZ, nazvao strankom opasnih namjera, zazivajući tako represiju protiv nje. Ivica Račan predao je oružje hrvatske teritorijalne obrane agresorskoj Jugoslavenskoj armiji. Napustio je, nakon Slovenaca, Kongres CK SKJ i objavio da se ide na višestranačke izbore, ali ne zato što je naglo demokratski evoluirao, nego što se uplašio Miloševića. Nije imao hrabrosti suprotstaviti mu se pa je jednostavno zaključio da se ide na izbore koje će njegova Partija ionako izgubiti pa, eno, drugima neka se bakću s Miloševićem i njegovim ratom.

Ivica Račan bio je indolentni partijski aktivist koji je u podne dolazio na posao, a prodavao je javnosti boze o poštenju i skromnosti iako je svim svojim ženama osigurao i stanove i visoka primanja. Ali pustimo Račana i sve mrtve da mirno počivaju, no ne smije se pustiti prljavim komunistima da vječno igraju prljavo. Istina je njihov najveći neprijatelj, istina o ljudima, istina o Titu, Račanu, komunizmu, Jugoslaviji, Bleiburgu, Jasenovcu… Više od 70 godina ne mogu se sastati s njom.

Istinski poraz Hrvatske

Prije 19 godina umro je ratni ministar obrane i ministar pobjedničke Hrvatske vojske Gojko Šušak. I dok su Inverzijakada se svih ovih godina gleda kako se obilježavaju smrti Račana i Šuška, stječe se dojam da je Račan bio borac za Hrvatsku, a Šušak protiv Hrvatske, odnosno kao da je došlo do neke gadne inverzije ili zamjene identiteta: Šuškove zasluge za Hrvatsku pripisane Račanu, a sve Račanove bitke protiv Hrvatske Šušku.neokomunistički mediji Račana bez ikakva pokrića kovali u zvijezde, Gojka Šuška su, također bez ikakva pokrića, bacali u trnje, a samo zato što je Račan bio najveći dio života borac za Jugoslaviju, a Šušak za Hrvatsku. Za razliku od „marljivoga i skromnoga“ Račana, Šušak je danonoćno boravio u svome uredu, strepio nad sudbinom napadnute Hrvatske, osigurao potporu SAD-a Hrvatskoj u presudnim trenutcima, nije ostavio stanove nikakvim ženama, pa ni svojoj obitelji koju je nakon njegove smrti morao spašavati Andrija Hebrang da ne završi na ulici ili u podstanarstvu. Nisu ga zanimale dionice, tvrtke, vile, novac…

I kada se svih ovih godina gleda kako se obilježavaju smrti Račana i Šuška, stječe se dojam da je Račan bio borac za Hrvatsku, a Šušak protiv Hrvatske, odnosno kao da je došlo do neke gadne inverzije ili zamjene identiteta: Šuškove zasluge za Hrvatsku pripisane Račanu, a sve Račanove bitke protiv Hrvatske Šušku.

Prije tjedan ili dva slučajno sam sreo čovjeka koji sa svojim partnerom organizira pune autobuse mladih i njihovih obitelji s benkovačkoga područja i općenito iz dalmatinskoga zaleđa u Irsku. Irski poslodavci nagrađuju dvojicu organizatoru po 300 eura za svakoga dovedenoga radnika i oni svakoga mjeseca „isporučuju“ pun autobus Hrvata koji su izgubili bilo kakvu nadu u boljitak u Hrvatskoj. Ne iseljavaju, dakle, samo iz Slavonije, nego iz svih dijelova RH. To je tragedija Hrvatske, to je istinski poraz svih hrvatskih politika u zadnjih 17 godina. Državni vrh nema zbog toga pravo na miran san. Nastavi li se ovaj proces, Hrvatske će opustjeti, ostati bez naroda. Počinimo napokon mijenjati sumornu zbilju u Hrvatskoj. Za početak, odite u subotu u 11 sati na prosvjed protiv imena Trga maršala Tita u Zagrebu jer i to ima znatno više veze s ovim strašnim problemom nego što se na prvi pogled čini.

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/ http://www.hkv.hr/ Hrvatsko nebo