Doista sam uživao čitajući u HS-u br. 1146 od 7. travnja 2017. na str. 23 duhovnu poeziju hrvatskog dominikanca Rajmunda Kuparea (1914.-1996.), pjesnika, poliglota i prevoditelja, posvećenu sudbinskim zbivanjima Velikoga tjedna. Sve tamo donesene pjesme izrazito suvjernički misaone, pune duboke teološke poruke, ali i jednostavne pučke pobožnosti obučene u ljupki poetski izričaj. Posebno su me se dojmili stihovi koji se odnose na križ kao simbol Isusove ljubavi prema čovjeku, a koji je na Veliki petak izložen čašćenju vjernika, položen na bijelu plahtu u tišini gole crkve, bez cvijeća i ukrasa. Koristeći tu sliku pjesnik šalje duboku teološku poruku:

„On baš uvijek tako leži, a svijet mora

Ili da ga gazi il’ da mu se klanja!“

Na Kristovu križu dijele se duhovi; nitko ne može ostati ravnodušan i neutralan prema njemu. Svako mora zauzeti vlastiti stav: ili pokloniti mu se ili pogaziti ga! Sudbonosna i strašna odluka. Jednako mi se, kao teologu i vjerniku, snažnim čine stihovi o značenju Kristova križa za smisao našega života:

„A duboki uzdah ispaćenih grudi

Najbolji je tumač smisla što križ krije:

Gdje bismo se skrili bez rupa čavala,

Što bi bio život da Krist umro nije?“

*****

No, čitajući u Velikom tjednu anno Domini 2017. njegovu pjesmu „Sjećanje na Veliki petak“ nastalu 1972., gdje opisuje mjesni otočki obred „Isusova sprovoda“, „nekoć i danas“ prođoše me srsi, vidjevši u njoj upravo proročku opomenu koja u srž pogađa i oslikava sudbinu hrvatskoga naroda danas, nakon silnog ekonomskog egzodusa koji je posljednjih godina uslijedio iz Hrvatske, osobito iz Slavonije, ali i iz drugih hrvatskih krajeva, dakako i iz Bosne i Hercegovine, u slici groba koji se zapečaćuje. Obredi Velikog petka bili su mu samo povod da usporedi prošlost i sadašnjost, no budućnost koju on više nije doživio, iako je poživio još četvrt stoljeća nakon pisanja te pjesme, a mi je upravo doživljavamo, još je tragičnija. Je li pjesnik tada bio svjestan da izriče strašno proročanstvo o svome narodu? Posljednje dvije strofe upravo potresaju dušu:

„Prozori naših kuća zatvoreni

kao avet zure u mjesečevoj sjeni:

varošane smrt sve pomalo kosi.“

Ne djeluju li sablasno i jezivo,u škrtom svjetlu mjesečine, zatvoreni i zakovani prozori napuštenih kuća u mrtvomu selu? Sela ostala bez mladeži, djece sve manje, a starce „smrt sve pomalo kosi“. I hrvatski gradovi rapidno se smanjuju. Nakon silnih odlazaka sve ostaje sablasno pusto. Hrvatski demografi glasnice istrošiše pozivajući već godinama da se probudimo iz samoubojstvenog sna. I don Anto Baković sa suradnicima i svojim „Narodom“ pokušao je probuditi hrvatski narod i njegove predvodnike. Od mnogih, pa i nekih u Crkvi, nije bio ozbiljno shvaćen. Umro je don Anto. Ugasio se i njegov „Narod“. A nad nama kao avet lebdi prijetnja da se raseli i izumre i tako se ugasi, njegov i naš Narod, bez navodnika! Završni zloslutni stihovi Kupareove pjesme taj dojam samo pojačavaju:

„Sve je već završeno. Sve ovija tama.

Čekamo samo da se ispune nad selom

i nad nama

riječi Tvojih „kantadura“:

„Kad bi pokopan Gospodin,

grob se zapečati …“

Hrvatski čovjek može samo pitati:

„Hrvatski političari, kada ćete se probuditi? Jeste li svjesni da svojom inercijom kroz dugi niz godina upravo zakivate posljednje čavle u lijes svoga naroda?“

I kao vjernik vapiti:

„Poštedi i spasi, Gospode, narod moj hrvatski od zapečaćena groba, od Velikog petka bez Uskrsa!“

 

Anto Orlovac/Hrvatsko Slovo /Hrvatsko nebo

 

 

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.