ZORICA VUKOVIĆ: TRAVANJSKE IDE  

Bio je 10. travanj 1986., jutro sunčano, oko 7:30 sati, vjetar proljetni i pjev kosova. Otvaram vrata ‘pripreme’, prostorije između dva laboratorija gdje me dočekuje tehničarka Tena, suradnica u nastavi, s razbijenom tikvicom u rukama: „Profesorice, u školi je bomba.“ „Ah, svaki je dan bomba,“ nadovežem ja, misleći na polupano posuđe. No Tena me uvjerava da je doista netko dojavio da je u školi ‘bomba’ i da je voditelj smjene Aco poručio da popišem đake koji nisu prisutni. Dodala je da mi je i kolega Dražen, koji predaje polovici razreda,  poručio da će kasniti jer je morao ženu hitno odvesti u bolnicu i da Aci ništa ne govorim.

Zbog ‘bombe’ svaku grupu sam ostavila u svom laboratoriju (‘ne grupiši se’), dala im upute za vježbe i u ‘pripremi’, uz otvorena vrata oba laboratorija, upisivala u Dnevnik razreda podatke. Vjetar je zalupio vrata moje grupe. Čujem hihot. Otvorim vrata. Ispred ploče stoji djevojka (17 godina), a na ploči piše: ŽIVELI NDH… Nakon tri godine neuspješnog traženja, jer sam kao studentica sudjelovala u događajima 1971., dobih posao u Petrinji gdje su me trebali ‘preodgojiti’. Poslije sedam godina vratila sam se u Zagreb i radila na određeno vrijeme. Gledajući napis na ploči, kroz glavu mi je protutnjalo tisuće misli, tim prije što je baš tu bio prisutan omladinski rukovodilac škole. Povikala sam: „Briši to!“ „Nemam spužve.“ „Briši rukama!“ Doista je to učinila…

Ta četiri školska sata ‘vježbi iz organske kemije’ bila su duga k’o vječnost. Dražena nije bilo, razrednica dotičnog razreda radila je poslije podne. Znala sam, ako ovo prešutim, izgubila sam posao u školi, a možda i u Hrvatskoj, za cijeli život. Rekla sam Aci što se dogodilo, ali on je već bio informiran. ‘Služba’ je djelovala. Poslije slijedećeg nastavnog sata, u zbornici zatekoh da me ogovaraju ‘Buhtla’ i ‘Vektor’. Uglavnom su se zgražali što se u laboratorijima ionako ništa ne radi, đaci su sami, a profesori u ‘pripremi’. Moram li reći da je ‘Vektor’ bio ‘ugledni’ član Partije koji je devedesetih kao  HaDeZeovac, prvoborac, postao ravnatelj jedne srednje škole. 

‘Buhtla’ me obavijestila da me u tajništvu čeka inspektor i da ‘tko zna kako će se sve završiti’. I doista u tajništvu me čekao milicajac – inspektor u civilu. Bio je uljudan. Ispričala sam što se dogodilo, a on je istu priču već čuo od đaka. Reče mi da sam dobro postupila što sam naredila curi da obriše ‘uradak’ makar i rukama. Ta me naredba spasila od progona. 

Kasnije sam saznala da je cura kćerka visokopozicionirane komunistkinje koja je, gle čuda, rodom iz istog sela, Banskog Grabovca, kao moja petrinjska gazdarica, također uvažena drugarica. Da stvar bude kompletna, Aco je isto bio iz Petrinje. A ja sam položila ‘preodgoj’ i njihovu partijsku smicalicu. 

Epilog: curi se nije ništa dogodilo, majka je i dalje, iako ‘zgrožena’ postupkom kćeri, ostala u zasluženoj poziciji, Aco je ostao voditelj do mirovine, a i ja sam odradila u toj školi narednih trideset godina. Profesori koji su predavali ONO i DSZ (Općenarodna obrana i društvena samozaštita), obavezno članovi Partije, proglašenjem samostalnosti Hrvatske uhljebiše se: jedan u ministarstvu obrane, a drugi u ministarstvu vanjskih poslova. Što se dogodilo s omladinskim predsjednikom? Ne znam, ali mnogi od njih su postali ‘visokopozicionirani’ i privilegirani ‘partijski’ dužnosnici.

Jedan od njih na sjednici Vlade RH još uvijek ‘tambura’ po 10. travnju i poručuje da je „svako povezivanje današnje Hrvatske s NDH neprihvatljivo.“ Sad će oni krenuti po ‘šumama i gorama’ od Jasenovca preko Brezovice i Sutjeske, Srba, Varivoda i Grubora do ‘oslobađajućih presuda udbaškim killerima’. 

Stoga ministrica kulture 18. veljače 2022. izjavljuje: „Ljudi mogu biti sretni što smo mi na vlasti, a ne kojekakvi šarlatani.“ Na koga točno misli objasnila je povodom smrti Njegove Malenkosti 13.3.2022.: „Teško će se na našoj kulturnoj sceni pojaviti netko tko je tolik moćan u kritiziranju drugih i sebe i koji nas je povlačio u svojim razmišljanjima o književnosti, društvu i kulturi.“ Objasnila je da je „Mandić, koliko god znao biti oštar prema drugima, jednako znao biti autoironičan te da su njegova promišljanja i otkivanja u prvom redu književnih svjetova poticaj svima da urone u čitanje pa onda i u razmišljanje o književnosti.“ Nije napomenula da je uglavnom pljuckao po Hrvatskoj. Ali to se valjda podrazumijeva. Povodom nedavne smrti Nikole Štedula u kojega je svojedobno UDBA-in killer upucao šest metaka 1988. i koji je pravim čudom atentat preživio – muk.

Moramo li se onda čuditi što nam povijest tumači dvorski povjesničar koji na Plenkovićevo inzistiranja uvođenju eura, kao platežnog sredstva u RH, 8.2.2022. na N1 zbori: „Kuna kao platežno sredstvo, u smislu novčanice, imena novca, nikada u povijesti Hrvata nije postojala do ’41. kada ustaše u NDH otvaraju novo poglavlje s novim novčanicama koje zovu kuna.“

„Na Klasićeve izjave ne bi se trebalo obazirati, to je osoba vrlo skučenog znanja, posebice o hrvatskoj novčarskoj tradiciji,“ komentirao je povjesničar dr. sc. Mario Jareb (1969.) spomenutu izjavu jer se lik kune u našoj povijesti po prvi put pojavljuje upravo na novcu, ‘slavonskom banovcu’ odnosno banskom denaru, srebrnoj kovanici iz sredine 13. stoljeća, kovanoj u Prvoj hrvatskoj kovnici novca u Pakracu o čemu svjedoči srednjovjekovna povelja iz 1256. u kojoj Bela IV. (1206. – 1270.) rješava problem nastao oko prihoda ove kovanice između ostrogonskog nadbiskupa i zagrebačkog biskupa. 

Ne zna se tko je autor ovog vrlo uspjelog dizajna. „Ali po meni, sama činjenica da smo već više od stoljeća, od prve polovice 13. do prve polovice 14. stoljeća, imali novac koji je na sebi imao oznaku vrijednosti prikazan upravo s kunom govori da je to hrvatska novčarska tradicija koju treba predstaviti i sačuvati,“ kaže Jareb. On smatra da je kuna dobro rješenje „tim više što već 30-tak godina imamo kunu kao suvremeno sredstvo plaćanja u Hrvatskoj. I kada se pogleda povijest dolazimo do toga da je kuna kao rješenje za motiv na hrvatskoj kovanici eura vrlo dobar izbor.“

Slavonskog banovca sa slikom kune, mase 0,93 g i promjera 15 mm pakračkom muzeju je darovao povjesničar i arheolog Ćiro Truhelka (1865. – 1942.). 

„Od ostalih kovanica tog razdoblja izdvaja ga je izrazita kvaliteta izrade i vrlo visoka čistoća srebra (preko 900/1000). Zbog ovih značajki banovac se koristio kao sredstvo plaćanja i u drugim zemljama u našoj okolici pa su ostave ovog novca pronađene u Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Mađarskoj čak i u Rumunjskoj,“ kaže kustosica Jelena Hihlik.

U Zagrebu je 2004. godine održan međunarodni simpozij na temu Religije i novac, a u zborniku s tog skupa objavljen je i rad Ševka Omerbašića (1945.), bivšeg zagrebačkog muftije, u kome on spominje izvještaj putopisca Ebu Hamida el-Garnatija (1080. – 1170.) iz 1154. godine. On izvješćuje o trogodišnjem boravku u Ugarskoj od 1150. – 1153. i detaljno opisuje novac koji je povezan s imenom naše monete kune. Ebu Hamida piše: „Stigavši u zemlju Slavena, upoznao sam da je prostrana i bogata zemlja. Vidio sam mnogo košnica pčela, polja ječma i pšenice i brojne voćnjake jabuka, i nikada nisam jeo veće, ukusnije i slasnije jabuke. Hrana je vrlo jeftina. Za platno sredstvo u međusobnoj trgovini upotrebljavaju kožicu kune, obrijane dlake, a koja se ni za što drugo ne upotrebljava, niti je za što drugo upotrebljiva. Kožica kune mora biti cijela s glavom, prednjim i zadnjim šapama i samo kao takva je ispravna. Osamnaest takvih kožica vrijedi kao jedan srebrni dirhem, po njihovu tečaju. Kožica je opšivena čvrstim koncem i zovu je kundža. Za jednu takvu kožicu kupi se komad kruha od kojega se najede odrasli muškarac. Kod njih se za te kožice sve kupuje i prodaje, priležnice, robovi, sluge, zlato, srebro, hrana i sve druge potrepštine. Taj novac ne vrijedi ni u jednoj drugoj zemlji. Kada se kožnati novac pohaba, nose ih na popravak k majstoru koji poderane kožice zašivaju čvrstim kožnim koncem (oputom). Na rubnim koncima vješaju crna olovna zrnca, a zatim se pečate crvenim kraljevim pečatom. Na svakoj je kožici utisnut pečat. Tako popravljene kožice stavljaju se u opticaj i nitko ih ne smije odbiti u kupoprodaji i trgovini.“  Osim kune, Ebu Hamid opisuje i zemlju, te veliku crnu rijeku (Dunav) čija je voda pitka i slatka, a u kojoj ima više vodenih zmija nego riba, neprohodne šume u kojima žive različite i čudne životinje, dabrove oko rijeka čija se koža odvozi u Bugarsku i tamo prodaje na trgovima, a od koje se izrađuju krzna. Narod opisuje kao vrlo pošten i radišan. 

O mnogim drugim povijesnim artefaktima i istraživanjima, ‘ugledni’ članovi ove zajednice ništa ne znaju niti žele znati.

Tako je povjesničar prof. dr. sc.  Ivan Biondić (1943.) htio prikazati otiske Tanajskih ploča i održati simpozij o tome u Uredu predsjednice Kitarović 2015., ali do toga nije došlo. Odbila ga je i tadašnja Milanovićeva vlada, pa je prezentacija održana u kapucinskom samostanu u zagrebačkoj Dubravi.

No na svu sreću Odjel za povijest Matice hrvatske i Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata 17. lipnja 2003. organizirali su tribinu Tanajske ploče europska osobnica Hrvata te su predstavili i odljeve Tanajskih ploča. Tribinu je  organizirao pročelnik Odjela Đuro Vidmarović (1947.) hrvatski književnik, povjesničar, likovni kritičar i bivši veleposlanik u Ukrajini. On je  istaknuo ‘kako svako novo vrelo i svaki novi dokument pruža povod novoj interpretaciji, pa tako i ovaj bosporski arheološki spomenik iz 2. stoljeća, koji su prije više od stotinu godina otkrili ruski arheolozi. Tanajske ploče, koje su u posljednjem desetljeću postale predmet brojnih rasprava i sučeljavanja teza o podrijetlu, zahtijevaju hladnokrvne i dobronamjerne istraživače, čije će rezultate trebati prihvatiti bili oni pozitivni ili negativni. Istaknuo je posebne zasluge hrvatske diplomacije, koja je omogućila izradu odljeva ploča koji će se od sada čuvati u Matici hrvatskoj.’

  „Kad su na jednom kamenom spomeniku iz 13. st. pr. Kr. našli u Egiptu naziv: Izraelac, pisan jedan jedini put, svakome je od onda jasno, da su Izraelci nekoć boravili u Egiptu. Tako moramo zaključiti i o postojanju hrvatske naseobine na obali Azovskog mora, u Tanaisu“, napisao je svećenik Silvije Grubišić (1910. – 1985.) u djelu Od pradomovine do domovine, objavljenom u Chicagu 1979. gdje je bio u pastoralnoj službi među našim iseljenicima. 

Tanajske ploče su dva epigrafa iz trećeg stoljeća koje je pronašao 1853. godine ruski arheolog Pavel Mihajlovič Leontijev na području nekadašnje antičke luke na Azovskom moru. Na ploči se spominju osobna imena Horúathos, Horóathos i Horoáthos (Χορούαθ, Χοροάθος, Χορόαθος) za koje se vjeruje da su antroponimi hrvatskog imena. Tekst pisan na grčkom počinje: „Nek’ je sa srećom!“

Na čelu grčke kolonije bio je hellenarchos, tj. načelnik Helena, a na čelu iranske bila su 220. godine četiri dužnosnika (archontos), među kojima se spominje Horóathos i Hofarnos, sinovi Sandarzijevi. Na starijoj Tanajskoj ploči, prije pronađenoj zatiče se i ime muškarca za kojeg se kaže da je sin Horóatha. Ploča je napisana za vladanja bosporskoga velikog kralja Sauromata (175.-211.), a čuva se u Ermitažu. Ispis ove ploče objavio je ruski epigrafik, filolog i povjesničar  Vasilij Vasiljevič Latyšev (1855.-1921.), 1890. godine.

Ima više teorija o porijeklu Hrvata: od slavenskog do iranskog (perzijskog) porijekla. Začetnik teorije o slavenskom porijeklu iz druge polovice 19. st. je Franjo Rački (1828. – 1894.) svećenik, povjesničar i kulturni djelatnik, a začetnik iranskog porijekla je hrvatski povjesničar 

prof. dr. Josip Mikoczy-Blumenthal (1734.-1800.). Godine 1797. na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu, on brani svoju disertaciju pod naslovom: Hrvati rodom Slaveni, potekli od Sarmata potomaka Medijaca ( a iz krajeva Poljske došli u Dalmaciju oko 630. i s dopuštenjem cara Heraklija oružjem ju oteli od Avara). Tijekom prošlog stoljeća iz arhiva JAZU-a u Zagrebu uklonjena je i netragom nestala njegova disertacija, najvjerojatnije od strane vlasti, da se zataška moguće neslavensko podrijetlo Hrvata koje bi odmicalo od duha sveslavenstva jugoslavenskih naroda.

Ispravno tumačenje naziva ‘bijela’ i ‘crvena’ Hrvatska daje iranistika. Iranci označuju četiri strane svijeta ne po bojama: crna označuje sjever, crvena jug, bijela zapad, a zelena ili jasno-modra istok, pa imamo Crno, Crveno, Bijelo (Sredozemno) more…

I opet smo u ‘bespućima povijesne zbiljnosti’ jer većina je radova i istraživanja privatne inicijative dok se ‘omladinci’ i dalje kite ‘ljubičicom bijelom’, a povijest je ostala u teoriji. Nije čak pomoglo ni veliko istraživanje grupe forenzičara na čelu s Peterom Underhillom profesorom na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Stanford u čijem je timu bio prof. dr. sc. Dragan Primorac, koji je krajem kolovoza 2011. godine dao intervjuu u kom je rekao: 

„Samo je mali dio Hrvata slavenskog porijekla; od 10 % – 30 %, tu negdje… Za razliku od nas, Mađari su genetski pretežno Slaveni. Mi smo u velikom, relativno najvećem broju, starosjedioci – tu sjedimo i nismo se nigdje makli još od početka posljednjeg ledenog doba prije 25 000 godina! Sigurno je i da je dio tog genetskog fonda ranije na naš teritorij stigao s područja jugozapadne Azije.
Hrvati iz Bosne još su kompaktnije starosjedilačkih gena, u koncentraciji neviđenoj u istraživanjima, čak 71 %! Iznenađujuće je da upravo taj biljeg u visokom postotku imaju i Nijemci (37,5 %) te Saami (41 %), narod od sto tisuća pripadnika, jedini starosjedioci Skandinavije, koji žive na krajnjem sjeveru poluotoka Kola. Puno su poznatiji pod nazivom – Laponci. Dakle, nije ono – nas i Rusa sto milijuna, nego nas i Laponaca – ni pet milijuna!“

Prof. Primorac je Genetsko podrijetlo Hrvata predstavio pred 400 sudionika 29. 11.2011. u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu. „U istraživanju se također navodi i da su ‘najslavenskijeg’ porijekla Slovenci, dok se kod Srba porijeklo ne može sa sigurnošću utvrditi, ili zbog javašluka ili stoga što se boje nesagledivih političkih posljedica, jer se još lože na razne nacionalističke mitove,“ izvještava 2011. novinar i publicist Denis Kuljiš (1951. – 2019.).

 Prof. dr. sc. Ivan Jurić (1940.), koji je uveo na studij agronomije predmet Povijest poljoprivrede, napisao je knjigu Genetičko podrijetlo Hrvata, izdanoj u vlastitoj nakladi, a drugo izdanje je financirala Slobodna Dalmacija. On je najzastupljeniji  haplotip (gen s Y kromosoma) Eu7 koji se preko muškaraca prenosi na nasljedstvo nazvao hrvatski haplotip jer ga najviše imaju Hrvati. Baš kao što je naveo prof. Primorac genetsko nasljeđe pokazuje da su Hrvati starosjedioci – ‘to je naša zemlja, tu žive Hrvati!’ jer 3/4 današnjih hrvatskih muškaraca najvjerojatnije potomci starih Europljana.

U Njemačkoj ima 37,5 % haplotipa Eu7, u Francuskoj 17,4 %, a u Nizozemskoj 22,2 % Eu7, u Ukrajinin 18 %. U Indiji je nađeno 30 % slavenskog haplotipa Eu19. Tko zna kakva su putovanja poduzimali naši preci – prema genetskim ispitivanjima!? Puno je posla u budućnosti. Jer hrvatsko se ime pojavljuje tek tijekom vladavine kneza Trpimira (knez Primorske Hrvatske od oko 845. – 864.). Njega knezom Hrvata naziva teolog, gramatičar i pjesnik Gottschalk (Godescalc, Gotteschalchus oko 805. – 868. ili 869.). On je bio gost franačkog markgrofa Furlanije Eberharda (815. – 866.) koji mu je otkazao gostoprimstvo nakon što je dobio obavijest da Gottschalk širi herezu.  Gottschalk se sklonio knezu Trpimiru kod kojega je boravio između 846. i  848. godine. Prof. Jurić kaže: „Ne može se isključiti mogućnost da se i prije rabilo hrvatsko ime, ali nije imalo velik značaj.“

Trpimir 4.3. 852. daruje nadbiskupu Petru crkvu Sv. Jurja u Patalju, a sebe naziva knezom Hrvata. To je prvi poznati spomenik s hrvatskim imenom, a u njemu je stoji: „Stoga ja, makar grešnik, Trpimir, knez Hrvata, potpomognut voljom Božjom…“

Ivan Mužić (1834. – 2021.) pravnik, povjesničar, publicist i aktivan katolički laik u djelu  Podrijetlo Hrvata navodi da se od Trpimira 852. do kralja Stjepana 1089. – 1090. u 25 vladarskih isprava vladari tituliraju kao hrvatski vladari i ne upotrebljava se slavensko ime.

Kako je došlo do slavenizacije Hrvata? Jurić pita: „Jesu li Slaveni svojim dolaskom donijeli slobodu robovima rimskim pa su zato nas nazvali Slavenima?“ E, na to bi trebala odgovoriti znanstvena istraživanja, a ne koječija naklapanja, kako bi danas rekli ‘politički korektna’.

Prof. dr. Mate Suić  (1915. – 2002.),  hrvatski povjesničar, arheolog, filolog i veleposlanik 1995. u djelu Pristupna razmatranja o etnogenezi Hrvata, kaže: „Ponovit ćemo i ovdje ono što smo u jednoj drugoj prilici kazali, uz opasnost da i sada budemo krivo shvaćeni: u dvojbi je li važnije znati odakle je došao jedan narod ili kako je neki narod nastao, mi smo dali prednost ovom drugom pitanju.“

I u Vučedolu je na više artefakata pronađena karakteristična ‘šahovnica’. „Baš vučedolska kultura stoji u pogledu raznolikog i bogatog obrađivanja motiva šahovskih polja iznad svih drugih kultura,“ napisao je još 1945. Robert Rudolf Schmidt (1882. – 1950.), njemački arheolog i geolog u djelu Gradac Vučedol. Istraživanja, što su prikazana u radu Jurić i sur. 2000.: Ishodište Pitagorina poučka u vučedolskoj kulturi na prostoru Hrvatske ‘, pokazuje da je ‘Vučedolcima’ bio poznat sustav brojeva 3, 4, 5 i način crtanja geometrijskih oblika kojima se dužine stranica odnose kao cijeli brojevi (Pitagorin poučak). 

Moja ‘odiseja’ s početka, dobro je završila po mene. Godine 1996., kad je moj stariji sin bio hrvatski vojnik, imao je uvid u svoj dosje, u kome je jasno bilo naznačeno u rubrici za majku, da mi je slučaj 10.4.1986. bio podmetnut. Taj mu je dokument dao njegov pretpostavljeni – hrvatski branitelj, hvaleći majku i oca (hrvatskog dragovoljca). Nažalost, nakon toliko godina ‘odiseja’ se nastavlja u životima drugih ljudi kao da nemamo Domovinu. 

Dok su u martovskim i inim idama, Rimljani slavili svoja poganska božanstva, ovi ‘rimljani’ počinju se klanjati svojim božanstvima u travnju. Mogu nam ‘muljati’ jer o svojoj vlastitoj povijesti gotovo ništa ne znamo. Zato nije čudo da nam se događaju ovakve stvari: potpisi tzv. hrvatskih generala i admirala da se puste UDBA-ine aparatčike, koji su samo radili svoj posao – ubijali neistomišljenike’. Čak djecu i supruge i ‘zabunom’ trudnu ženu Miroslava Barešića.

Najviše je iznenađenja pobudio potpis Ante Gotovine: „Nisam poznavao niti jednog od njih prije 1991. i stoga ne osporavam valjanost njihovih osuda. Ovaj čin podrške je u skladu sa mojim životnim načelima. I pod pretpostavkom da su Josip Perković i Zdravko Mustač ispravno osuđeni, moj je stav da pravda i ljudskost zahtijevaju od nas da pružimo milosrđe. Podržao sam zahtjev za pomilovanjem ovoj dvojici hrvatskih branitelja, kao što sam već tražio i tražit ću i dalje da se milost pruži i drugim hrvatskim braniteljima koji sjede u zatvorima u Hrvatskoj i diljem Europe”, napisao je general Gotovina  19.4.2022., braneći se od nemilosrdnih napada na međumrežju.

Npr.: „Šta kaže najpoznatiji Pakoštanac koji se ne bi štel mešati u politiku??? Trebao je mučati i dalje, kako je već mučao od dolaska iz Haga!!“

„Norac je trebao mladost i najjače godine provesti u zatvoru, ali eto nekoga žulja što su…“

Među prvima je reagirao Dražen Đurović  (1970.) 17.4.2022., liječnik, hrvatski branitelj i bivši saborski zastupnik HDSSB-a: „Ja sam prvi spreman pozvati i doći na prosvjed protiv tih udbaških struktura koje očito vladaju i Milanovićem, i HDZ-om, i SDP-om, i Antom Gotovinom. Jer, ma što tko govorio i kome što pripisivao, modernu hrvatsku državu, kao što sam i više puta govorio, nisu stvorili ni Tuđman, ni Manolić, ni Perković, ni Gotovina, ni itko od nas pojedinačno. Nju je u obrambenom i oslobodilačkom ratu protiv velikosrpske agresije stvorila bezimena hrvatska sirotinja, koja je za tu državu radila i ginula. I ostavljala dijelove svoga tijela po poljima i brdima od Vukovara do Dubrovnika. I što se mene osobno tiče, dok živim, dišem, hodam i govorim, neću prestati govoriti o ovim temama niti braniti vrijednosti u koje sam vjerovao 91. kao što vjerujem i danas. I siguran sam da u tome nisam sam.“

Da se doista nešto ‘iza brda valja’ pokazuje istup Ante Nobila (1950.). Kako njega vlast nije potjerala u ‘pemziju’ kao glumca Dragana Despota (1956.)? Ante Nobilo je sin Ivana Nobila, djelatnika UDBA-e. Zato su često selili od Splita, Karlovca i Osijeka, da bi se napose kao tužilac, Ante skrasio u Zagrebu gdje je 1986. progonio Andriju Artukovića (1899. – 1988.) i nije mu na kraj pameti bilo da se on obračunavao sa starim i bolesnim čovjekom. Tu nije bilo samilosti. S tog suđenja ostale su zabilježene Artukovićeve riječI: „U Jasenovcu počiva moja vojska i moj hrvatski narod. Ako ne vjerujete iskopajte jer dugmad s vojničkih bluza još nije sagnjila!“ Zašto ne istraže to područje? Taj isti tužilac u svojim je ‘rukama’ imao Arkana i Gorana Hadžića 1991. i pustio ih je… Valjda iz samilosti i milosrđa.

Kad smo već kod NDH, u 31. broju časopisa Pilar objavljen je recenzirani članak Ilije Kuzmana i Igora Vukića: Neke spoznaje o zbrinjavanju i zdravstvenoj skrbi djece s Kozare u prihvatilištima 1942. godine. Članak je prihvaćen i kao izvorni znanstveni rad. U njemu stoji: „Pomaganje kozaračkoj djeci, njihovo zbrinjavanje i liječenje u NDH, u organizaciji državnih tijela uz pomoć volontera, predstavljao je jednu od najboljih humanitarnih akcija u Drugom svjetskom ratu.“

https://www.pilar.hr/wp-content/uploads/2022/03/CasPil-31_r3.pdf

Dok su ‘nježni i milosrdni’ hrvatski generali i admiral, potpisivali svoje srcedrapateljsko pismo jesu li se podsjetili da je taj isti organizator potpisa Ante Nobilo 19.4.2022. na konferenciji za novinare izjavio: „Ja sam autor glavnih teza pisma generala Milanoviću!“ Nešto generali nisu branili Tomislava Merčepa (1952. – 2020.), organizatora obrane Vukovara, Pakraca i Gospića, kada ga je taj isti Nobilo optužio za slučaj Zec i kad je star, bolestan i nemoćan čamio u hrvatskim zatvorima… Gdje su bili generali kad je teško bolestan Đuro Brodarac umirao u zatvoru u Osijeku, gdje su bili kad se sudilo Mihajlu Hrastovu?

I na kraju…’Poslastica’! Slobodan Prosperov Novak (1951.) hrvatski povjesničar književnosti, komparatist, novinar, političar i teatrolog, autor knjige Oživjela Hrvatska u Ediciji Velebit 2021., svojedobno protjeran s HRT-ove emisije Pola ure kulture zajedno s voditeljicom Brankom Kamenski, uhićen je tijekom Velikog tjedna jer ga je jedna zaposlenica Hrvatskih studija optužila da joj je prijetio pištoljem. U zatvoru je proveo noć: „Ja imam 71 godinu, dva stenta i karcinom, nisam baš osoba koju se hapsi jer je netko nešto rekao. Došli su mi kući, rekli su da trebam poći s njima zbog događaja na kampusu. Rekao sam da ću poći s njima u Remetinec. Tamo se pojavio tim sa značkom i rekli su mi da sam uhićen. Nisam mogao dobiti ni lijekove, a ja sam bolestan i slab. Do jedan ujutro sam tamo bio, a tada se pojavio

šef postaje koji je shvatio da za sve ovo nema dokaza. Učinili su sve da me se brzo pusti, pregledali su mi auto i stan da nemam pištolj. Moji kolege kažu da nikada nije bio slučaj da se nekoga uhiti nakon sastanka.“

Zorica Vuković, Hrvatsko nebo