UVIJEK NEDJELJOM (Luka 6, 17. 20-26) 13. veljače 2022.
I dok nam evanđelist Matej govori o „besjedi na gori“ evanđelist Luka nam daje skoro pa isti sadržaj koji se često naziva i „govor na ravni“.
Teško je razlučiti je li ovdje riječ o istom Isusovom govoru opisanom na dva različita načina od strane dvojice evanđelista ili je Isus imao nekoliko svojih besjeda koje je izgovarao više od jednog puta.
Ako je ovo bila propovijed koju je Isus propovijedao više od jednog puta – jednom na gori, a ovaj put na ravni – onda nam to može također objasniti dodatak onih „jao“ koje ne pronalazimo kod Mateja.
Prizor kod Luke je užurban, prepun je pokreta i aktivnosti. Ljudi dolaze k Isusu u značajnom broju i svatko pokušava dotaknuti ga u nadi da će od njega primiti snagu koja ozdravlja.
Svi su željeli ozdraviti.
Svi su željeli bolji život.
Svi su željeli dotaknuti se čovjeka koji je obećavao bolje sutra.
I mnogi su ozdravili.
Ali ne svi.
Mnogi su se promijenili.
Ali ne svi.
Što god Kraljevstvo Božje jest na ovome svijetu, ono sigurno nije bezbrižan život u kojem je svaki onaj koji vjeruje oslobođen boli, bolesti, razočaranja, pa čak i progona poradi svoje vjere.
Možda se baš iz tog razloga, usred sve te vreve, gužve i uzbuđenja, Isus i okreće svojim učenicima i počinje govoriti o blaženstvima koja ukazuju na jedan stil života koji je u potpunoj suprotnosti s onim kakvog su u biti ti ljudi tada vodili.
Mislim da je nemoguće i pomisliti na nešto slično u današnjem vremenu. Zamislite upravo izabranog predsjednika vlade neke države, izabranog na krilima nade i snova i naravno iščekivanja brojnih birača, a koji bi nakon pobjede stao pred ljude i rekao: „Znate, dragi moji, ja želim svima koji su nezaposleni čestitati, jer jednog lijepog dana, gore na nebu, biti će vam bolje. I, dragi moji, želim svima koji pate stisnuti ruku, jer jednog lijepog dana, gore na nebu, sve će boli nestati i sve će nepravde biti ispravljene.“
Ma koliko god nas ništa više ne može iznenaditi ovo bi bilo ipak malo previše.
Pobjednički govor je trenutak ushita, to je trenutak kada se daju obećanja koja lete do zvijezda, tada se govori ljudima koji su glasovali za tebe, koji su svoju nadu položili u tvoja predizborna obećanja, da će već sutra biti bolje. Da će sve biti poravnato.
Ali kod Isusa takvih govora nema.
Isus koristi trenutak, u kojem se ljudi okupljaju čuti ostvarenje svojih želja, svojih nadanja i svojih snova, Isus koristi taj trenutak kako bi rekao da su siromašni, gladni, tužni i oni koje se progoni, bolji od onih bogatih, zadovoljnih, sretnih i omiljenih.
Govoreći sve to Isus odjednom opisuje buduću stvarnost Kraljevstva Božjeg i crta nam konture našeg sadašnjeg života. Bogati ne mogu čuti da će biti otpušteni praznih ruku, a da ne prime poruku da moraju dijeliti svoje bogatstvo već sada, u ovom sadašnjem vremenu.
Mi prihvaćamo blagoslov siromašnih i gladnih i slavimo vijest da će se o njima povesti briga u Kraljevstvu Božjem ali mi kao Isusovi sljedbenici ne možemo sve prepustiti budućnosti nego moramo prepoznati sve potrebe ljudi današnjih naših dana.
Mi ne možemo okrenuti glavu od sirotinje i od gladnih i nevoljnih zato što će netko o njima kasnije voditi računa.
Mi, u Kristovo ime, o njima trebamo početi voditi računa već sada, uspostavljajući, što god bolje možemo, uzorke i primjere Kraljevstva Božjeg u ovom sadašnjem trenutku.
„Blago vama“ i „jao vama“ u današnjem čitanju mogu u sebi nositi konačnost u budućnosti ali oni su i nama također, danas, izravno obraćanje.
Ipak jedna stvar traži odgovor.
Zašto se Isus obraća samo učenicima?
Baš kao i Evanđelju po Mateju Isus se okreće od mnoštva i o blaženstvima govori samo učenicima.
Vjerojatno postoji nekoliko razloga ali jedan se nekako čini posebnim. Isus signalizira da ono što će opisati nije tip osobe kakvom netko treba biti kako bi ušao u Kraljevstvo Božje. Isus niti ne govori da ako budeš iskusio neke od nabrojenih nevolja i muka da će Bog intervenirati nekim brzim „hokus-pokus“ rješenjem i sve oko tebe će se u jednom trenu popraviti.
Ovdje nije riječ o preduvjetima za ulazak, ovo nisu pravila koja treba slijediti ili neke predradnje koje treba obaviti, prije nego što se primi priznanje od Boga i to još u ovom životu.
Isus o tome ništa ne govori.
Umjesto toga Isus kaže da ako si stanovnik Kraljevstva Božjeg, onaj koji je siromašan duhom, onaj koji tuguje, onaj koji je gladan Božjih djela, onda će sve to biti rezultat tvoje pripadnosti Kraljevstvu, jer taj novi Božji svijet uvijek će biti u sukobu sa silama i autoritetima sadašnjeg svijeta.
Isus ne govori da ako tuguješ ili ako te progone ili si sirotinja duhom i to iz bilo kojih razloga, da ćeš automatski primiti blagoslov i utjehu.
Na koncu konca, puno je razloga zašto su ljudi tužni ili potlačeni.
Možda netko tuguje, jer su mu dionice na burzi potonule ili nije ostvario očekivani profit u poslovanju ali takav teško dolazi u obzir da ga se tješi utjehom o kojoj Isus zbori.
Netko može biti na rubu suza ili može čak i plakati ali možda je to posljedica velikog broja odgledanih tužnih TV sapunica.
Netko se može osjećati progonjenim i da ga nitko ne voli ali on je nasilan i nepristojan, pa ga ganja policija i svi ga izbjegavaju.
Ako čovjek tuguje onda to mora biti zbog grijeha i zala koje vidi oko sebe, zbog nepravdi koje vladaju ovim palim svijetom, svijeta koji se je odmetnuo od Boga.
Ako si milosrdan i meka srca onda to nije zato što si pretjerano sentimentalan nego zato što osjećaš bol brata svojega koji trpi nepravde ovoga svijeta i čije rane želiš iscijeliti.
Ako te progone onda to nije zato što si osoba na rubu zakona nego zato što ne želiš činiti nikakve kompromise s ovim svijetom kada je u pitanju tvoja vjera u Isusa Krista Spasitelja.
Ovo su jednostavno stvari koje se događaju onima koji su u ljubavi s Bogom i koji vide svoj identitet u Kraljevstvu Božjem, identitet koji je daleko važniji od bilo kojeg drugog identiteta na ovome svijetu.
Isus najavljuje balgoslove nad ljudima ali Isus ne govori jezikom političara i ne daje obećanja poput: „Ako mi danas priđeš ja ću ti sve ovo obećano ispuniti i dati već sutra.“
Isus stvari “poravnava” po Božjoj pravdi I pravednosti a ne po pravdi I pravednosti ovoga svijeta.
Za odnos s Isusom potrebno je imati viziju budućnosti koja je rezultat vjere. Tek je tada moguće baciti pogled na stvarnost koja je daleko iznad realnosti večernjih vijesti, tek tada je moguće vidjeti stvarnost koja je ispod površine natopljene zlom ovoga svijeta i koja je, nažalost, sve što neki vide u svojem životu.
Ali to je jedino moguće po Duhu Svetome, po njegovim darovima.
Ako smo u stanju pošteno sagledati trenutak i stanje u kojemu živimo i tada izjaviti: „Ovo nije moja priča!“ onda je to taj dar.
Ako smo u stanju uzeti sve ono najgore što je ovaj svijet u stanju zakuhati i tada izjaviti: „Ovo mene ne određuje, jer mene određuje samo moj Bog u Kristu i to sada i zauvijek!“ onda to iz nas naša vjera govori.
I jako je važno prepoznati i shvatiti da se ovdje ne radi ni o kakvom psihološkom triku.
Sagledavati život na ovaj način nije rezultat nekog „samo-potvrđivanja“, „ulaska u svoje jastvo“, „pronalaska svog božanskog koda“, „dolaska u dodir sa svojim unutarnjim djetetom“, „izgradnje snažne samosvjesti kako te ne bi oborili udarci bezosjećajnosti oko tebe“ (sve su to fraze New Agea), ne – biti u stanju vjerovati Isusovim riječima nije rezultat višegodišnje uspješne terapije kroz koju si naučio kako se izdignuti iznad neugodnih okolnosti.
Život u vjeri je isključivo dar Duha Svetoga, koji nas po milosti Božjoj uvodi u Kraljevstvo Božje.
Danas neki autori Isusova blaženstva okreću u terapeutski model pozitivnog razmišljanja. Tu u takvim postavkama nema mjesta za Duha Svetoga i sve postaje samo sredstvo kako se osjećati bolje sa samim sobom i u svome životu i svi balgoslovi kao dio novog Božjeg svijeta postaju samo dobri savjeti kako izgurati kroz ovaj svijet.
Ali ako izbacimo perspektivu Kraljevstva Božjeg iz svega ovoga, ako je izbacimo iz svojega života, onda Isusove riječi nemaju nikakovog smisla. S isključive točke gledanja ovoga svijeta i ovoga života, nema ništa dobroga u tome kada si progonjen, kada si nitko i ništa, kada si tužan, gladan i siromašan.
Nitko pri zdravoj pameti ne želi iskusiti ništa od svega toga.
I ako Kraljevstvo nije stvarno i nije istinito onda biti radi njega progonjen isto je kao otići u zatvor jer su te lažno optužili i nepravedno osudili.
Ako Bog nije stvaran i njegovo novo Kraljevstvo nije istinito onda nema ničega u gladi i žeđi, ničega za čim bi vrijedilo ići, ničega čemu bi se čovjek nadao.
Ako tugujemo onda znači da smo svjesni sve ljepote Kraljevstva Božjeg i u usporedbi s tim stanje koje nas okružuje i mora nas tjerati u tugu.
Kraljevstvo Božje postaje dakle način na koji mi promatramo stvari, naočale kroz koje vidimo život.
To je dar po kojem smo već sada u stanju „baciti pogled“ u Božje obećanje.
