Povratak „temeljnog naroda“

Najviše se nakon objavljivanja rezultata popisa pučanstva pričalo o podatku da Bošnjaka ima 50,11%. To je tada tumačeno ovako: Ako Bošnjaka ima više od 50%, onda je to povratak na tezu o Bošnjacima kao temeljnom narodu u Bosni i Hercegovini. A, evo, i posljednjih dana slušamo nešto (vrlo) slično.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Temeljni ili, svejedno, tzv. temeljni narod – a onda, makar i aluzijama, i bosanstvo (i bošnjaštvo) vraćeni su na bh. političku pozornicu iz dvaju pravaca: Prvo se posebni izaslanik Sjedinjenih Američkih Država za izbornu reformu Matthew Palmer u svojoj nastupajućoj besjedi založio za uklanjanje etničkog prefiksa; Da bi vrlo brzo potom politolog i ekspert za međunarodne odnose prof. dr. Zlatko Hadžidedić u maloj nedjeljnoj pričaonici vremešnih (ponajviše) Bošnjaka, na, dakle, Krugu 99 kao pitanje svih pitanja u Bosni i Hercegovini promovirao: Jedna ili tri nacije?

Čovićev jatak Schmidt?!

A to bi, veli, trebalo razriješiti na referendumu… Što je, dakako, dominantna bošnjačka starčad, koja nerijetko između bošnjaštva i bosanstva stavlja znak jednakosti, s oduševljenjem prihvatila. Tako je to, eto, u dobrih Bošnjana…

No, Hadžidedić, usprkos tomu što bošnjački mediji veličaju njegov znanstveni lik i djelo, uglavnom nije inspirirao političke prvake kako bi replicirali njegovoj tezi da BiH može iz aktualnoga beznađa izvući samo načelo – jedna nacija, jedna država. Nedestilirani, dakle, unitarizam. Možda su ga ignorirali zbog toga što se kompromitirao tvrdnjom kako je Christian Schmidt došao u BiH kako bi pomogao Draganu Čoviću u stvaranju trećeg entiteta. Zbilja, tko bi onda (više) ozbiljno uzimao takvog jednog eksperta?! Uz to, kao jamca da smo, eto, svi mi (bili) Bošnjaci priziva Iliju Garašanina i Načertanje… Da je rečeni „ekspert“ zbilja ekspert i od neke važnosti, logično bi bilo primijetiti kako su i Srbi ranih 1990-ih prizivali toga autora velikosrpskog programa. I vidjeli smo kako je to skončalo. A već je, uostalom, primijećeno kako se političko Sarajevo – u Federaciji ponajprije! – ponaša kao nekoć politički Beograd.

Istodobno, Palmeru je uzvraćeno. Ponajprije baš Schmidtov navodni jatak Čović, onako diplomatski, čovićevski oprezno. Ali, ipak, jasno, te Zoran Milanović, također u svome stilu: poručivši Amerikancu sa zagrebačke distance da etnički prefiks ukida u – Teksasu. Što je zapravo taj novi američki (politički) buldožer – potencijalna inačica Richarda Holbrookea – i zaslužio. Naime, kako je to usred poprilične kakofonije nastale nakon Palmerova prijedloga pojasnio Bariša Čolak da niti jedna presuda Europskoga suda za ljudska prava ne traži ukidanje etničkog predznaka, kao što i ne traži vladavinu većine, nego (samo) da se harmoniziraju odnosi između konstitutivnih naroda i svih drugih u BiH.

Etničko – ne dirati!

„Radi se o trima konstitutivnim narodima, što je u različitim oblicima, imenici ili pridjevu, kada su u pitanju Bošnjaci, odnosno Hrvati, u Ustavu istaknuto najmanje 16 puta“, podsjetio je bivši bh. ministar pravosuđa. Uz to, i prvi u Hrvata drži do brojki pa je naglasio kako etničkih predznaka, odnosno svega što se tiče konstitutivnih naroda u Ustavu BiH i u svim našim zakonima, u izbornom kapacitetu ima negdje oko 3% u svim izbornim jedinicama, a u 97% se radi o klasičnom građanskom modelu. Slijedom čega se onda Čović zalaže za kompromis između ovih dvaju modela. Uz, dakako, uvjet da se ne dira – etničko.

Što nas, ne bez stanovite nelagode, vraća u vrijeme Alije Izetbegovića koji je na predizbornom skupu 1990. u Velikoj Kladuši zagalamio: „Ili građanska država ili građanski rat!“ Što su mnogi u Bošnjaka zaboravili, ali povijest ne prašta. I kad smo (već) prizvali „prvog predsjednika“, poučno se sjetiti jedne dvojbe koju je 2016. propitivala Slobodna Europa: „Možemo li reći kako je ovaj posljednji popis bio zapravo rekvijem za multietničku Bosnu?“

Zanimljivo, vrlo je edukativan odgovor dao, sad već pokojni, Zdravko Grebo referirajući se na rezultate posljednjeg popisa pučanstva koji je izazvao – ne samo zato što smo rezultate čekali više od tri godine – brojne (žučne) reakcije.

Na što je, zapravo, Alija mislio?

„To nisu beznačajni podatci, ali apsolutno nisu odlučujući za razvoj, prosperitet i – u krajnjoj liniji – za dijagnozu stanja u kome se nalazi jedna država. Međutim, najviše se pričalo o podatku koji je na konferenciji za tisak iznio direktor Državnog zavoda za statistiku – da Bošnjaka ima 50,11%. To je shvaćeno kao značajna politička poruka koja hoće reći – ako Bošnjaka ima više od 50%, onda je to povratak na tezu o Bošnjacima kao temeljnom narodu u Bosni i Hercegovini ili, ne daj Bože, to bi se izravno moglo vezati za Islamsku deklaraciju Alije Izetbegovića.

Njegova obrana na sudu u tom procesu koji je bio takav kakav jest, dakle apsolutno politički, bila je da on to nije pisao za Bosnu i Hercegovinu jer je sasvim jasno da je šerijatsko uređenje moguće samo tamo gdje su muslimani većina. A, evo sada podatka da su muslimani većina“, upozorio je, zapravo, taj sarajevski profesor i studentski lider iz ’68.

Alijom se bavio i njegov povremeni prijatelj (i diplomat), također već pokojni, Muhamed Filipović u knjizi Kraj bošnjačkih iluzija u kojoj inzistira da Bošnjaci moraju priznati kako su izgubili zbog apsolutno pogrešne Izetbegovićeve politike koja je bila nekompetentna, pogrešna i potencirala elemente separacije. Podsjećajući kako je i teza o „temeljnom narodu“ produkt Alijinih vremena, Filipović veli da temeljni narod, kao povijesni, pravni i državni pojam – ne postoji. „BiH počiva na stanovništvu koje je oduvijek etnički i vjerski šareno i ne bih se nikada složio da se prave takve diferencije.“ A ovaj je svoj stav pojasnio tvrdnjom kako se može govoriti o narodu koji je najbrojniji, koji je eventualno ekonomski najrazvijeniji, odnosno da se mogu ispitivati i definirati one osobine koje se mogu činjenično registrirati i dokazivati, ali da „temeljnom narodu“ nema mjesta u tom kontekstu.

Zlatnom Ljiljanu nikad dosta

Usprkos svemu već se evo gotovo tri desetljeća, od, dakle, Daytona, promiče bošnjačka mantra kako Srbi i Hrvati imaju svoje matice pa je, eto, odgovornost za BiH na – Bošnjacima. Onako (baš) – temeljna! A u radikalnoj izvedbi kaže se kako i jedni i drugi mogu, ako im se ovdje ne sviđa, ići preko Drine, Save… gdje god hoće. U kontekstu čega se uvijek nađe kakav „pošteni Srbin“ ili „pošteni Hrvat“ da brani ovu opasnu tezu. Takvi Srbi su, doduše, u Sarajevu uglavnom već potrošeni pa su i umirovljeni, ali Hrvata se još i nađe – Željko Komšić uvjerljivo je, dakako, prvi na tome popisu (ako ga se i u kojem obliku ovim nacionalnim prefiksom i može nazvati).

O čemu, uz sav minuli rat toga bošnjačkoga gazije, svjedoči i aktualni „slučaj Fule“. Iz povijesne je ropotarnice, naime, iznova izvađen prijedlog toga nekadašnjeg europskog komesara za susjedstvo i proširenje, koji je, inače, 2014. nakon mukotrpnih pregovora doživio krah na bh. političkoj sceni.

Ta opcija nije idealna (ni) za Hrvate jer, poglavito u reinterpretaciji Izetbegovića II., predmnijeva da imaju prigodu izabrati člana Predsjedništva BiH, ali istodobno temeljna bošnjačka stranka traži koncesije u Domu naroda. Da se, naime, reduciraju ovlasti toga Doma u zaštiti vitalnog nacionalnog interesa, o čemu ne bi odlučivali hrvatski izaslanici, već Ustavni sud FBiH u kome je lako osigurati tzv. probosansku većinu. No, Komšiću (čak) ni to ne odgovara. I nakon što je Izetbegović mlađi obznanio kako će ga pokušati nagovoriti na ovaj kompromis, Ljiljan se Zlatni žurno javio i poručio kako ga taj bošnjački lider već nekoliko godina uvjerava da prihvati taj kompromis, ali ga nije mogao uvjeriti. Pa neće, veli, ni sada!

Sejdu – ne vrijeđati!

Komšiću u rečenomu modelu smeta nejednaka vrijednost glasa ljudi u BiH pa je, eto, za to da sve ostane po starom. Da njega – a već je obznanio kako će se po četvrti put kandidirati u listopadu 2022. – biraju Bošnjaci pa da opet u Titinoj 16 sjede dva bošnjačka člana kolektivnog bh. rukovodstva. Zapravo, on je svoju platformu (re)afirmirao početkom rujna na 6. strateškom forumu na Bledu odgovarajući na pitanje: Je li moguće sada ukloniti multietničku kategoriju?, kada je ispalio: „Moguće je biti multietničan i u društvu i ustavnom sistemu gdje je osnova sistema i osnova Ustava pojedinac, čovjek i zaštita njegovih individualnih prava i njegova dostojanstva. Zaštitite čovjekovo sve ono što ga obilježava, njegov identitet, zaštitili ste sve što treba u jednom multietničkom društvu. Nitko u BiH neće biti manje Bošnjak, manje Srbin, manje Hrvat, manje Židov, manje Rom ako se odustane od načela konstitutivnosti i okrene se europskim vrijednostima.“

Komšića nerijetko zovu i Sejdo po, jasno, Miloševićevu „Albancu“ Bajramoviću. Međutim, kada bi danas, baš kao što jest 1891., u Sarajevu izlazio Bošnjak, zna se tko bi tamo pisao. Naime, taj je list, koga je uređivao Mehmed beg Kapetanović, promičući ideologiju bošnjaštva, izlazio pod motom: Od Trebinja do Brodskijeh vrata, nije bilo Srba ni Hrvata!

A na tu se Mehmed begovu tiskovinu, baš kao i na još neke muslimanske intelektualce, oslanjao i Benjamin Kallay koji je, uči nas povijest, BiH nastojao što više izolirati od utjecaja Zagreba i Beograda, te poticao stvaranje jedinstvene bosanske nacije i jezika.

Ne treba, dakle, vrijeđati Sejdu!

HMS/https://hms.ba/Hrvatsko nebo