M . Dubravac : PUT MIRE IVEZIĆA (Sahranjena u Retfalačkom groblju, Osijek)

PUT MIRE IVEZIĆA

(Sahranjena u Retfalačkom groblju, Osijek)

Ja bijah djeva, dražesna, nevina,

Ukrasila me duga pletenica.

Osamnaest sretnih proživjeh godina –

Ivezić doma bijela golubica.

Poštivala sam zemlju dičnog roda

Pradjeda mrtvog ideale svete,

Plakala nad zlom hrvatskog naroda,

Hrvatske majke, bila dobro dijete.

Voljeh prirodu, sunca toplu zraku,

Ravnice plodne slavonska žita.

Snatrih o ljubavi, o skorom braku,

O kršnom momku srca plemenita.

Zalud srdašce snilo vijenac bijeli

Trnova staza predamnom se krila.

Tek osta tajna što su dvoje htjeli

Da nije mržnja snove pogazila.

Došli neljudi s oznakom UDBE

I otrgli me od majčina krila.

‘’U ime naroda’’ eto krute sudbe –

U tamnicu me banda zatvorila.

Natovarili izmišljena djela,

Curici slaboj, bijelom ljiljan – cvijetu:

Veza s križarima – Tita j’ ubit htjela…

Osvetiše se hrvatskom djetetu!

Koraknuh putem nevolja i muka,

Ja, lijepa Mira, Ivezića čedo.

Zlotvora srbskog lovila me ruka,

Pomamnim okom zlikovac me gledo.

Postadoh žrtva surova divljaka,

Ljepoti mojoj nesta spoma, traga.

Tijelo mi krhko gada smrvi šaka,

Pakao žario iz očiju vraga.

U noćima crnim grješnik me vuko

Orljavi hladnoj i bac’o u vodu

I silov’o me i luđački tuk’o,

Da grijehom kupim žuđenu slobodu.

Uništio mi nevinost, ljepotu,

Bijah ropkinja partizanskog bijesa.

Vrišteći trpjeh grešnika pohotu,

A skupa sa mnom vrištahu Nebesa.

U muci kriknuh: – Luciferu, vraže,

Sotonske sile prevrle ti veće.

Poslušaj dobro, u grob idem draže,

Tvoja me pandža više gušit neće.

Bacih se s kata raširenih ruku,

Na tlu hroptale smrvljene mi grudi;

Izustih kletvu kroz mrtvačku muku:

– Lazo Dragašu, proklet, proklet budi!

Umrijet sam htjela. Bog odozgora

Uskrsnuo me nek i dalje kročim.

Mira Ivezić poživjeti mora,

Da o komunizmu krvavom svjedoči.

Dok ležah bolna, majčica mila

Stiže u pohod nesretnici kćeri.

Jaučuć, sirota kući se vratila,

Otjeraše ju ljute srbozvjeri.

Nije vidjela slomljenog anđela,

Od silne tuge Bogu dušu dala.

Umiruć, strašno jugobandu klela,

U smrtnom času Miru dozivala.

Iščezla radost, zdravlje i ljepota,

Tek bolnih sjeta srce čuva, dosta.

U cvijetu mladosti na pragu života,

Mira Ivezić vječni bogalj osta.

Sestre hrvatske, svetice žene,

Tek Nebo zna što vam duša krije.

Ishlapiše li strašne uspomene,

Jel’ staro oko i sad suzu lije?

Sanjate li još zatvorske zidine,

Samice hladne, gorku proju tvrdu,

Bahate stražare, ljute jugopsine,

Ogavnu psovku, viku i pogrdu?

Lazo Dragašu, smrt se varat ne da,

Gdje su ti kosti, gdje li crna duša?

Da l’ unuk nevin zarad grijeha djeda,

Hrvatskih djeva grozan jauk sluša?

Marija Dubravac/Hrvatsko nebo