Davor Velnić: Tri carstva ususret novoj Jalti u Shenzhenu
Ako vjerovati medijima, tri svjetska carstva – SAD, Kina i Rusija, njihovi imperatori sastat će se 18. i 19. studenoga ove godine u kineskom gradu Shenzhenu na marginama summita APEC-a. Čovječanstvo umorno od ratova i ratne neizvjesnosti veseli se bilo kakvu trajno-privremenom rješenju, a mediji uzaludno nagađaju tko će biti nepozvani četvrti sudionik tog geopolitičkog bridža na najvišoj razini: Ukrajina ili Europska unija? Možda Europska unija u svoje ime ili kao odvjetnik ukrajinske državne suverenosti? Rekao bih da ni Ukrajina ni EU ne će ni na koji način participirati na sastanku carskog trijumvirata, ali ne iz želje careva da ih se ponizi, već iz razloga koji se na prvi pogled čini banalnim…
…Naime, suverenost odlučivanja i provedba dogovorenog carskim autokratima itekako je bitna. Međutim, proces provedbe u Europskoj uniji traje tjednima i mjesecima, dok carstva, tj. njihovi vladari odlučuju već i na mjestu događaja te je zapovijed izvršna za nekoliko dana ili sati, ovisi o procjeni hitnoće.
„Tko je tko u životinjskom carstvu“ zvanom planetarna geopolitika?
Inicijator sastanka jest gubitnički imperator Vladimir Putin, kome ozbiljno gori pod nogama i nema rješenja, a hoda po crvenom tepihu kao da ima ozebline. Pun je vojnih neuspjeha, paranoičan i samo prkos u njemu buja. Suinicijator je predsjednik Donald Trump, osoba opterećena vlastitom veličinom i vrlo dvojbenim vojnim uspjesima na bliskoistočnom ratištu. Predsjednik Xi treba mirno i pouzdano tržište za svoje pregrijano gospodarstvo i tihu političku dominaciju. No prije nego pokušam pretpostaviti svrhu sastanka na najvišoj planetarnoj razini i moguće dogovore, poželjno je zaviriti u osobni karton i ustanoviti „Tko je tko u životinjskom carstvu“ zvanom planetarna geopolitika na pragu trećeg desetljeća 21. stoljeća.
SAD je carstvo kapitala, poduzetništva i novčarske elite. Rusija je propalo boljševičko carstvo vazalski ovisno o kineskom gospodarstvu. Kina je rastući gospodarski imperij opijen drevnim mitom o Kini kao Središnjem carstvu. Za stolom u Shenzhenu će, dakle, sjediti dva autoritarna partijska i jedno kapitalističko carstvo najvećih globalnih korporacija i svemoćne vojne industrije. Sva tri predsjednika/cara koliko su suverena toliko su i opasna, jer posjeduju ključeve atomskog arsenala svojih država i učinkovitu vertikalnu subordinaciju u vojnim i državnim poslovima. Povrh svega svoju hirovitost pa svojim državama/carstvima upravljaju svojeglavo i bezobzirno, što uvijek ima rok ne samo biološkog trajanja.
Dva azijatska satrapa i jedan trgovinski mešetar
Na čelu Rusije i Kine nalaze se komunistički diktatori, slični azijatskim satrapima, koji bez posljedica za njih svoje podanike mogu poslati u zatvore i kaznionice što opako podsjećaju na koncentracijske logore i gulage, a vojska i represivni aparat uživaju status njihove kućne posluge. Oni posjeduju sve ovlasti da snagom svog položaja autoritativno donose zakone i primjenjuju ih kako im najbolje odgovaraju. Smiju i mogu „priuštiti“ tisuće smrtno stradalih u gradskim nemirima i nebrojeno više poginulih u ratovima. To su tzv. Veliki vođe komunističkih režima starog kova kakvih se svijet nagledao i osjetio njihovu pogubnu svemoć. Na čelu Amerike je demokratski izabran Predsjednik velikih ustavnih ovlasti, no bar donekle pod kontrolom Kongresa i onih sila koje su ga izbornom pobjedom dovele u Bijelu kuću. Njegove su ovlasti daleko manje od partijskih satrapa Kine i Rusije, i postoji snažna tradicija parlamentarne demokracije, ali te ovlasti postaju prevelike kad se nađu u rukama nekretninskog mešetara koji umišlja da je državnik svjetskog ugleda.
Vojna moć, ratna (ne)iskustva i kapaciteti
Sva tri carstva su mnogoljudna, posjeduju golem državni teritorij, sirovine i razvijenu ratnu industriju, ali dosta različito ratno iskustvo. Sjedinjene Američke Države od 2. svjetskog rata do danas nisu prestale ratovati i posjeduju snažne i tehnološki izvrsno opremljene oružane snage s 750 prekomorskih vojnih baza raspoređenih u 80 država i teritorija diljem svijeta. Sovjetska Rusija uspješna je samo u likvidacijama unutarnjeg neprijatelja, ali u ratnom pohodu na Ukrajinu već petu godinu trpi enormne gubitke u ljudstvu i ratnom materijalu. Njezine desetkovane oružane snage imaju gorka ratna iskustva i očaj gubitnika uvlači se u rusku masu. Velika i paradirajuća Kina dugo nije ratovala, od građanskog rata s Kuomintangom, točnije od nastavka građanskog rata 1945. – 1949., osim ako se ne računa sukob s Vijetnamom 1979., u kojem je Kina prošla kao bos po trnju, i ako se preskoče čarke sa sovjetskim graničarima na rijekama Amuru i Usuri 1969. A to je bilo sitno i davno, sramotno i za Kinu gubitnički.
Ratovanje se u međuvremenu iz temelja promijenilo i Kina nema svježih ratnih iskustava na bojišnici. Gušenje studentskih nemira na Tien An Menu 1989. bojevim streljivom i naguravanje s filipinskim ribaricama na Južnom kineskom moru ne mogu se smatrati ratnim sukobima niti podvesti pod ratno iskustvo. Veliku i modernu ratnu tehniku N.R. Kina još nije verificirala u ratnom sukobu, a parade kao parade isto kao i kineske prijetnje Tajvanu – nisu i ne mogu zamijeniti ratno iskustvo. Jer, nije li po pompoznim vojnim paradama na Crvenom trgu Rusija trebala u tri dana zauzeti Kijev ili JNA, samoproglašena ‘treća vojna sila Europe’ g. 1991. morala kao vrući nož kroz putar u dva dana presjeći Slavoniju i ući u Zagreb? To je razlog zašto N.R. Kina sve vrijeme rata u Ukrajini i na Bliskom istoku pokušava glumiti slatkorječiva lutkara iz sjene, izbjegavajući svako vojno uplitanje. U njezine diplomatske floskule o uvažavanju i suradnji među državama malo tko više vjeruje. Retorika Pokreta nesvrstanih oduvijek je bila šuplja priča.
Rusiji je Bog dao obilje sirovina i patetične rakijopije, a Kini fertilitet, učinkovit mandarinski ustroj i nešto manje sirovina, zato je Kina u tihom dogovoru s Putinom, kao naknadu za pruženu pomoć u agresiji na Ukrajinu, zapasala Sibir istočno od Urala do Pacifika. Sjedinjenim Američkim Državama Bog je dao i sirovine i poduzetnički duh, a čovječanstvo svijeta se pobrinulo da Ameriku u 19. i 20. stoljeću naseli svojim najboljim sinovima i kćerima.
Na sastanku careva u Shenzhenu predstavnik EU-a bio bi više posluga nego uljez
Europska unija nije država, nije ni konfederacija; nema svoje biračko tijelo i središnju vlast, ne posjeduje vlastitu vojsku i jedinstvenu vanjsku politiku. NATO je prije politički čimbenik nego pouzdan vojni savez. Konsenzus odlučivanja u EU je primamljiv demokratski plod, samo je bez okusa i mirisa, počesto nejestiv i dobar alibi oklijevalima i ustrašencima. Stoga je EU gomila masno plaćenih sediranih birokrata minimalnih ovlasti porazbacanih po raznim komisijama i potkomisijama, spavaonicama ove ili one vrste. Što je Europska unija, možemo zaključiti po organiziranom bezvlađu koje razara njezine gradove – ništa drugo nego migrantska kolonija. Sve što je Europa nekad posjedovala odavno je potrošeno ili pretvoreno u muzejske eksponate, a Europljani su postali pospani čuvari tog muzeja i nije neobično da se hvale milijunskim brojem turističkih posjeta.
Rusiju vodi diktator i rukom odabrana partijska kamarila, Kina je na istom obrascu. Ameriku vodi izabrani diktator uime svojih birača i za račun vojne industrije i političkih lobija duboke države. Ako carevi malo popuste, ili na sastanku požele nekoga poniziti, Europsku uniju bi u Shenzhenu mogla predstavljati i voditi bivša ministrica obrane u vladi Angele Merkel, iscijeđena von der Leyen kostimirana u prvu osobu Europske unije? Poteškoća je što Europsku uniju ne predstavlja i ne vodi Suveren, naime takav ne postoji, a predsjednici raznih Unijinih političkih tijela nemaju izvršne ovlasti, već stoluju kao izabrani „ćate“ Skupštine Europske unije. Na sastanku careva u Shenzhenu predstavnik EU-a bio bi više posluga nego uljez, jer nije vladar.
Povijest je dokazala da carstva ne trpe kostimirane veličine, a uvažavaju samo sebi ravnog i jednako okrutnog. Nepozivanje EU-a i službeno otvara novo razdoblje globalne geopolitike, isto kao Bečki kongres 1815. ili Jalta u veljači 1945. U ovim vremenima suživot carstava i grupacije nacionalnih država nije moguć čak ni na razini rivalstva. Na razini prijetnji i sukoba, vjerojatno. Razorena Ukrajina ostaje kao strašni eksponat ovih današnjih ratnih vremena i preambula novih, kao opomena za neposlušne.
Opcije pred Europom
Francuska je već odavno potopljena muslimanskom migracijom i ugrožena od islamizma i vjerojatno joj predstoji građanski rat nižeg ili višeg inteziteta. Migranti nisu došli u Europu graditi nekakvu novu civilizaciju i kulturu uvažavanja različitosti, oni nasilno uspostavljaju civilizaciju iz koje su otišli. Nije li dovoljno zbrojiti uništavanje kršćanskih bogomolja i broj uništenih džamija u najnovijim uličnim paležima i krađama u Parizu, na primjer? Njemačka, Belgija i Nizozemska posrkale su takvu količinu muslimanskih migranata da im slijedi francuski scenarij. EU-pospanci ne žele progledati i vidjeti da Kominterna u dogovoru s Kinom žari i pali Europom. Francuska traži svog de Gaullea, Njemačka Adenauera, svi oni traže osobe i državnike kojih su se posramili u ime napretka i visoke humanosti. Časnih osoba koje hoće pomoći sve je manje, jer teško da bi preživjeli u ovom zločinačkom pederluku zeleno-crvene pošasti.

Jesu li za ostarjelu Europu načetu islamizmom Rusija i njezin tzv. konzervatizam dobro rješenje? Nikako, koliko god našminkan i kostimiran, boljševizam ni za koga nije rješenje, nego je lijek gori od najgore bolesti. Boljševizam nudi jednakost u siromaštvu i zločinu; neprestani strah od smrti i neizlječivu tjeskobu koja se prenosi i na one još nerođene. A gdje je strah, tamo je slabost. Na razini obične svakodnevice gledamo primamljive sjajne kineske gradove, blještavilo i obilje digitalne ponude, no je li podložnost pritajenim namjerama Kine za ostarjele Europljane rješenje: možda ako pristanemo biti insekti u kineskom terariju i dijelovi planetarnog kineskog borga te pristanemo izbrisati našu povijest, korijene i prošlost u judeokršćanskoj civilizaciji.
Carski trijumvirat: akteri, partije, boljševizam, izbori, stranke…

Dogodi se slučaj kada se stepenicama čovjek uspne više, a znanje i mudrost stekne poslije. Ovo nije takav slučaj. Upoznajmo, dakle, aktere povijesnog sastanka te postavimo scenu, rekvizite i njezine aktere: Ni Xia ni Putina ne brine ni glasačko tijelo ni parlamentarni izbori u vlastitim državama. Glasačko tijelo zapravo ne postoji, izbori su farsa i postoji samo majka Partija, njezino mišljenje i neodgodive odluke. Donalda Trumpa u ovom drugom i posljednjem predsjedničkom mandatu isto ne brinu izbori, ali brinu Republikansku stranku; ona ostaje i kad Donald Trump okonča svoju predsjedničku predstavu. Stranke kao i Partija nerado i nikako ne praštaju neposlušnima.
Republikanska stranka (isto kao i Demokratska) veća je i važnija od svih njezinih Predsjednika, ona nosi budućnost, a predsjednici se s počasnim plotunom pokapaju i padaju u politički zaborav. Stranka će stvarati nove predsjednike, a stari predsjednici dok su živi mogu samo pisati memoare i lagati o svom mandatu.
Posve je svejedno, ali opet znakovito, hoće li u Shenzhen biti pozvan Volodimir Zelenski, makar i kao posluga zadužena za jelo i ulašteni srebrni pribor. Izmrcvarena Ukrajina za carski trijumvirat samo je knjigovodstvena stavka u globaloj geopolitičkoj trgovini. No ipak, nitko od nazočnih careva ne može krojiti sudbinu suverene države lišen posljedica. Sudbina je prevrtljiva i sva trojica careva imaju grešku u betlu. Ukrajina raspolaže učinkovitim oružanim snagama, Europa mobilizacijama neizvjesnih rezultata.
Trump ne će iščupati Rusiju iz kineskog zagrljaja!
Donald Trump nikakvim ustupcima i velikim komercijalnim ugovorima neće uspjeti iščupati Rusiju iz kineskog zagrljaja. Ne može čak i da zna kako to učiniti, jer ne shvaća kako Partija funkcionira i što je to boljševizam. Američki nekretninski mešetari su sitne ribe potočne za krvoločne partijske streljnikove. Dok je Rusija kineski vazal potpuno ovisan o kineskom gospodarstvu, Sjedinjene Američke Države teško mogu ruski vrat iščupati iz kineske garote. Tu je Sibir, kineski ratni plijen, i Peking će ga na svaki način pokušati zadržati.
Trump se per forza mora u preostalim mjesecima svog predsjedničkog mandata pobrinuti začepiti i najmanju mogućnost da procuri išta o naravi njegova prvog putovanja u SSSR u srpnju 1987., kad se iz Moskve vratio s novim osjećajem strateškog smjera i kad je započeo njegov interes za politiku – postati predsjednikom SAD-a. Vladimiru Putinu sastanak trijumvirata u Shenzhenu posljednja je prigoda da sjedne za stol s velikima, jer Rusija ni po čemu nije više velika, i da svom kineskom gospodaru diskretno pokaže koliko je Amerika, tj. Donald Trump u ponudama široke ruke i bogato licitira, koliko je visoko voljan platiti za savezništvo s Rusijom. Kineski predsjednik Xi ne želi izgubiti uloženi kineski kapital i stečenu poziciju ruskog sponzora i seniornijeg partijskog druga; pogotovo na svaki način želi izbjeći (vojni) sukob s Rusijom zbog već preuzetog Sibira. Svemoćni Xi ne želi nikakvu ozbiljnu ratnu situaciju, pa ni ozbiljno testiranje američko/japanske ratne spremnosti oko Tajvana.
Monopoli careva drogiranih vlastitom veličinom i strahom od budućnosti
Sve to Izgleda nadrealno, kao Monopoly pod utjecajem jakih halucinogenih droga, ali doista i nije drugo nego Monopoli careva drogiranih vlastitom veličinom i strahom od budućnosti. U toj igri u optjecaju su lažne/prave bilijunske novčanice, zapravo tek listići s ispisanim nečitljivim ciframa (i crni križići pokojnika u milijunskom broju), dok u stvarnosti naše svakodnevice nemamo ni to: posjedujemo samo kartice pa dokle traje i svježe iskopane grobove.
Da bi bio ozbiljno shvaćen i prihvaćen, dogovor u Jalti okađen je i zapečaćen dvjema atomskim bombama bačenim nad Japanom i trajao je neko vrijeme. Gdje je ovdje „sveti kâd“ i što će ovaj biti pečat nove planetarne preraspodjele? Možda novi trijumvirat „počasti“ Kijev bombom kao nekad njihovi predšasnici Hirošimu? Nema Kijeva, nestao je problem i atomska bijela gljiva neka najavi novo doba?
Carstva traju i traju, stoljećima, i nerado se urušavaju. No, sve je vječno dok traje i dok uvenulost slična bolesti ne preuzme sjećanja na negdašnja zlatna vremena. Nigdje nema tako velike koncentracije bodeža kao na carskim prijestoljima i nigdje toliko proždrljive ambicije.
Povezano:
Zdravko Gavran: Što se to događa sa svijetom – i što očekivati i činiti ubuduće? (5)
Davor Velnić/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo



