Mile Pešorda Društvu pisaca u BiH: Kako ste bili tako sigurni da vešovićevsko klevetanje nije ubilo našega Maka?! – DOKUMENT

Kako ste bili tako sigurni da vešovićevsko klevetanje nije ubilo našega Maka?!

(Pismo Društvu pisaca u Bosni i Hercegovine u Sarajevo)

Poslali ste mi, kao članu Društva, obavijest o programu ovogodišnjih Sarajevskih dana poezije.. Zahvaljujem na obavijesti, radujem se što  i grad Sarajevo  nastavlja promicati  vrijednosti pjesništva, ali me  rastužuje i uzbunjuje  činjenica da je Društvo pisaca  u program dalo uvrstiti odavanje počasti, zapravo posmrtni hommage (!)  p e s n i k u  Nedelje (1970.) Marku Vešoviću, kojega su brojni znani i odgovorni već davno u Sarajevu prepoznali kao jednoga od najodgovornijih i najžešćih literarpolitičkih hajkača na život i djelo Maka Dizdara, velikana koji je svoju izvornu pjesničku veličinu i ustrajno zalaganje za autohtone i samosvojne kulturološke i jezične vrijednosti i Bosne i Hercegovine platio i vlastitim životom, naglo preminuvši u Sarajevu 1971. Otvoreno progovorivši o ovoj strašnoj istini planski izrežiranoga “umorstva“ Maka Dizdara, crnogorski je liberal Slavko Perović svojega zemljaka Marka Vešovića imenovao suodgovornim za Makovu smrt, i to kao, „pod komandom velikosrba iz Beograda“ angažirana,  aktivista u   “specijalnom velikosrpskom  ratu protiv Dizdara (….),  može se mirno reći da će  ga taj rat koštati  i samog života!“  (https://slavkonotebook.wordpress.com › …, *5.05.2022.)

Sudionici i vjerodostojni svjedoci to dobro znaju, a i zapisano ponegdje jest, da je u preporodnome razdoblju kratkotrajne postbrijunske demokratske preobrazbe i probuđena nacionalno-civilizacijskoga višeglasja društvene zajednice građana i naroda u BiH, duhovne i kulturološke obnove Sarajeva i Bosne i Hercegovine godina 1970-ih, s nemalim književnim doprinosom obnovi i višeglasju, legendarni pjesnik Kamenoga spavača (1966.), glavni urednik časopisa Život,  preporoditelj Mak Dizdar bio  sustavno izvrgnut  svakodnevnim žestokim verbalnim napadajima i kampanjama jedne literar-političke družine, nesklone pokrenutim demokratskim gibanjima. Tu je družinu Anđelko Vuletić, tvorac velikoga i znakovitog opusa nastala u njegovim sarajevskim danima i desetljećima,  davno već orisao i osvijetlio pod njihovim skupnim nazivom  „momci iz Karadžićeve čete“, s Vešovićem kao istaknutim  „momkom“ za propisane im zadaće.  Autor nekih od najljepših stranica i stihova posvećenih gradu Sarajevu i njegovoj okolici, nekoć i savjetnikom u Skupštini Socijalističke republike Bosne i Hercegovine, ovako je Vuletić opisao političko (ne)književno djelovanje idejnoga  „karadžićevskoga kružoka“ u Sarajevu, a u kontekstu nedavne zločinačke karadžić-mladićevske opsade glavnoga grada Bosne i Hercegovine. Po Vuletiću, to su „gospoda koja su sve radila (i učinila) svojim dosadašnjim (ne)književnim radom da ta opsada bude što – uspješnija (I.Sarajlić, Sidran, J.Martinović, J.Osti, , Z.Dizdarević, V.Milošević, M.Vešović)“ (A.Vuletić, „I ovce i kurjaci“, Večernji list, str.17., petak, 28.V.1993.)

Zapisan  i sam u crnoruku knjižicu „momaka iz Karadžićeve čete“ kao jedan od nažalost rijetkih koji su se odmah javno solidarizirali s Makom i koji su javno progovorili o likvidatorskim napadajima na Maka Dizdara (primjerice, i u studentskom listu „Naši dani“), utaman zazivajući na pomoć i podršku Maku, niže potpisani bijaše označen metom sljedećih „kamaških“ uboda perom ovoga istoga verbalnoga nasilnika, s prvim kusturičkim nasrtajem već u proljeće 1972.godine u jednim dnevnim novinama na knjigu ŽIVOT VJEČNI, netom ovjenčanu uglednom  nagradom „Svjetlosti“ i priznanjem žirija pod predsjedanjem akademika Midhata Begića.

Svoj ovogodišnji hommage „karadžićaru“ posvećujete dakle književniku, koji je godina 1980-ih , pod udruženim političkim pritiskom kovač-koljević-“guzinskim“ bio instaliran  za urednika u „Veselinu Masleši“, kao dokazani  „momak iz Karadžićeve čete“, da bi u istoj paradržavnoj kadrovskoj kampanji  bio izbrisan, onemogućen, već izabrani urednik i književnik Nihad Agić, potonji  profesor svjetske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (na kojemu sam 4.aprila/travnja 1973.obranio diplomski rad na temu kazališta apsurda, kojega su profesori Hanifa Kapidžić-Osmanagić i Midhat Šamić, dekan fakulteta, ocijenili čistom desetkom).

Bile su to godine neprekidnih i strašnih od javnosti uglavno skrivenih „čišćenja terena“ za što uspješniju predstojeću navalnu opsadu i uništenje Grada Sarajeva,

da sva Herceg-Bosna ponosna i prkosna od sna slobode – šaptom padne. Stvarački dijalogizirajući s Europom duha i kulture, u tome sam ne baš prijateljskom političkom ozračju tvrdolinijaškom imao prigodu braniti, pred  vrhovnim izaslanstvom Centralnoga komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine, u proljeće 1984., u uredu glavnoga direktora moje tvrtke „Veselin Masleša“ gospodina Alije Velića u Sarajevu, urednički projekt sabranih djela romanopisca Milana Kundere, svjetski slavnoga književnika, profesora i komunističkoga disidenta, političkoga emigranta i u svim komunističkim državama, osim u Jugoslaviji, strogo zabranjena autora. U proljeće te iste godine orwellovske 1984.ovaj moj urednički projekt Kunderinih djela bio je istaknutom metom idejnih napada u zloglasnoj „Bijeloj knjizi“ kompartijskoga moćnika Stipe Šuvara i Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske, da bi ujesen iste godine, zbog toga što je „projekt Kundera“  ipak preživio  udar udruženih  „zdravih snaga“ kontra-Revolucije, lektirni socijalistički pisac iz Crne Gore Mihailo Lalić, u udarnome terminu središnje televizije iz Beograda, urednika Kunderinih sabranih djela proglasio „kunderistom i antikomunistom, iza kojega stoje snage međunarodne reakcije i specijalnoga rata protiv Jugoslavije“.

Vratimo se velikomu Maku i vašemu današnjem uzveličavanju crnogorskoga književnika, bivšega „momka iz Karadžićeve čete“ ( bivšega asistenta profesora Nikole Koljevića, šekspirologa koji postade podpredsjednikom karadžić-mladićevske Republike Srpske), doratnoga vjernoga druga i idejnoga sumišljenika budućega „krvnika Sarajeva“, kojega je prijatelj i kumašin Marko čak početkom godina 1970.u Trebinju nagrađivao  Dučićevom nagradom za poeziju. Uz Perovića i Vuletića, za razsvijetliti do kraja ovu mračnu priču, valja navesti i ono što je   o Vešoviću, također „neizlječivom bećkovićevcu“,  napisao Jevrem Brković, znameniti crnogorski književnik i dukljanski akademik, dokazani protivnik miloševićevskoga velikosrpstva, koji je  zbog toga bio metom nekoliko pokušanih političkih atentata.

U Crnogorskome književnom listu od 18. novembra/studenoga 2004., u članku „Marka Vešovića je Radovan Karadžić u crnogorstvo otjerao“, Brković piše o tome zašto   p e s n i k  Nedelje (Svjetlost, Sarajevo, 1970.) nije s ostalim karadžićevcima otišao u njihovo tadašnje paradržavno sjedište na Palama:

„Sve je bilo spremno i dogovoreno da Marko Vešović napusti Sarajevo i s Radovanom Karadžićem na Pale krene. Marko je ostao u Sarajevu tek kada je čuo da je Karadžić mandat paljanskog ministra  kulture povjerio Miroslavu Toholju. Proključala je Markova sujeta: zar njemu, kao dokazanom bećkovićevcu i Srbinu, da bude pretpostavljen jedan Toholj! Telefonska linija Pale – Markov stan bila je dugo otvorena.“(CKL, str.2.)

Tako o pesniku Nedelje i  Karadžićevu „nerazdvojnom prijatelju i drugu“ piše autor članka, o kojemu je Vešović, kao njegov poštovatelj,  pisao da „Jevrem Brković je najveći živući crnogorski pjesnik i krležijanac“. Svojim temeljitim kritičkim tekstom  osvjetljuje  Brković, vrlo dobar poznavatelj stanja stvari u onodobnim književnim i političkim kuhinjama na prostorima Jugoslavije, razdoblje Vešovićeva srbovanja po Sarajevu, srbovanja koje je Maka Dizdara stajalo života. Piše:

„Vešoviću, bilo je to vrijeme kada si po sarajevskim kafanama  danonoćno o srpstvu faletao, oponašajući Matiju, i sve što on kaže proglašavao genijalnim i neponovljivim. Tvoja zamorčad su bili R a j k o  N o g o, R a d o v a n  K a r a dž i ć,  D u š k o  T r i f u n o v i ć, Ljubomir Zuković i toliko drugih sarajevskih Crnogoraca. Njih si ti, Mašo, u srpstvo ućerao, a oni tebe u crnogorstvo. Čudna igra crnogorskih nesrećnika u potrazi za tuđim identitetom.“ (CKL, str.4.)

Najveći živući crnogorski pjesnik također iznosi na dnevno svjetlo podatak o tome kako je budući krvnik Sarajeva, pridošlica iz Crne Gore kao i pesnik Nedelje, svomu odanomu suborcu Vešoviću utješno nudio mjesto rektora: „Telefonska je linija bila danima otvorena: uskoro ti je tvoj Rašo, mjesto ministarskog portfelja ponudio da budeš rektor zamišljenog paljanskog srpskog univerziteta.“  Pobunii su se protiv toga, zapisuje Brković,  drugi profesori i doktori znanosti: „Ne može Marko Vešović biti rektor, a nije doktorirao, već je prestar da kao da kao rektor na brzinu doktorira…“ (CKL, str.3.)

I dobri se duh rahmetli  Mehmedalije Maka Dizdara podiže iz groba suprotiva ovoj sramoti međunarodnoga veličanja jednoga borbenoga doratnoga člana karadžićevske književno-političke formacije, koji je, prema prosudbi Anđelka Vuletića, učinio što je mogao da nadolazeća opsada Sarajeva „bude što uspješnija“ . O kakvome se ovdje organiziranome zaboravu radi i  predstavljanju književnika i dojučerašnjega stanovnika Grada Sarajeva očitovana šovinističkoga garda, na koji su, godine 1972., javno svojim tekstovima i istupima reagirali jedan ugledan književnik, Alija Isaković, i jedan ugledan političar, Todo Kurtović,  zgroženi izbrušenom vešovićevskom  mržnjom i kamaškim argumentom ad hominem demonstriranim nad nagrađenim mladim pjesnikom poetički dizdarovskoga pravca?

Neka nas na to podsjeti i sin velikoga Maka, Enver Dizdar, kojega sam, u rano proljeće g. 1971., alarmirajući i njega i sve one koji su htjeli to čuti, upozorio na krajnje neugodan prijeteći verbalni napad  jednoga renomiranoga književnika na Maka Dizdara,  u prostorijama redakcije časopisa Život, na trećem katu u ulici Stjepana Radića 15/IV. Došavši u redakciju časopisa radi nekoga dogovora s urednikom Makom Dizdarom, koji mi je g.1969.objavio ciklus pjesama i koji je pokazao da cijeni moje pjesništvo, zatekao sam dramatičan prizor u kojemu Mak nemirno po sobi hoda i duhani, a njegov ga „sugovornik“ i redoviti suradnik u časopisu prijeteći napada zbog kapitalnoga eseja Maka Dizdara u dvobroju Života 11-12/1970.“Marginalije o jeziku“, teksta ključna za razumijevanje toga preporodnoga doba  u Gradu i „zemljici Bosni“ i  sagledavanje makovske snage otpora srbijanizaciji autohtonoga bosanskohercegovačkoga jezičnog  idioma i kulturnoj kolonizaciji nametanoj iz državne središnjice, u času kada je glavni jezikoslovac hrvatskosrpskoga-srpskohrvatskoga jezika na katedri Filozofskoga fakulteta dr.sc. Jovan Vuković, prinuđen na vlastito taktično odstupanje od „ekavice“ (koju je, iako rođeni ijekavac iz Crne Gore, prakticirao i promovirao u ikavsko-ijekavskoj Bosni i Hercegovini!), i to  pod pritiskom demokratske i kritičke javnosti, za govornicom, ne nekome skupu, rekao u mikrofon (ali, ne u zbilji, nego prema znanoj profesorovoj karikaturi Adija Mulabegovića): „Drugovi, ja meslim, da vi možete da govorite mislim.“

Mak je stoički i duhaneći trpio opasne i izravne prijetnje: „Mače, pišeš, mi vam Srbi pojeli slovo H! Pazi se da ti ne zastane u grlu.. Mače! Mače! svašta pišeš, sinove imaš, Mače! .. puškama ćemo se mi obračunavati“.

Isti je verbalni napadač na Maka petnaestak godina kasnije u svoju knjigu izabranih pjesama uvrstio i dvije nove, jednu posvećenu spomenutomu “momku iz Karadžićeve čete“, a drugu – Radovanu Karadžiću.

Zločin počinjen nad Makom Dizdarom profesor je filozofije Muhamed Filipović nazvao „psihocidom“, suglasivši se s onima koji su rekli da ubijen je Mak, a Enver je Dizdar ustvrdio da su polemički napadi i hajke ubili Pjesnika.

Komemorativnom hommage tribinom posvećenom  verbalnom nasilniku nad Makom, smještenom u okvir međunarodnih Sarajevskih dana poezije, posredno se i moćno prikriva  povijestna  istina o stvarnim idejno-političkim i tajnoslužbaškim pripremama za ratni pohod na naš Grad Sarajevo i cijelu Bosnu i Hercegovinu, kao i izravna uključenost u te pripreme pojedinih književnih imena, okupljenih oko Radovana Karadžića, pravomoćno osuđenoga ratnog zločinca,  i nekoliko profesora na Filozofskome fakultetu:  Koljevića, Leovca i Buhe. Iz svega je navednoga razvidno da je među njima bio i književnik Marko Vešović (kojega su, tvrde upućeniji,  privremeno bili sklonili s fakulteta, jer nije u zakonskome roku uspio steći doktorat, uvjet za rad   sa studentima)..

U znak duboke nesuglasnosti  s ovakvim vašim  internacionaliziranim reklamiranjem književnika očitovanih prokaradžićevskih nagnuća  i  činitelja mrziteljskih  otrovnih uboda u živo tkivo nečije pjesme, nečijega doma i domovine, s današnjim danom i formalno   o d i l j a m  se  i prestajem  biti članom Društva pisaca, bivšega Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, kojega sam članom postao godine 1972. , članstvo obnovljeno jednoglasnom odlukom Upravnoga odbora g.2000., dok još predsjednikom bijaše poštovani Nedžad Ibrišimović, koji mi je na svečanosti u prostorijama Društva pisaca, u siječnju 2001.,  prijateljski uručio iskaznicu broj 101.

Moja smo obitelj i ja po milosti Božjoj preživjeli uništavanje našega obiteljskoga stana i doma  u naselju Hrasno, ciljano granatirana ujesen 1992.s karadžić-mladićevskih okupacijskih položaja, koji su stan zatim oni drugi zaposjeli i totalno ga opljačkali i devastirali, raznijeli tisuće knjiga, pisama, fotografija, rukopisa,dokumenata.. Bilo je to u kvartu u kojemu sam, doletjevši iz Pariza, na dan 29.II.1992.otvoreno  zaokružio i u glasačku kutiju ubacio, tu jedino raspoloživi, ćirilični listić s mojim  ZA  na referendumu za državnu samostalnost i neovisnost Bosne i Hercegovine. Topdžije ukopane na Židovskome groblju i brdima oko moga izabranoga Grada Sarajeva kao da su izvršavali pisani nalog jednoga od dobro im znanih  književnih „momaka iz Karadžićeve čete“,  suučesnika u onoj zloglasnoj protudizdarovskoj kampanji 1970-ih, koji je g.1988.javno, makar neizravno, kolumnom u novinama pozvao na likvidaciju autora metaforičke pjesme „Bez epiteta IV“ o aktualnom položaju hrvatskoga jezika odnosno naroda, antologijske po akademiku Juri Kaštelanu, a politički opasne („proustaške“!) po domaćem  „karadžićaru“, jer da je „pjesnik ovom pjesmom nagazio na minsko političko polje s kojega se ne vraća živ ni zdrav“.  

S bezgraničnom je mržnjom vaš slavljenik i nediskriminirani pridošlica u BiH pokušao žigosati svoga mlađega pjesničkoga kolegu i „domorodca“  iz posve mu drugačijega civilizacijsko-narodnosnoga kruga kao „mračno mentalno jezgro“ i još gore i još niže od toga,  ali to nije moglo zapriječiti desetke i stotine kritičara i esejista, književnih teoretičara, kao što su bili profesori Slavko Mihalić, Zdenko Lešić, Jure Kaštelan, Goran Filipi, Ciril Zlobec, Enes Duraković,  Irfan Horozović i ini , pisati o predmetnom pjesništvu s ljubavlju i razumijevanjem biti poezije i o stvarnim estetskim dosezima pjesme i knjige. Supredstavljač moje poezije u Sarajevu (skupa s domaćinom Gradimirom Gojerom, Irfanom Horozovićem i profesoricom Mirjanom Milković Popović), u ožujku  2000., u Kamernome teatru, akademik i sveučilišni  profesor teorije književnosti Zdenko Lešić ustvrdio je  i sljedeće:“Iskušavao je Pešorda različite poetske i jezične mogućnosti i usput  nalazio one koje su mu davale priliku da se definira kao originalan i neponovljiv pjesnik“.(Z.Lešić, „Iskušenja jezika“, Stećak br.78., str.11., Sarajevo, lipanj 2000.)

Sin je Enver o otčevoj smrti, o ubijanju pjesničkoga velikana Maka Dizdara,   duhovnoga buditelja svoje i naše domaje,  ustvrdio sljedeće: „ …nakon višegodišnjeg vrijeđanja, omalovažavanja, negiranja, prave  hajke glasila iz Sarajeva i Beograda, telefonskih prijetnji i neskriveno četničkih pisama – Mak više nije mogao izdržati… Mogu li te ‘književne polemike’ ubiti pjesnika ?! Maka Dizdara su ubile.. Kevtali su i klevetali, neki od njih možda i u debelom neznanju slijedeći režanje i lavež moćne kučke – velikosrpskog projekta.“

Kako ste bili tako sigurni da upravo vešovićevsko klevetanje nije usmrtilo našega Maka, u Sarajevu 14.srpnja 1971., u pedeset i četvrtoj godini života?!

U Zagrebu, 22.listopada 2026.

Mile Pešorda

Mile Pešorda/Hrvatsko nebo