Zdravko Gavran: Što se to događa sa svijetom – i što očekivati i činiti ubuduće? (5)

Klanjat će mu se svi vladari,

svi će mu narodi služiti.

Psalam 72,11

Dinamiku svijetu – piše kolumnist Hrvatskog neba u petom i posljednjem nastavku – daju dvije temeljne strukturirane sile: jedna je geopolitičke, a druga geoekonomske naravi. Teško je reći koja od njih ima primat, a lakše da se jedna s drugom isprepleće i jedna drugu pospješuje, u vječitoj težnji ka što većoj koncentraciji moći ambicioznih ljudi i skupina, a osobito moćnih i vladajućih pojedinaca i stranaka, organizacija i korporacija… Prvoj je strukturiranoj sili primarna vlast i nadmoć, a drugoj ekonomska moć i njezino uvećavanje. Kao podloge objema služe primarno države, sa svojim teritorijem i stanovništvom, s prirodnim izvorima i geografskim prednostima, s dobro organiziranim vojnim snagama, s poduzetničkim talentima, teoretskim i praktičkim znanjima i kadrovima, s industrijskim sposobnostima i ostalim što je potrebno za uspješno održavanje i jačanje određenih strukturiranih sila. Nevolja je što se protagonisti suočavaju s antagonistima – danas do te mjere da forsiranjem vlastitih ambicija mogu čitav svijet odnosno čovječanstvo dovesti do ratnog ili kojega drugog (samo)uništavanja – čemu se ljudi i čovječanstvo moraju svim svojim moćima suprotstaviti kako do njega ne bi nikada došlo. 

Ne ’multipolarni’, nego novi bipolarni svijet

Gledano u dimenziji spomenutih poriva, težnji i ambicija, mnoštvo je država odnosno vodećih ljudi i ekipa u njima te drugih entiteta koji u suvremenom svijetu nastoje značiti što više, imati što veću važnost, biti što jači položajno, politički, ekonomski, financijski, vojno, socijalno, obavještajno, tehnički, diplomatski itd. u areni vrlo naporna i rizična natjecanja ili suparništva sa svima drugima. A nakon što je posljednjih desetak-petnaest godina očito došlo do razmjerna slabljenja američke ’unipolarne’ dominacije u geopolitičkom i geoekonomskom smislu, mnogi su počeli pristajati uz tezu da svijet postaje ’multipolaran’: da u njemu nastaje nekoliko moćnih polova, u smislu cjelovitih moćnih ’civilizacija’ koje mogu biti u svemu samodostatne i samoodržive. S temeljnom ’spasonosnom’ dopunom po kojoj će u svijetu opet prevladati mir i suradnja ako svakom ’polu’ bude dano i priznato ono što mu navodno pripada. Pa se počelo govoriti kako su ozbiljni kandidati za nove ’polove’ SAD, Kina, Rusija, Indija i još neke velike zemlje u usponu te da će se svijet morati uskladiti s takvim odnosima snaga.

No jedna analiza u časopisu Modern Diplomacy nizom je argumenata potopila tezu o nastanku ’multipolarnog svijeta’. Objavio ju je grčki analitičar Athanasios G. Platias u tekstu pod naslovom The Myth of a Multipolar World: Why the Global Order Is Becoming More Bipolar, Not Less (Mit o multipolarnom svijetu: Zašto globalni poredak postaje sve više bipolaran, a ne manje), u rujnu ove godine. Tu autor pokazuje i egzaktnim, primarno komparativnim ekonomskim podatcima potkrjepljuje tvrdnju da je tijekom posljednje četvrti stoljeća dolazilo ne do jačanja preraspodjele svjetskoga gospodarstva, financija, znanosti i tehnologije ekonomske moći među određenim brojem najjačih zemalja, nego upravo suprotno tomu: dolazilo je do sve veće, pa i natpolovične koncentracije moći, usporedi li se niz ključnih parametara, u samo dvjema državama zajedno: SAD-u i Kini, dok su sve druge za njima dvjema zaostajale. Ukupni udjeli svih ostalih smanjivali su se u korist tih dviju ekonomskih velesila. Autor je zaključio da svijet 21. stoljeća koji se upravo oblikuje nije niti će biti ’multipolaran’, nego ’bipolaran’, a da od svih velikih država i Europske unije kao zajednice država jedina koja ima šansu, u ne tako skoroj budućnosti, eventualno postati trećom jest Indija. Dotad, one dvije jesu izrazito dominantne, a trendovi su takvi da postaju i više, a ne manje dominantne nego dosad u usporedbi sa svima ostalima.

’Bambusna strategija’: opcija za srednje i manje države?

Istina je da određene druge zemlje, u prvom redu Rusija, raspolažu nuklearnim oružjem i snažnim konvencionalnim arsenalom, no autor to ne smatra sveobuhvatnom, „sistemskom moći“. A moć srednjih odnosno regionalnih sila ograničena je na pojedine aspekte; no one ne mogu pretendirati na to da postanu „polovima“ novonastajućeg svijeta, nego mogu samo imati „strategijsku autonomiju“, ne više od toga. Tomu treba dodati i ono što neki drugi ističu kao sposobnost niza srednje velikih zemalja odnosno regionalnih sila po uzoru na Vijetnam (koji primjenjuje upravo takvu vanjskopolitičku strategiju): „bambusnu diplomaciju“, koju u ovom razdoblju repozicioniranja i postavljanja naspram velikima i drugima u promjenjivim okolnostima sve više država de facto primjenjuje. To je vanjskopolitička strategija koja se temelji na fleksibilnosti, otpornosti i strategijskom nesvrstavanju ni uz koju velesilu u svemu, ali se istodobno temelji i na različitim oblicima i sadržajima suradnje i kooperativnosti s velesilama i sa sukobljenim stranama (recimo na primjeru ambivalentna postavljanja Indije spram Rusiji i Ukrajini te spram SAD-u i Kini), a sve to s ciljem zaštite nacionalnog suvereniteta i neovisnosti u sjeni velikih ili moćnijih sila.

Metafora „bambusna diplomacija“ počiva na značajkama biljke bambus: ona ima čvrsto korijenje u smislu žilavosti, neiskorjenjivosti u obrani nacionalne neovisnosti, suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti, ali ujedno ima gipke grane i stablo, što simbolizira prilagodljivost, pragmatizam i spremnost na promišljeno i izdrživo savijanje pod naletima geopolitičkih vjetrova kako se država pod olujama koje dolaze od velesila ne bi slomila.

’Bambusna strategija’ – a nju bi u novim okolnostima sve otvorenije budućnosti morali ozbiljno razmatrati kao inspirativnu i svi koji su suodgovorni za međunarodno pozicioniranje Hrvatske – ne znači pasivnu neutralnost ni povlačenje iz međunarodnih zbivanja, nego aktivno višesmjerno djelovanje i istodobno građenje dubokih i isprepletenih strateških partnerstava sa suprotstavljenim velesilama i s drugim državama i čimbenicima koji su za određenu državu posebno važni. Ta strategija odbacuje isključiva vojna savezništva i udruživanja s jednom zemljom protiv druge, otklanja mogućnosti stranih vojnih baza na vlastitu teritoriju i protivi se uporabi sile u međunarodnim odnosima. Ona može srednjim i manjim silama omogućiti uspješno manevrirati (’bordižati’) između globalnih suparnika (poput SAD-a, Kine i Rusije) tako da održavaju ekonomske i sigurnosne odnose i suradnju sa svima, čime se smanjuje vlastitu ranjivost i ovisnost o samo jednom partneru – a ujedno se ne navlači na vrat kivnost drugih moćnih partnera. Mnoštvo država već primjenjuje, formalno ili samo pragmatički, tu strategiju: od sila srednje veličine, posebice Indije, ali i Vijetnama i Indonezije, preko Pakistana i Turske do niza drugih.

Bez Trećeg svjetskog rata, a u smjeru stvaranja Pax Americano-Sinica?

Nitko ne može sa sigurnošću dati odgovor na pitanje hoće li biti Trećega svjetskog rata, dakle rata koji bi uključio velik broj država i u kojem bi zacijelo došlo do masovnih žrtava i razaranja (kao sada u Ukrajini, Gazi, dijelovima Libanona, u Jemenu, Sudanu i još ponegdje), s velikom vjerojatnošću da i nuklearno oružje bude upotrijebljeno, a koje može desetkovani čovječanstvo ili ljudski život na Zemlji učiniti gotovo neodrživim. No kako su moguće kataklizme svjesni svi protagonisti ’rata i mira’, razumno bi bilo očekivati da se, posebice iz straha za same sebe, nacionalni vođe onih država koje raspolažu nuklearnim oružjem ne će odlučiti za takvo što, ili će njegovu uporabu strogo ograničiti samo na određena ključna područja. Izbjegavanje uporabe nuklearnog oružja vidljivo je dosad, unatoč prijetnjama i pripravnim radnjama na tom planu iz Moskve, u rusko-ukrajinskom ratu, a i u izraelskom te američkom oružanom obračunu s Iranom. Dodatno asimetrično ratovanje velikih razmjera moglo bi se dogoditi odluči li se Kina na vojno pokoravanje i pripajanje Tajvana. Vjerujmo ipak i radije da će se i dalje ratna žarišta paliti i s vremenom gasiti bez uporabe nuklearnih ili nekih drugih, također jako opakih, oružja, poznatih i još nepoznatih.

Gledajmo, dakle, u sadašnjim sukobima u istočnoj Europi i na Bliskom istoku, a i u raznim zbivanjima drugdje po svijetu, geopolitički i geoekonomski motivirane ’katalitičke’ procese koji će jednoga dana rezultirati novim strukturiranjem svijeta i globalnih odnosa. Prethodno će biti i već ima okrutnih ratova konvencionalnim oružjima te hibridnim sredstvima – onih ratova koji su se mogli izbjeći, ali i onih gdje se radi suprotstavljanja nacionalnoj ugrozi moralo vojno odgovoriti. Pritom će postupno nestajati međunarodnog poretka nastaloga g. 1945. i njegovih deklarativnih, pravnih, institucionalnih i sigurnosnih uporišta, dok će istodobno neki novi, nerijetko uz popratnu ’krvavu kupelj’ odnosno uporabu gole vojne sile i uz razne poremećaje, mukotrpno nastajati. U njemu će zacijelo dvije najjače sile, SAD i Kina, naposljetku umjesto da gledaju poraziti ili uništiti jedna drugu uspjeti razgraničiti svoje zone utjecaja i interesa te sklopiti neki novi ’pakt o nenapadanju’ odnosno stvoriti uz ’hoćeš – ne ćeš’ pristanak ostalih većih sila neki ’novi svjetski poredak’. Tako bi mogao nastati američko-kineski mir (Pax Americano- Sinica).

Druge sile, ovisno o vlastitoj snazi, adutima i snalaženju, zadovoljit će se jačanjem stabilnosti i vlastite sigurnosti u tom „divnom novom svijetu“ (A. Huxley) globalne podjele moći (ne samo političke, ekonomske i vojne, nego i svake druge) na dvije velesile odnosno na dva bloka uz njih svrstanih savezničkih zemalja. Trećima će, nadajmo se, biti priznavana njihova ’strategijska autonomija’ odnosno ’bambusna suverenost’. Ali će to postati suverenost ograničena opsega i dometa – nešto poput one u podijeljenoj Europi poslije 1945., ali bez negdašnje zaoštrenosti, bez hladnoratovske paradigme i bez ’Berlinskog zida’. Svijet je naime postao u sebi toliko međuovisan da totalno razdvajanje na dva ili više zatvorenih blokova ne bi bilo održivim rješenjem ni za koga.

Put do novog sustava, u osnovi mirnodobskih, međunarodnih odnosa i do novih pravila i institucija za njegovo održavanje ne će biti jednostavan ni lišen velikih rizika i pogibelji. Upravo kataklizmički događaji moći će se u svakom trenutku ’umiješati’ u zbivanja, kao ’slučajnosti’, čak i nehotično, i tada je pitanje kako će svijet iz njih, i hoće li uopće, isplivati. No uzdajmo se u Božje jamstvo dano Noi da ne će dati da svijet više ikada bude ’potopljen’, sve do kraja povijesti i vremena, koji je odredio sam Bog, pa ga dakle ne mogu pospješiti ljudi sa svojim ovozemaljskim razornim snagama, moćima i odlukama.

Kineske imperijalne ambicije i … realiteti

Carstva i carevi odnosno imperiji i imperatori po definiciji su takvi da svaki nastoji svoje carstvo širiti odnosno ne dopuštati drugim carstvima širenje. Sjedinjene Države još će neko vrijeme to pokušavati, no zacijelo je kod njih dozrjela spoznaja da više ne će biti realno moguće zadržati pod svojom kontrolom sve ono što su prethodno kontrolirale. Kina će, s druge strane, pokušavati preteći i nadjačati Sjedinjene Države. U tom smislu, ona će se nastaviti i intenzivno naoružavati kako bi što prije dorasla glavnom suparniku, a u dijelovima Pacifika koji su njezin strategijski interes i kako bi ga i prerasla. Rat Kine s Tajvanom, odvaži li se ona za tu rizičnu avanturu, i, moguće, s nekom od obližnjih zemalja s kojima je u prijeporu vrlo je izgledan (premda ne i ’zajamčeno’ predvidiv). No on se vjerojatno ne će pretvoriti u izravni, simetrični kinesko-američki rat, kao što se ni ruska invazija Ukrajine nije pretvorila u izravni odnosno simetrični rusko-američki rat, iako opet rastu izgledi da se pretvori u takav rusko-europski rat – ne bude li dovoljno razboritosti i diplomatičnosti na objema stranama da ga se nekako izbjegne.

U pogledu sveopćeg suparništva i nadmetanja Kine sa SAD-om valja imati na umu i čimbenik vremena. Kina ovih godina izgleda kao država čiji rast i opće jačanje spram svima nitko i ničim ne može više usporiti, spriječiti ili zaustaviti. Ovo stoljeće svakako će postati poglavito ’azijskim stoljećem’, a mnogi misle da će zapravo postati ’kineskim stoljećem’ – s Kinom kao najjačom državom u (gotovo) svemu. No moć, snaga i perspektiva odnosno sadašnji sjaj, ekonomska uspješnost, gomilanje modernog naoružanja, silan napredak u informatici, robotici i umjetnoj inteligenciji te monolitna funkcionalnost kineskog ’Zmaja’ odnosno komunističko-autokratske vlasti pod Xijem mogu promatrače zavarati. Nitko nije bez Ahilove pete, pa ni Kina nije bez svojih egzistencijalno slabih točaka. Njih je pobrojio i analizirao početkom listopada Carl Minzner u časopisu Foreign Affairs. Učinio je to u vrlo smionoj analizi strategijskog dometa China’s Long Twilight. Demographic Decline, Political Paralysis, and the Fate of Great Powers (Dugi sumrak Kine. Demografski pad, politička paraliza i sudbina velikih sila). U njoj ističe i ono što znalci već godinama znaju: da se Kina upravo nalazi u svom zenitu, i da ju, uz ostale poteškoće, krizne točke i nepovoljne tendencije, u doglednoj budućnosti – uz druge teške kušnje i nepredvidivosti – čeka rapidno smanjivanje i starenje stanovništva, koje će tijekom sljedećih dvaju-triju desetljeća nužno ’prizemljiti’ njezine naoko nezaustavljive, megalomanske i imperijalne ambicije.

Ne samo iz tog članka, nego već iz prethodnih demografskih projekcija može se sa sigurnošću zaključiti da će Kina biti zemljom u naglom općem usponu vjerojatno najdalje do g. 2050. (g. 2049. planira se velika proslava stote obljetnice postojanja suvremene Narodne Republike Kine), a da otprilike tada nastupa njezino rapidno slabljenje. Do kraja stoljeća broj stanovnika praktički će se prepoloviti. Unutarnjopolitički, ekonomski i socijalni rizici također su veliki. Xi će, stoga, iako Kina još nije spremna ostentativno baciti rukavicu u lice Americi, nastojati dokle bude na čelu Partije, vojske i države ostvariti maksimum osobnih i nacionalno-mitskih ambicija, poslije njega na to će njegovim nasljednicima vjerojatno biti mnogo teže pomišljati i takvo što učiniti. Što znači da su krizne godine za opasnu konfrontaciju upravo pred nama, otprilike do 2030. Dođe li do nje i prođe li ona bez tragičnih posljedica za čovječanstvo, daljnji će tijek događaja vjerojatno donijeti globalno smirivanje.

Sve skupa moglo bi se predviđati i po nacionalnim stožerima planirati ovako: Održe li Sjedinjene Države ravnotežu ukupne moći u suparništvu s Kinom do sredine stoljeća, šanse za kinesko preuzimanje dominacije nad svijetom počet će u drugoj polovini stoljeća naglo slabjeti, a kinesko će carstvo – ako već i prije unutar njega ne dođe do krupnih poremećaja, kakvih već ima unutar SAD-a, Europe i Rusije – umjesto u fazu ekspanzije ući u fazu uvlačenja u sebe i vjerojatnog urušavanja u sebe.

Metafizička, religijska, etička i identitetska dimenzija ne smije se ignorirati

Dok to suparništvo i nadmetanje dviju velesila i njihovih vladara, ali i još nekih nuklearnih sila kao što je u tom oružju izrazito moćna Rusija, bude trajalo i možda eskaliralo, a na što teško da ijedna druga ovozemaljska sila, osim prirodnih nepogoda i nepredvidivih čimbenika, može bitno utjecati, zanima nas nešto što se uporno zanemaruje. Zanima nas idejna, duhovna, vrijednosna i etička podloga svijeta u kojem jesmo i onoga novoga koji upravo nastaje ili kakav bismo željeli da bude. Izazovi su brojni, opasnosti raznih vrsta vrebaju s raznih strana i odnose svoj danak u ljudskim životima i ostalomu. Njih se ovdje ne će nabrajati, ali svi smo svjesni da se suvremeni svijet pretvorio u mnoštvo poligona sve manje ljudske, a sve više neljudske oružane, tehničke, kibernetičke i ostale, protuljudske i protubožanske ’logike’ bezobzirne težnje za moći, slavom, korišću i prevlašću.

Gotovo čitava starozavjetna Objava, na primjeru Izbranog naroda i nekih okolnih naroda i zemalja, počiva na mnoštvu knjiga, pripovijedi i mudrosnih djela o čovjekovu odmetanju od Boga te o susljednom Božjem kažnjavanju odmetnutih kao sredstvu njihova bolna vraćanja na pravi put, na put pravednosti, koji je po volji Božjoj. Sva se Biblija svojim naracijama i poukama kreće između dviju krajnosnih točaka: sagrješenja i obraćenja, sa spoznanjem između prve i druge. Kao djelo koje na ovozemaljskoj razini vjerski preriče i sublimira temeljna iskustva opće ljudske povijesti, Biblija i danas govori ljudima i čovječanstvo to isto i poziva ih na isti spasonosni put prema kraljevstvu Božjemu. Što to konkretno znači, na svakomu je da to odgoneta za sebe. U svakom slučaju, metafizička, religijska, moralska dimenzija povijesti i budućnosti svemira, svijeta i čovječanstva nipošto se ne smije ignorirati odnosno držati izvan vidika našeg spoznavanja.

Šest ’fizičkih’ postulata za bolji svijet

Na ’fizičkoj’ pak, ovozemaljskoj razini naznačimo samo neke ideje-nositeljice odnosno postulate koji bi se mogli uklopiti u naznačenu metafizičku logiku. Prvi je od njih potreba očuvanja i jačanja univerzalizma, što u osnovi znači priznavanje jedinstva ljudskog roda i toga da su svi ljudi stvorenja jednoga Boga Oca. To je jedina moguća osnova svijesti o istinskomu ljudskom ’bratstvu’ svih ljudi. Najvrsniji poznavatelj, zagovaratelj i simbol univerzalizma jest Katolička crkva: ona bi stoga u međunarodnoj areni mogla, kao u prvim stoljećima Rimskoga Carstva (=’orbis terrarum’), odigrati ključnu ulogu u održavanju, promišljanju i promicanju ideje svjetskoga mira, suradnje i međusobnog poštovanja u različitostima nacija, religija, svjetonazora i ideologija.

Drugi postulat glasi da u svijetu postoje različitosti utvrđenih nacionalnih i nadnacionalnih kultura, koje se ne smije prezirati, nego ih se mora priznavati, te da svako pojedino društvo treba iznova utemeljiti na njegovim vlastitim i čvrstim, dakle na tradicijski provjerenim osnovama, pri čemu se potiskuje anarhija i uspostavljaju se neka temeljna pravila koja nužno vrijede za sve na određenom teritoriju neovisno o njihovu svjetonazoru i podrijetlu.

Treći postulat odnosi se na jačanje dimenzije humanizma, cjelovita prosvjećivanja ljudi (dakle i duhovnog, a ne samo njihova školovanja za ove ili one praktičke discipline, u kakvima ih upravo nadjačavaju ili nadomještaju roboti i umjetna inteligencija), svijesti o solidarnosti i potrebi velikih ulaganja odnosno pomaganja siromašnijim ljudima i krajevima te o nužnosti velikih izdvajanja i truda za očuvanje prirode odnosno okoliša u cijelomu svijetu.

Europa je ta koja još uvijek, osim golemoga materijalnog bogatstva, znanja, moći i ugleda kojima raspolaže, premda uprava europske zgrade njoj potkopava temelje, može odigrati nezamjenjivu ulogu u duhovnom, humanističkom, pravnom i etičkom reguliranju i usklađivanju svjetskih odnošaja. Ne snagom sile ili nekog monopola, nego snagom onih sadržaja i vrijednosti koje u sebi nosi, razvija, provjerava, prerađuje i preoblikuje još od petog stoljeća prije Krista. Pretpostavka za novu ulogu Europe u svijetu jest to da joj Europljani vrate njezinu zanemarenu, zatomljenu i prigušenu dušu. A to uz ostalo znači i da joj vrate u međuvremenu odbačenu religiju, tradiciju, identitet i stegu kao pretpostavku održivoga smisla i jamstvo budućega opstanka.

Četvrti postulat jest obnova međunarodnih pravila odnosno međunarodnog prava kojega će se svi morati držati te globalnog poretka koji će svojom snagom i autoritetom jamčiti dogovorno velike sile, a prihvaćati srednje i ostale. Takvo što moguće je samo uz pretpostavku priznavanje unutarnjih različitosti suvremenoga svijeta, posebnosti i različitih oblika vladavine, bez nastojanja jednih država, ’carstava’ ili ideoloških formacija da druge preurede milom ili silom po svojoj vlastitoj volji, doktrini, ukusu ili radi vlastite koristi.

Ideja uzajamnosti i strpljiva dijaloga među suprotstavljenima, čak i onda dok traju oružani sukobi, kategorički su imperativi… ako ne želimo dopustiti da protivštine jačaju te da naposljetku ovaj svijet ’ode k vragu’. Svijest o uzajamnosti i ustrajnost u miroljubivosti, pa i onda kada se ne može izbjeći ulazak u rat, bile bi dakle peti postulat.

Šesti postulat odnosio bi se, na unutarnjem planu, na revidiranje iskvarenih, zlorabljenih i korumpiranih ’demokracija’ odnosno iznevjerenog načela istinske demokratičnosti i brige za opće dobro, za pravdu i istinu. On iziskuje ulaženje u mukotrpnu borbu sa svim vrstama laži i manipulacija, a ponajprije jačanje opće svijesti o tomu da narodi moraju nastojati ’doći na svoje’, a ne bivati upravljani i manipulirani od dobro umreženih i od njega otuđenih ’urotničkih’ skupina ili oligarhija odnosno od ’struktura grijeha’.

Ništa bez idealistā!

Za sve izneseno, razumije se, postoje preduvjeti i pretpostavke do kojih se u stvarnosti lako ne dolazi ili se dolazi samo djelomično. „Gdje ćemo“, zapitao se je španjolski filozof, Jose Ortega y’ Gasset prije stotinu godina (1925.): „pronaći tvar od koje ćemo iznova izgraditi svijet?“. Danas je to pitanje ponovno goruće i možda presudno i za sam opstanak ljudske vrste. No već ono implicira da smo „mi“ oni koji su pozvani pronaći pravu tvar za neki novi, drukčiji i svakako od sadašnjega bolji svijet. Tko smo pak „mi“ koji bi bili pozvani, ovlašteni i moćni takvo što činiti? I možemo li svi mi, čitav narod, Europa, Zapad, čovječanstvo,  svijet… biti ne samo tvar, nego i subjekti izgradnje novoga svijeta, kojim ćemo postupno nadomjestiti ovaj krizni u kojem sada jesmo?

Lakonski odgovor glasi: Neka svatko ono što je u njegovoj moći i ’zoni odgovornosti’ čini što čestitije i ma kako mu se to što čini činilo posve neznatnim na širokoj panorami svijeta i njegove upitne i nepredvidive budućnosti… i svijet će zasigurno biti malo-pomalo obnavljan i postavljan na zdravije i čvršće noge od ovih sadašnjih! Jedan od razloga svih dosadašnjih kriza jest zanemarivanje, preziranje ili gušenje onoga plemenitog idealizma koji nije vođen sebičnim i ’prizemnim’ ambicijama, nego sviješću o promicanju dobroga, istinitoga i lijepoga te pravednosti i uzajamnosti. Točno je da praktičari i pragmatičari dominiraju poviješću, no istinske vrijednosti proglašuju, brane i za njih se izlažu, i kada je nužno bore se i ginu, idealisti – pa tako i onda kada praktičari i pragmatičari dovedu zajednicu do bezizlazja upravo zato što su zanemarili neke od bitnih značajki i dimenzija čovječnosti i ljudskosti koje su ovdje naznačene.

(Kraj)

Prethodni nastavak:

Zdravko Gavran: Što se to događa sa svijetom – i što očekivati i činiti ubuduće? (4)

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo