Zdravko Gavran: Što se to događa sa svijetom – i što očekivati i činiti ubuduće? (4)

Oni će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove.

Iz biblijske knjige Izaija, 2, 4

Da kaos u sprezi s imperijalnim te autokratskim tendencijama ili praksama i s međusobnim razilaženjima i sukobima nije nešto što bi se povezivalo samo s putinovskom vanjskom politikom, s rusko-valdajskim teoremima i općenito s ’orijentalnim samodržavljem’ i ’ugrozama’ Zapada s Istoka, Sjevera i Juga’, vidljivi(ji)m je ovih godina postajalo na sve strane. No da se ne rasplinemo u traženju i nabrajanju kaotičnih ili manipulativnih poteza i njihova isto tako kaotična ili manipulativna prikazivanja i vrjednovanja diljem svijeta, citirajmo što je ugledni magazin „Time“ napisao o – autoritarnom Istoku suprotstavljenom SAD-u, poznatomu i kao „uzor (liberalne) demokracije“ (?) – u lipnju 2024.:

 „Uostalom, sam Trump jest kandidat kaosa, kako su istaknuli bivši republikanski protivnici poput Nikki Haley i Jeba Busha. Kaos se vuče za Trumpom poput trajne sjene – izravna posljedica njegova prijezira spram Ustavu i vladavini prava; njegove revnosti u nastojanju da potkopa institucije vlasti namijenjene zaštiti građanskih sloboda; i njegove želje da sruši poredak nakon Drugoga svjetskog rata napadajući NATO i dugogodišnje saveznike, a dok se pritom i umiljava Putinovoj Rusiji. Trump je čudovište kaosa zbog svoje impulzivnosti i namjernog neznanja o politici i povijesti, ali istodobno se koristi kaosom kao moćnim oruđem za poremećaje. Poput mnogih diktatora i potencijalnih autokrata prije njega, Trump svjesno ili nesvjesno prepoznaje da zbunjenost i kaos stvaraju plodnu pokusnu zdjelicu u kojoj strah i ljutnja bujaju – a oni su savršeno okruženje u kojemu demagog, vješt u umijeću propagande, može doći na vlast i uvjeriti sljedbenike da podupru politike koje prkose zdravom razumu i pristojnosti, da i ne spominjemo njihov vlastiti [time ugroženi] probitak.“

Stvarnost i ’narativi’, Orwell i ’Veliki Brat’…

Ocjene o tomu tko su (sve) protagonisti kaotizacije svijeta odnosno krivci za nju ovisne su o tomu tko ih izriče. I upravo citiranom ulomku u kojemu se Trumpa proglašuje sijačem kaosa može se suprotstaviti politički ili ideološki oprečne ocjene i stajališta, poput ove koju je početkom prošle godine iznijela Brianna Lyman za Fox News: „Demokrati pokušavaju stvoriti privid kaosa, nereda i krize.“ – Stvarnost i ’narativi’ o njoj odnosno zbiljske istine i ’prividi’ na cijelom su Zapadu (i svijetu općenito) snažno pobrkani. S naglim razvojem moderne informatike, a sada i umjetne inteligencije te s nekontroliranim ’slobodnim lovištem’ u sferi informiranja sve je teže razlikovati istinitu zbilju od lažne slike o njoj odnosno razlučivati istinu od politički, korporativno, kulturalno, medijski, digitalno odnosno ’mrežno’ posredovanih patvorenih, iskrivljenih, reduktivnih, selektivnih ili krajnje jednostranih, neistinitih (fake news) ili posve jednostranih prikaza zbilje odnosno planskih dezinformacija. A nije li i takvo stanje u sferi prikazivanja toga što se u svijetu događa dodatna potkrjepa tezi da svijet sve dublje gazi u pometnju, zbrku, relativizam, proizvoljnost i kaos: kako u stvarnosti, tako i u glavama?

U glasovitom futurističkom Orwellovu romanu „1984.“ na dalekovidnici se ratne vijesti iz dalekih krajeva Azije i Afrike prikazuje tako kao da čas jedna, čas druga strana pobjeđuje, dok gledatelj i glavni lik Winston, dok još radi u „Ministarstvu istine“, zapravo pojma nema što se stvarno događa na terenu niti to može provjeriti. Sve to manipulativno ’informiranje’ služi in ultima linea za jačanje vlasti ’Velikog Brata’ nad vlastitim narodom odnosno za učvršćivanje njegove vladavine nad dušama i umovima svojih podanika. Tako se npr. krvavi opisi uništenja vojske ’Euroazije’ [Heartlanda?] na Malabarskoj bojišnici u južnoj Indiji odnosno izmišljena pobjeda snaga ’Oceanije’ [Rimlanda?] odmah koriste kao paravan za uvođenje novih restrikcija vlastitu pučanstvu – ali i za slamanje volje za otporom vlastima, njihovim dezinformacijama i njihovim mjerama, restrikcijama i sankcijama. Prethodna vijest glasila je naime posve suprotno: da bi moglo doći do poraza vojske Oceanije. Cik-cak! Winston naposljetku psihološki i gnoseološki ’kapitulira’ pred ’Velikim Bratom’, koji nas je spasio od poraza i kojega treba voljeti jer nam – eto, to se vidi! – ’želi dobro’ i čini da ga doživimo i u njemu uživamo.

Ratna propaganda i napast totalitarnog podčinjavanja

Zanimljiva je povijesna koincidencija to da je britanski književnik Orwell tijekom Drugoga svjetskog rata u stvarnosti radio za BBC-jev [informativno-propagandni] Eastern Service [Istočni servis] – priređivao je komentare za azijsku publiku. Njegov posao uključivao je izvješćivanje o ratu u Aziji, osobito o japanskom napredovanju kroz jugoistočnu Aziju i Burmu; u izvješćivanju odnosno komentiranju moralo se zbivanja na bojištima prikazivati tako da se zbunjuje ili demoralizira japanske i druge ratne protivnike i njihove populacije – ali i da se ujedno ’ispire mozak’ vlastitom pučanstvu.

Vremena plasiranja stalno novih vijesti s međusobno oprečnim ’izvješćima’ – kao što se događa s naizmjeničnim vijestima o uspjesima i porazima, pobjednicima i poraženima u rusko-ukrajinskom ratu odnosno sa sad ovakvim, sad onakvim prikazivanjem, analiziranjem, ocjenjivanjem i prognoziranjem ratnih izgleda jedne odnosno druge strane – stvaraju zbrku u svijesti, a onda i pri donošenju odluka i u samoj stvarnosti. Jednoznačnom pak, ali krajnje jednostranu informiranju najšire javnosti svjedočili smo u godinama globalne (dez)informativne ofenzive povezane s virusom Covid-19 i poduzimanim mjerama. Oboje je atomiziralo ljude, odvajalo ih jedne od drugih i veliku većinu njih činilo ovisnijima o (tobože pouzdanim, stabilizirajućim) ’službenim istinama’, a nerijetko i arogantnima i neprijateljskima spram onima koji nisu podlijegali službenoj propagandi niti su vjerovali u sve što se u javnosti ’odozgor’ serviralo.

Atomizacija, polarizacija, kaotizacija…

Turbulentna, hitro mijenjajuća se vremena stvaraju mnogo atomiziranih, izoliranih ljudi, primijetila je Hannah Arendt u svojoj studiji iz g. 1951. „Podrijetlo totalitarizma“, i mogu ih učiniti podložnima masovnim pokretima poput nacizma i komunizma, koji im nude osjećaj pripadanja. – Iz jedne krajnosti u drugu! Istodobno, takvi pokreti nude jednostavne, dosljedne priče koje sljedbenicima daju jednostavan način snalaženja u sve kaotičnijem svijetu – priče o neprijateljima, žrtvenim jarcima, junacima i onomu što se od sviju očekuje. Indoktrinirani i zaluđeni sljedbenici razvijaju ono što Arendt naziva „prijezirom prema činjeničnosti“; odbacuju čak i dokaze kojima su svjedočile njihove vlastite „oči i uši“.

Ili, jednostavnije rečeno, totalitarizam je bio na djelu primjerice kada se pjevalo u epskim desetercima u komunističkoj Jugoslaviji: „Što je više kleveta i laži, drug nam Tito miliji i draži!!!.“ – ’Klevete i laži’, razumije se, riječi su kojima se pobijalo zabranjeni izraz ’razotkrivanja gole istine’ o titoizmu. Istina više nije bila prijamljiva ni dopustiva umu mentalno zatočenih štovatelja autokratova odnosno totalitarnog kulta. Sve što se ne uklapa u odobrenu, službenu, režimsku sliku svijeta jesu zapravo neprijateljske ’klevete i laži’. I točka. I gotovo. Nema dalje… Osim recimo u stilu „Slobodane, pošalji salate…“ ili „Nož, žica, Srebrenica“.

Na individualno personalnoj razini događa se u modernim društvima atomizacija, koja s vlastitom progresijom izaziva jačanje potrebe, naravnog poriva za kolektivizacijom odnosno za nekim oblikom čvrsta zajedništva kao spasom od rasula, nemoći, besmisla. Na razini društva događa se intenzivno posljednjih deset-petnaest oštra polarizacija; vode se ’kulturni ratovi’, to jest polemike i sudari među idejno i ideološki suprotstavljenim ili raznovrsnim taborima. Na razini ’velikoga svijeta’ teče proces koji pojačava prijašnje različitosti pristupa i interesa te vodi pojačavanju fragmentacije. U razdoblju Hladnoga rata postojala su svega tri velika bloka: zapadni, komunistički (premda rascijepljen) i nesvrstanih. Zatim je, s raspadom sovjetskoga komunističkog bloka došlo do demokracijskog, geopolitičkog i geoekonomskom repozicioniranja niza država – a sve to pod okriljem Sjedinjenih Država kao jedine preostale velesile i dominantne sile u svijetu. U međuvremenu moć te sile i njezinih korporativnih i ostalih nositelja u svjetskim je razmjerima slabjela u suočenju s raznim i raznovrsnim izazivačima, novim, sve jačim ili jogunastim akterima (poput recimo islamističkih radikala i terorista).

Promjene odnosā moći, razdori i krizna žarišta

Istodobno s procesom slabljenja američkog carstva i onoga što se nazvalo ’Pax Americana’ [mir pod američkom kontrolom i po američkim pravilima] , razmjerno je jačao čitav niz država: Rusija, Indija, Pakistan, Indonezija, Meksiko, Brazil, Turska, Sjeverna i Južna Koreja, Iran, a napose Kina. Velike i snažne europske sile: Njemačka, Britanija i Francuska uljuljkavale su se u osjećaj civilizacijske nadmoći skupa s Europskom unijom, dok ju Britanija nije na početku 2020. napustila. Zatim su nadošli novi udarci, a osobito ruska invazija Ukrajine, koja je započela u veljači 2022., a onda se [jer cilj munjevita udara na Kijev nije postignut] prometnula u višegodišnji rat iscrpljivanja, u koji su europske zemlje bile uvučene kao saveznice Ukrajine, a protivnice Rusije u mjeri u kojoj to dotad nisu mogle ni zamisliti, s teškim posljedicama za europsko gospodarstvo i financije te s pogoršavanjem vlastite sigurnosne situacije, uz istodobno vlastito naglo naoružavanje, kojim se nastoji nadoknaditi što je propušteno u mirnodobskim godinama. Slijedio je povratak na vlast u SAD-u Donalda Trumpa, koji je razdrmao transatlantsko savezništvo i polupao mnoge ideološke, pravne, ekonomske i druge lončiće, pri čemu su više od geopolitičkih i geoekonomskih razloga zacijelo važnije bile razlike između u Europi dominantne liberalne demokracije i tomu odgovarajuće svijesti establišmenta i Trumpova zatezanja užeta udesno, ujedno nošena mišlju na ’Ameriku prije svega’. Savezništvo je dodatno rasklimano ratom Izraela protiv Hamasa, pokrenutim krajem 2023., te američko-izraelskim oružanim sukobom s Iranom, koji je prvu fazu imao u ljeto 2025., a drugu, mnogo intenzivniju i s neusporedivo razornijim učincima i posljedicama, ove godine.

Mnoga savezništva našla su se posljednjih godina na ozbiljnoj provjeri; jedna su slabjela ili bivala prekidana, druga su nastajala ili jačala, treća su se samo uvjetno i kratkoročno kovala. Daljnja postavljanja odvaguju se po metropolama, a u svemu je iznimno mnogo nepoznanica. Znatan dio svijeta nalazi se u labilnoj, volatilnoj situaciji. Krizu je osobito produbila kriza opskrbe energijom zbog blokada lanaca opskrbe, posebice Hormuškog tjesnaca odnosno Perzijskog zaljeva, tjesnaca Bab el-Mandeb odnosno Crvenog mora te zbog razaranja ruske energetske infrastrukture i ograničavanja uvoza ruskih fosilnih goriva zbog političkog embarga i njemu pridruženih ekonomskih sankcija. Skokovi cijena, inflacija i krize određenih industrijskih grana samo su mjerljive prateće pojave.

Na drugoj strani svijeta i dalje je nestabilno i povremeno krizno stanje u Južnom kineskom moru, između Kine i Tajvana i na više drugih konflagracijskih područja. Kriznoj labilnosti pridonose uza sve ostalo i velika mnoštva migranata, pri čemu oni islamski postaju sve veći socijalni, politički i sigurnosti problem za niz europskih zemalja. I Europska unija iznova se suočava s provjerama vlastite izdržljivosti, dok (za establišmente i mainstream nepoželjna i ’neprihvatljiva’) politička kretanja u Njemačkoj (jačanje AfD-a i kriza dviju tradicionalno jakih stranaka i višedesetljetnih jamaca stabilnosti, CDU-a i SPD-a), u Francuskoj (izgledna pobjeda Marine Le Pen dogodine na izborima za predsjednika republike) i nizu drugih zemalja pojačavaju osjećaj nestabilnosti, nepredvidivosti i zabrinutosti s jedne, a nade u žuđen i pozitivan prevrat s druge strane ’barikada’.

Poput nesmirljiva šišmiša… i novi ’modus convivendi’?

Dodaju li se tomu razni poremećaji u trgovini, zaoštrene ovisnosti o energentima, mineralima, komponentama i proizvodima, izloženost zapadnih i drugih tržišta kineskoj robi i uslugama kojima nitko ne može cjenovno konkurirati, demografijski problemi, klimatski poremećaji, prirodne katastrofe i ekologijske nevolje, socijalna problematika i etičko-duhovna, (protu)vjersko-svjetonazorske radikalizacije, atrofije ili ’bauljanja’ društava, a osobito munjevite promjene u industriji, tehnici i tehnologiji, napose u sferi transnacionalnog carstva informatike, robotike i umjetne inteligencije, te nevjerojatno restrukturiranje oružanih sustava uvođenjem sasvim novih vrsta oružja ili njihovim usavršavanjem, pri čemu bivaju ugroženi ili mogu biti uništeni i brojni oblici globalne komunikacije infrastrukture (sateliti, podvodni i nadzemni kabeli, podatkovni centri itd.) ne može se zanijekati da svijet postaje iz dana u dan nestabilniji, rizičniji, a onda nužno i nepredvidiviji odnosno kaotičniji.

Pred očima mnogih leprša poput nesmirljiva šišmiša nekoliko krajnje dramatičnih pitanja i neizvjesnosti: Hoće li ratovi poput rusko-ukrajinskoga i onih na Bliskom istoku eskalirati?; Hoće li doći do primjene još opakijih oružja odnosno hoće li doći do nuklearnog rata?; Hoće li se dogoditi teška zatrovanja i epidemije mnogo smrtonosnije od dosadašnjih u novijoj povijesti?; Hoće li dolaziti sve češće do socijalnih pobuna, nereda, terorizma i anarhije… A ponad sviju drugih pitanja izdižu se ova: Hoće li 21. stoljeće postati „kinesko stoljeće“ – i što bi u tom slučaju kinesko preuzimanje svjetskog primata i dominacije svijetu donijelo? Hoće li se narodi, države, nedržavni akteri i razne skupine do te mjere fragmentirati da ćemo nasuprot dominaciji bilo koje velesile morati govoriti o sve brojnijim sukobima unutar društava i ratovima među regionalnim silama i manjim državama i akterima odnosno o svakovrsnim metežima među ljudima i zajednicama i o  pratećim žrtvama, štetama i nevoljama? Ili će – što bi zacijelo bilo najmanje loše rješenje – veliki igrači pronaći neki novi multilateralni ’modus convivendi’ (oblik /uređenog/ suživota s drugima), a time i nove regionalne, plurilateralne i bilateralne ’moduse convivendi’, i usuglasiti se kako u suradnji nastaviti dalje u miru i kolikom-tolikom međusobnom razumijevanju i poštovanju rješavati i svoje i zajedničke (u međuovisnosti dijelova svijeta kao cjeline) zadaće i poteškoće, kojih ionako nije malo, i kojih je dapače na sve strane sve više i koje su sve ozbiljnije i sve teže rješive?

(Nastavit će se)

Prethodno:

Zdravko Gavran: Što se to događa sa svijetom – i što očekivati i činiti ubuduće? (3)

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo