Zdravko Gavran: Što se to događa sa svijetom – i što očekivati i činiti ubuduće? (3)
Vrijeme:12 min, 35 sec
Pomno me slušaj, puče moj,
počujte me, narodi!
Jer od mene Zakon dolazi
i moje pravo za svjetlo narodima.
Brzo će stići pravda moja,
moje će spasenje doći kao svjetlost.
Moja će mišica suditi narodima.
Iz biblijske knjige Izaija, 51, 4-5
Dominantna zapadna škola mišljenja i dalje promatra odnose među akterima međunarodnih odnosa jednostrano, moralistički i umišljajući si da svijetu može određivati vlastita pravila i utjerivati prosvijećeno-univerzalnu pravdu. Ona stalno iznova „osuđuje“ rusku agresiju, inzistira na nepovrjedivosti suvereniteta država i granica njihovih teritorija te na kažnjavanju ratnih zločinaca, na obvezi pridržavanja Povelje UN-a, međunarodnog prava, ratnog prava, duha i kriterija međunarodne suradnje te raznih vrijednosnih i etičkih sustava i standarda uljuđena ponašanja zasnovanih na vlastitim postulatima. Riječ je kod njih o dominaciji onoga što se na engleskomu naziva i whishful thinking: mišljenje koje se više oslanja na željeno negoli na stvarno stanje promijenjenoga svijeta i odnosa snaga u njemu. I ne samo to.
Pripadnici te škole mišljenja i dalje imaju za pretpostavku vjerovati da je prosvijećeni Zapad dominantan, da je on taj koji i dalje igra bijelim figurama, da jedino on može svijetu dati prave modele budućih međunarodnih odnosa te da nedemokratski i autokratski sustavi u Rusiji, Kini, Aziji i drugdje, a kamoli države koje pokazuju agresorske namjere ili su već agresori, nisu i nikada ne će biti od „međunarodne zajednice“ prihvaćeni, nego da će ih ona potisnuti odnosno privesti na pravi put.
Zapadnjačka ’idealistička’ i ruska ’realistička’ škola geopolitičkog mišljenja
Ta škola geopolitičkog mišljenja i strategijskog planiranja polazi od racionalističke pretpostavke da je svijet moguće, zapravo da ga je prijeko potrebno ’dovesti u red’ i da nositelji dovođenja drugih, a i samih sebe – recimo SAD-a, unatoč tomu što se pod aktualnim vodstvom ’odmetnuo’ od ’ispravnog’ mišljenja i postupanja – u red trebaju biti umrežene pristaše upravo te škole mišljenja koji raspolažu političkim, vojnim, pravnim, obavještajnim, ekonomskim, informativnim i drugim moćima i polugama kojima se stanje svijeta usklađuje s projekcijama te iste škole mišljenja. Njoj je najbliža ona vanjska politika kakvu su vodili Obama i Biden, a zazorna im je sadašnja Trumpova vanjska politika odnosno njegova ideologija, državnička doktrina i primjenjivana metodologija.
Paradoksalno, zastupnici te prosvijećene političke doktrine, koji su inače protivni ne-nužnoj uporabi sile, sada se zauzimaju za to da Putinova Rusija bude silom poražena, a Putin i ostali za rat i ratne zločine suđeni – jer u svijetu ’reda mora biti’ – i kažnjeni. Unatoč svijesti da je takvo što gotovo nemoguće u danim odnosima snaga ostvariti te da inzistiranjem na kažnjavanju Rusije i njezinih ratnih vođa praktički usmjeruju Europu, zapad i svijet prema sve izglednijem nastavku i eskalaciji rusko-zapadnog rata, koja može dovesti do europske i svjetske kataklizme. Iako se svijet posljednjih godina silno promijenio, oni i dalje polaze od pretpostavke da ga se može vratiti pod kontrolu, uskladiti s kriterijima razuma i (njihove) pravde. Općenito, smatraju da je svijet jedna cjelina ’odozgor’ upravljiva i da glavnina svijeta hoće to isto što i oni.
Nasuprot toj školi mišljenja, mnogi drukčije misleći i drukčije postavljeni analitičari na Zapadu alarmiraju javnosti ocjenama o pogibeljima daljnjeg zatezanja užeta s Rusijom i općenito te konstatiranjem da svijet više ne funkcionira niti može funkcionirati po negdašnjim pravilima odnosno da ni SAD ni Zapad ni neka globalna internacionala otjelovljena u UN-u ni sustav globalnih pravila nisu više u stanju dominirati svijetom niti da mu je moguće milom ili silom nametati norme kodificiranoga, modernoga i običajnoga prava ili bilo čiju političku volju.
U ruskoj pak školi mišljenja, a na slične načine i u kineskoj i drugdje izvan zapadnoga kruga (’orbis terrarum’), razvila se je teorija po kojoj svijet više nije unipolaran, dakle da nije više upravljiv s jednoga mjesta, sa SAD-om kao dominantnom silom, te da ga se može i mora prihvatiti i iznova urediti kao ’multipolaran’. Što bi, razumije se, imalo brojne i dalekosežne konzekvence. A razdoblje između prethodne unipolarnosti i buduće multipolarnosti jest razdoblje u kojem dolazi do ’kaotizacije’ stanja svijeta. Zato se takvu školu mišljenja naziva i zastupnicom „teorije kaosa“.
Kako svijet vidi ruska valdajska škola, koja zastupa „teoriju kaosa“
Koliko god ta ruska škola mišljenja neizravno, analitički i teoretski služila opravdavanju ruske agresije na Ukrajinu, otimanja dijelova njezina teritorija i ruske političke i vojne, ’protuzapadne’ doktrine pod Putinom općenito, za njezine uvide i deskripcije čini nam se da daje u ponečemu realističniju, objektivniju sliku negoli spomenuto zapadnjačko idealističko podvrgavanje stvarnosti vlastitim idejama i imperativima. Ovdje ćemo, sa svim razumljivim oprezom, sažeto prikazati kako svijet vide ruski geopolitički mislioci, i to uz pomoć teksta „Svjedoci kaosa“ Antona Barbašina iz studenoga 2025. U njemu je on prikazao pet postulata ruske „teorije kaosa“, koja se razvija i razrađuje posljednjih desetak godina. Razvili su ju u prvom redu znanstvenici povezani s Valdajskim raspravnim klubom, koji je nazvan po jezeru Valdaj u Novgorodskoj oblasti u Rusiji. Ondje je prvi sastanak kluba održan g. 2004.
Po ’Valdajevim’ znanstvenicima, kaos u međunarodnim odnosima naravna je i neizbježna faza koja slijedi nakon sloma utvrđenih „težišta“ prije nego što se pojavi novi, stabilan sustav saveza, institucija i normi. „Evolucija međunarodnog okruženja vodi prema drukčijem obrascu – onom koji je do sada ostao na periferiji rasprave: svijet bez polova, kaotičan i brzo promjenjiv poredak, rat svih protiv sviju koji ide ruku pod ruku s propadanjem tradicionalnih institucija (od suverene nacionalne države do klasičnog kapitalizma). To je scenarij akutne krize koja ne vodi toliko do nove ravnoteže snaga koliko do posvemašnjeg ponovnog pokretanja“, tvrde autori Valdajeva izvješća Život u svijetu koji se raspada. „Stari poredak više ne postoji. Nema novoga, a nije ni jasno kako bi trebao izgledati“, jedna je od temeljnih teza.
Pet postulata ’teorije kaosa’
Prvi postulat: Stari svijet ne može se obnoviti. Oni koji ga pokušavaju sačuvati – prije svega Zapad – osuđeni su prepoznati uzaludnost svojih napora. Prije ili poslije to će ih prisiliti da pregovaraju o novim pravilima i formatima interakcije i s Rusijom i s ostatkom nezapadnog svijeta. Autori ne pozivaju izričito na uništavanje preostalih struktura starog poretka, ali napominju da su „napori za postizanje globalnog poretka propali, a pokušaji stabilizacije pretvorili su se u niz taktičkih mjera koje su često pogoršavale, a ne rješavale probleme“. Što Zapadnjaci tvrdoglavije brane prijašnji status quo, on se brže urušava.
Drugi postulat: Kaos je u osnovi neupravljiv. Nekontroliranost procesa i zbivanja prebacuje žarište s pokušaja vraćanja globalnog upravljanja na pitanja preživljavanja i prilagodbe. Međunarodnu politiku definira promjenjivost, pa države stoga na izazove mogu davati samo ’situacijske odgovore’. Pobjeda ne će pripasti onima koji pokušavaju vratiti izgubljenu upravljivost, već onima koji su kadri hitro ’rekalibrirati politiku’, pronaći ’kreativna rješenja’, koja imaju u prvom redu služiti kao ’sigurnosne tehnike’ za države.
Treći postulat: Svaki je akter međunarodnih odnosa in ultima linea prepušten sam sebi i vlastitu snalaženju. „Krute sheme ’mi protiv njih’ odlaze u prošlost; princip ’svatko za sebe’ podrazumijeva ne samo svestranu obranu već i mogućnost nagle promjene partnera.“ Primjer: Rusija je godinama podupirala Bašara al-Asada u Siriji protiv islamista, no čim su se okolnosti promijenile, prethodne su obveze odbačene te je Moskva uspostavila dijalog s novom sirijskom vlašću. To razmišljanje ide i dalje: Ako eskalacija između Izraela i Irana ide u suprotnosti s ruskim interesima, pomoć Teheranu svodi se na minimum, a ishod sukoba čeka se na sigurnoj udaljenosti. Ako pak strategijska situacija zahtijeva bliže sveze sa Sjevernom Korejom, s Pjongjangom se potpisuje gotovo saveznički ugovor. Ključ je ’absolutni situacionizam’. Trajni savezi i čvrste obveze poput članka 5. NATO-a nisu održivi, jer čim se za neku državu promijeni ’ravnoteža troškova i koristi’, ako privrženost više ne donosi dividende, svaku obvezu koja donosi gubitke može se i treba napustiti.
Nema više univerzalnih etičkih pojmova ni ’prave strane’ u prijeporima i sukobima
Četvrti postulat: „Teorije kaosa“ polazi od pretpostavke da su „univerzalizam i pravda mrtvi“. Upravo tom tvrdnjom daje teoretski oslonac Moskvi da po potrebi ignorira međunarodno pravo, da vlast uvede i autokratski poredak s opravdanjem da je zemlji potrebna ’stabilizacija’, ili da ponudi snažnu potporu diktatorima koji joj idu naruku, ili da sustavno uništava civilnu infrastrukturu u Ukrajini. Valdajski teoretičari tvrde da moral i etika više nemaju mjesta u politici: „Etička razmatranja napokon su prestala služiti kao kriterij za političko donošenje odluka.“ Njihova prognoza za blisku budućnost glasi ovako: „Odlučujuća značajka svijeta u nastajanju bit će izočnost univerzalnih etičkih pojmova pravde (’ispravnosti’) u organiziranju pojedinačnih država i u pitanju legitimnosti njihovih vladara.“
„Teorija kaosa“ u osnovi odbacuje i samu ideju da može postojati ’prava strana povijesti’. Naprotiv, njezini autori tvrde da će „natjecanje za ’pravu stranu povijesti’ izgubiti svako značenje (…) jednostavno ne će biti ’prave strane’“ u prijeporima i sukobima. Takav stav posve uklanja sva moralnomjerna ili normativna ograničenja koja su prije bila primjenjivana u unutarnjim i vanjskim politikama. Od sada se svaka akcija, svako postupanje može opravdati nacionalnim interesom, dok se svaka ograničenja nekakvim regulama proglašuju po definiciji pogrješnima ili neprijateljskima.
Teoretičari kaosa proglašavaju i smrt univerzalizma: „Čini se da je era velikih ideja, teorija, programa i očekivanja završila.“ Taj radikalni nihilizam oni hvale kao najtrjezniji i najrealističniji pogled na svijet – jedini koji može jamčiti opstanak države usred globalnih turbulencija. Rusija se mora iznutra profilirati kao „država-civilizacija“ s vlastitom kombinacijom pravila i normi. Ona nije obvezna uklopiti se ni u zapadne ni u istočne normativne okvire. Njezin vlastiti prepoznatljivi vrijednosno-normativni kod i povijesni put određuje sadašnje vodstvo, koje ima pravo selektivno iz ruske povijesti crpiti i preuzimati samo one elemente koji su prikladni u danom trenutku i tumačiti ih na način koji služi trenutnim političkim potrebama. Koncepti ljudskih i građanskih prava moraju se radikalno revidirati u skladu s ruskim nacionalnim interesima i povijesnim kontekstom koji sadašnje vodstvo smatra ispravnim.
Vojna sila jamstvo je opstanka, broj sukoba povećavat će se
Peti postulat: Zastupnici „teorije kaosa“ tvrde da je „vojna sila jamstvo opstanka“. Uvjereni su da će se, kako se novi svjetski poredak bude oblikovao, broj sukoba samo povećavati: „Predstojeće povijesno razdoblje pratit će sukobi i, vrlo vjerojatno, vojni sukobi koji su neizbježni u procesu formiranja novoga međunarodnog poretka.“ Istodobno, rješavanje proturječja više se neće oslanjati na pravne norme i institucije koje su ih jamčile: „Međunarodne institucije povlače se u drugi plan, ustupajući mjesto arhaičnijim metodama rješavanja sukoba.“ Na taj način autori koncepta učinkovito nas vraćaju u predvestfalski svijet – u kojem je samo sirova sila mogla jamčiti suverenitet i neovisnost: „Suverena država potvrđuje svoj status strukturne jedinice međunarodnih odnosa. A vojni ustroji u tome igraju ključnu ulogu.“
Usporedno s time, rat i retorika o upotrebi nuklearnog oružja postaju nešto ’normalno’. Rat se prestaje smatrati anomalijom ili ekstremnom mjerom; jedino što je bitno jest ’minimiziranje gubitaka i maksimiziranje rezultata’. Ujedno, sve se više razmatra mogućnost ograničenog nuklearnog udara: o toj se opciji „već raspravlja kao o preventivnoj mjeri. A pojavljuju se i nove vrste ne-nuklearnog oružja čija bi upotreba mogla imati katastrofalne posljedice za obrambenu sposobnost suprotstavljene države“.
U svemu skupa potrebna je, radi vlastite stabilnosti, ravnoteža svih vrsta moći među velikim silama. Istodobno, rizik globalnog rata postaje trajnom pratilicom međunarodnog života: „Prizor totalnog rata lebdjet će pred očima dugo, ako ne i zauvijek.“
Sažet kritički osvrt na teze iz „teorije kaosa“ i neke pouke
Čitavom tom „teorijom kaosa“ očito se nastoji opravdati rusko kršenje međunarodnog prava i Povelje UN-a, kršenje prethodno preuzetih obveza i sklopljenih ugovora te narušavanje načela međunarodnog prava, od aneksije Krima 2014. nadalje. (Pritom se mora, istine i pravednosti radi, podsjetiti da su i SAD i drugi u nekim drugim situacijama postupali isto tako, formalno i etički gledano – nedopustivo.) Nadalje, budući da, kako se tvrdi, dolazi do rasapa dosadašnjega svijeta i njegovih univerzalnih vrjednota, Rusija ne snosi krivnju, a ni Putin osobnu odgovornost: globalni kaos poništava stara pravila i temelje. Dapače, onaj tko prvi prepozna nepovratnost sloma starog sustava steći će stratešku prednost u izgradnji novoga. Pravo biva nadomješteno silom i pravodobnim pragmatičkim potezima.
Prijepori se dakle, kako se tvrdi, – a to je iznimno bitno primijetiti i na to analitičare upozoriti – sada i ubuduće rješavaju u prvom redu faktičnim djelovanjem, a ne pravnim putem: via facti, a ne via iuris, via consensu ili via diplomatica. Tako će jednoga dana i aneksija Krima i druge promjene granica i ostaloga biti, očekuju valdajski teoretičari, prihvaćene kao ’svršen čin’ i kao dio novoga poretka koji će u svijetu morati nastati ako svijet prethodno ne propadne, ako ne bude posvema ili uvelike uništen ili onesposobljen za uređeno, civilizirano postojanje i djelovanje. „Teorija kaosa“ bilježi već postignute promjene u pravilima ruske vanjske politike, pruža im intelektualno obrazloženje i stvara širok kontekst unutar kojeg daljnji neprincipijelni vanjskopolitički koraci izgledaju logični i opravdani. To ne znači da će Rusija npr. napustiti Vijeće sigurnosti ili odbaciti sve ostale forme vlastite zastupljenosti u međunarodnim odnosima i međunarodnom dijalogu. Naprotiv, služit će se svime čega ima, ali će nastojati da to što joj ne odgovara bude prevladano i ostavljeno u prošlosti.
U čitavoj toj stvari „teorije kaosa“ važno je vidjeti i provjeriti koliko su postavke koje se iznose u interesu aktualne vlasti i njezinih politika primjenjive i izvan Rusije i neovisno o ruskim postavkama, potrebama i ciljevima. Kada se tako stvari pogledaju, vidjet će se da teze valdajske škole otkrivaju i šire, globalne promjene u ponašaju državnih i nedržavnih aktera u međunarodnim odnosima. Ne samo Trump, nego i niz europskih vlada i državnika širom svijeta učas su spremni zaokrenuti vanjskopolitički kurs svojih država čim zaključe da im je to u nacionalnom interesu, a pogotovu u interesu vlastita opstanka na vlasti, i da su dosadašnje privrženosti prestale biti dovoljno korisne ili da su postale štetne i kontraproduktivne. Naravno da u raširenoj svijesti ljudi i narodā i institucijā postoje ideološki i kolegijalni osigurači kako se igrači ne bi olako odmetnuli od svega. No kao što se za rusku doktrinu može reći kako omogućuje da se ’u mutnomu riba lovi’, tako se i za (do)sadašnja ili skora buduća repozicioniranja SAD-a, europskih i drugih država i drugih aktera može reći kako se ravnaju ili će se morati ravnati po načelu: ’sila [tj. nužda, ostanak bez ikoje druge funkcionalne opcije kojom bi se ostalo privržen dosadašnjim vlastitim političkim, savezničkim, ideološkim, etičkim i drugim postavkama] zakon mijenja’.
Svijet, htjeli mi to ili ne prihvatiti ili samo načelno odobriti odnosno potvrditi kao realitet pred našim očima, ulazi sve većim svojim dijelovima (dodajmo, za sada, Bliski istok kao geopolitičko, geoekonomsko i ratno žarište izazvano poglavito uzajamnim djelovanjem Irana, Izraela i SAD-a – ne Rusije ili Kine ili Sjeverne Koreje) u rascjep između onoga što bi se htjelo i onoga što se može ili što se ’mora’ činiti. U tom smislu, potrebno je sve skupa osvijetliti reflektorima koji otkrivaju i paralelne svjetove i međusobno neuskladive pristupe odnosno globalne suprotstavljenosti i protivnosti koje se nikako ne uspijeva ublažiti ili izgladiti. Ali će se njih zacijelo morati nastojati nadvladati tako da se određene spoznaje, doktrine, pravila i aksiome napusti ili relativizira, a neke nove dopusti kao moguće ili ih se, makar i ’za nevolju’, prihvati kao ’prijelazna’ (prolazna?) stanja i u ovom času neizmjenjive danosti.
(Nastavit će se)
Autor naslovne ilustracije (na temelju danih odrednica): ChatGPT (OpenAI), generirano uz pomoć umjetne inteligencije, 2026.
Prethodni nastavak:
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
