Ivan Smiljanić: Julije pl. Makanec kao filozof hrvatske nacionalne samosvijesti

„U hrvatskoj duhovnoj povijesti postoje zasigurno oni iznimni mislitelji čije je mjesto bilo određeno manje stvarnim dosegom njihova djela, a više političkom zlom sudbinom koja ih je upravo zbog njihova djela zadesila. Julije pl. Makanec pripada među najizrazitije takve primjere. Njegovo je ime desetljećima bilo gotovo nerazdruživo od posljednjih godina njegova života, ponajprije od ministarske dužnosti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i od svirepog smaknuća u lipnju 1945. godine nakon slabo prikrivenog ideološkog suđenja priređenog ministrima Hrvatske državne vlade Nezavisne Države Hrvatske“ – piše na početku svoga ogleda o veličini hrvatskog filozofa Julija Makanca filozof i povjesničar Ivan Smiljanić[i] na portalu Matice hrvatske Misao.hr. Makančeva filozofija povijesti, razumijevanje smisla jednokratnih i neponovljivih događaja kao duhovne i životvorne kategorije i kao ‘metafizičke’ baštine zaslužuje uvid i primjenu na promišljanja o povijesti i političko-duhovnom određenju hrvatskog naroda danas. Prenosimo Smiljanićev prikaz i tumečanje Makančeve misaone ostavštine; njoj je pristup bio od vladajućih komunista koji su Makanca ubili 45 godina – zabranjen.

Makanec je bio istinski politički čovjek svojeg vremena, no prije toga i dublje od toga bio je filozof koji je nastojao zahvatiti temeljne probleme države, povijesti, kulture, slobode i duhovne egzistencije. Upravo se u toj širini pokazuje zašto ga danas treba promatrati kao jednu od velikih, premda nažalost dugo potisnutih osoba hrvatske duhovne povijesti prve polovice dvadesetog stoljeća. Zbog njegove političke uloge u NDH njegova je filozofska ostavština nakon 1945. godine desetljećima bila potisnuta iz ozbiljnije javne recepcije na štetu ne samo njegove osobne filozofske i ine ostavštine nego i hrvatskog naroda, kojem je cijelim svojim bićem pripadao.

Filozof u politici

U simboličkom smislu njegov kratki profesorski put gotovo sažima proturječje između mišljenja i povijesti koje ga je zaokupljalo. Naime, 1943. godine imenovan je izvanrednim profesorom filozofije. Nekoliko mjeseci poslije, ulaskom u Vladu, našao se pod neposrednim dojmom problematične hrvatske političke zbilje o kojoj je dotad mislio ponajprije filozofijski. Teško je u svemu tome previdjeti gotovo tragičnu podudarnost između njegova nauka i njegova života. Filozof koji je upozoravao da povijest nije pravocrtan napredak i da se čovjek uvijek nalazi pred otvorenom mogućnošću sloma uskoro je sam postao sudionikom jednog povijesnog sloma 1945. godine, koji je zadesio hrvatski narod na najtragičniji mogući način.

Upravo zato njegov životopis nije puki dodatak njegovoj filozofiji, nego je uistinu mjesto na kojem se, možda brutalnije nego što bi ijedan mislitelj ikada poželio, susreću ideja slobodne odgovornosti, politička odluka i nepredvidivost povijesnog ishoda. Pavo Barišić, ponajbolji poznavatelj lika i djela Julija pl. Makanca, upravo Makančev profesorski poziv opisuje kao ostvarenje njegova „životnog sna“, no koji je ratna i politička zbilja ubrzo prekinula. Da se u kritičnom trenutku Makanec nije odazvao zovu vlastitog naroda, time bi samo potvrdio jedino neistinitost svojeg svjetonazora, u velikoj mjeri određenog upravo hegelijanskom vizurom države kao istinskog obitavališta objektivnog duha. Učinivši ono što se od hrvatskog intelektualca i očekuje, na oltar hrvatskih žrtava Makanec je prinio i svoju te tako platio najveću cijenu za svoje ideale, koje je tim činom posvetio.

Njegova filozofija povijesti osobito jasno pokazuje raspon tog misaonog pothvata. Predavanja koja je 1943. godine držao na Mudroslovnom fakultetu Hrvatskog sveučilišta, a koja su tek pola stoljeća poslije objavljena pod naslovom Uvod u filosofiju poviesti, ne pripadaju tek uskom području metodologije historiografije. Makanec izričito odbija svesti filozofiju povijesti na raspravu o pravilima povjesničarskog rada. Za njega pitanje povijesti završava ondje gdje započinje metafizika. Naime, povijesna znanost može istraživati genezu pojedinih pojava, ali filozofija mora pitati o smislu i svrsi povijesnog zbivanja. Taj prijelaz od činjenice prema smislu ključan je za razumijevanje njegova mišljenja. Povijest nije puki zbir nepovezanih događaja raspoređenih u vremenu, nego obitavalište duha u kojemu čovjek, zajednica i kultura dolaze u dodir s vrijednostima koje nadilaze njihovu prolaznost.

U tome se nalazi i Makančevo shvaćanje same filozofije. Ona mu također nije zbir specijalističkih disciplina koje jedna uz drugu gomilaju uvijek parcijalne rezultate, nego težnja za jedinstvenim poimanjem zbilje. Filozofijski eros smiruje se tek u metafizici jer ondje nastupa istinsko pitanje o cjelini svijeta. Takvo shvaćanje filozofije danas može djelovati starinski u vremenu neprestane akademske specijalizacije, ali upravo ono objašnjava snagu Makančeve misaone pojave i političke figure. On nije želio dodati tek nekoliko novih teza već postojećemu sustavu znanja.

Filozofija, kako ju je razumio, živi od velikih stvaralačkih ličnosti koje iznova podižu vlastitu misaonu građevinu. U toj slici ima nečeg što je istodobno hegelijansko i ujedno duboko osobno. Dakle, filozof ne nasljeđuje gotov svijet pojmova da bi ga tehnički usavršavao, nego mora preuzeti odgovornost za cjelinu vlastitog pogleda na zbilju. Makanec je upravo zato smatrao da se filozofija ne može zaustaviti ni na spoznajnoj teoriji ni na filozofiji vrijednosti (aksiologiji) jer njezino krajnje pitanje ostaje odnos tih vrijednosti prema samim temeljima bitka.

Makančeva filozofija kulture

Središnji pojam takve cjeline jest kultura. Upravo se tu Makanec najjasnije izdvaja kao mislitelj duhovne povijesti. Kulturu ne shvaća kao mehanički zbroj običaja, ustanova, umjetničkih djela ili obrazovnih postignuća. Ona je područje u kojemu se ostvaruju apsolutne duhovne vrijednosti: istina u znanosti, ljepota u umjetnosti, sloboda u ćudorednom životu i svetost u religiji. Kulturna dobra prolazna su i utoliko povijesno određena, ali vrijednosti po kojima ona uopće zadobivaju smisao nisu iscrpljene njihovim pojedinačnim povijesnim pojavama. Zbog toga kulturna vrijednost postaje dodir prolaznog i trajnog te vremenitog i vječnog. Makančeva filozofija kulture počiva upravo na toj napetosti. Povijesni oblici nestaju i mijenjaju se, ali ono prema čemu su bili upravljeni ne iscrpljuje se zajedno s njihovom propašću. Kako Makanec formulira na završetku Uvoda, kulturne vrijednosti svoje dostojanstvo dobivaju od apsolutnih vrijednosti u vječnosti, dok su njihova nesavršena i prolazna ostvarenja ona u vremenu.

Iz te se perspektive može razumjeti i zašto je Makančevo mišljenje važno za hrvatsku kulturnu samosvijest. Prema njemu, narod kao takav nije povijesna veličina samim time što postoji biološki, etnički ili administrativno. Povijesnim postaje tek onoliko koliko ulazi u područje kulture, prava, morala, religije, znanosti i umjetnosti, odnosno koliko vlastitu egzistenciju pretvara u oblikovanje svijeta koji ga nadživljuje.

U tom smislu, pitanje nacionalnog opstanka nije svodivo na održanje političkih i državnih granica. Duhovni opstanak jednog naroda ovisi isključivo o njegovoj sposobnosti stvaranja vrijednosno ispunjenih kulturnih oblika i o načinu na koji vlastito povijesno iskustvo prenosi u budućnost idućim generacijama. Makanec je hrvatsku povijest promišljao upravo iz obzora takve duhovne egzistencije. Njegovo hrvatsko stanovište zato nije dodatak njegovoj filozofiji, nego upravo konkretno mjesto iz kojeg se filozofijski problem povijesti uopće pojavljuje.

Protiv ideje napretka

Takvo shvaćanje povijesti daleko je od površne optimističke vjere u automatski linearni napredak. Makanec odlučno odbacuje predodžbu prema kojoj povijest, zahvaljujući tobože nekakvom unutarnjem zakonu, nužno napreduje prema sve savršenijem stanju, kako ga propagiraju sestrinske ideologije marksizam i liberalizam. U takvom je optimizmu prepoznavao projekciju određene političke ideologije na samo povijesno zbivanje.

Povijesni čovjek za njega nije izvršitelj kao glumac unaprijed napisanog scenarija. On je slobodno i odgovorno biće pred kojim ostaju otvorene mogućnosti uspjeha i sloma. Mogućnost da tamne sile nadvladaju svijet nije unaprijed metafizički isključena. Upravo zato povijest ima tragički značaj, u kojem budućnost nije zajamčena, a čovjek ne može vlastitu odgovornost prenijeti na neku apstraktnu zakonitost razvoja. Drama povijesti čini ljudski život nepredvidljivim, ali time i slobodnim. Upravo je ta Makančeva polemika protiv „zakona napretka“ dovela do jednog od najsnažnijih mjesta čitave njegove filozofije povijesti – do slike čovjeka koji se nalazi u stalnoj borbi s demonskim silama te ostaje konačnim tvorcem vlastite sudbine.

Na tom mjestu Makanec postaje osobito blizak iskustvu hrvatske povijesti kakvo se oblikovalo tijekom devetnaestog i prve polovice dvadesetog stoljeća. Povijest jednog naroda smještenog između velikih političkih i vojnih sklopova teško se mogla doživljavati kao mirno odvijanje unaprijed zajamčenog napretka. Politički opstanak, državnost i kulturna samostalnost pripadali su području konkretne povijesne egzistencije.

Na tragu Hegela, Schellinga i Nietzschea

Makančeva filozofija, stoga, nije nastajala izvan povijesti koju je promatrala. U njoj se europska tradicija – osobito Hegel, novokantovstvo, Dilthey, Nietzsche i filozofija života općenito – susreće s hrvatskim iskustvom povijesti koju nije moguće uzeti kao nešto jednom zauvijek osigurano. Barišić je s pravom naglasio da je osnovna konstrukcija Makančeve filozofije povijesti upravo zato hegelijanska, premda su pojedine njezine sastavnice određene tadašnjim novokantovskim raspravama, Diltheyjem i fenomenološkim poimanjem povijesnosti.

Upravo je Makančev odnos prema Hegelu važan za razumijevanje te povezanosti univerzalnog i nacionalnog kao partikularnoga. Naime, Makanec od Hegela preuzima uvjerenje da su država, pravo i povijest područja u kojima se duh objektivira i postaje samom sebi vidljiv, no to ne znači da pojedinačni narodi nestaju u bezličnoj konstrukciji svjetskog duha koji napreduje do apsoluta. Povijest postoji u konkretnom, individualnom i neponovljivom.

U tome je Makanec istodobno nasljednik novokantovskog razlikovanja prirodnih i povijesnih znanosti. Naime, prirodna znanost traži općenite zakonitosti, dok povijest nastoji razumjeti ono što se dogodilo jednom i što se više nikada ne će vratiti u istom obliku jer je po sebi neponovljivo. Povijesna veličina zato je individualna. Narod ili država nisu primjerci neke opće formule, jednako kao što ni velika stvaralačka osobnost nije zamjenjiva drugim nositeljem iste funkcije. Upravo ta obrana individualnosti onog povijesnog čini važnu poveznicu između Makančeve filozofije povijesti i njegova razumijevanja nacije.

Iz toga proizlazi i tragička dimenzija njegova poimanja povijesti. Naime, povijest je prožeta smrću jer sve što u njoj zadobiva konkretan oblik ujedno postaje podložno nestanku. Makanec, pozivajući se na Schellinga, naglašava da bez ideje tragičkog povijest uopće nije moguće do kraja razumjeti. Povijesne vrijednosti nastaju u borbi i patnji, dok oblici u kojima su ostvarene neumitno prolaze.

U toj misli nalazi se možda i najdublja točka njegova filozofijskog pogleda. Povijesna svijest nije puko znanje o tome što je bilo. Ona je svijest o neponovljivosti i nepovratnosti. Upravo zato prošlost svakog obvezuje. Ono što je jednom propalo ne može se ponovno proizvesti kao ponavljajući eksperiment, pa kultura koja izgubi sposobnost pamćenja ne ostaje samo bez određenog broja činjenica. Dapače, ona time upravo osiromašuje vlastito duhovno iskustvo. Makančeva slika povijesti nad kojom „lebdi dah smrti i prolaznosti“, stoga, nije puki književni ukras njegova izlaganja, nego posljedica same ontologije povijesnog individuuma bačenog u vremenitost.

Nije slučajno što Makanec, u tom kontekstu, poseže za Nietzscheovim razmatranjima o koristi i štetnosti povijesti za život. Čovjek je posvema povijesno biće, ali on povijest mora upravo zato moći prisvojiti i pretvoriti u vlastitu snagu. Prošlost koja ostaje samo mrtav teret paralizira sadašnjost, dok ona koju čovjek uspije asimilirati postaje dijelom njegova stvaralačkog potencijala za budućnost. Makančeva misao na tom mjestu dobiva šire kulturno značenje. Odnos jednog naroda prema vlastitoj prošlosti ne mjeri se količinom obljetnica, spomenika ili deklarativnog štovanja, nego sposobnošću da povijesno iskustvo pretvori u živu samosvijest. Ono što vrijedi za povijesni narod vrijedi i za konkretnu povijesnu jedinku. Kulturna memorija nema vrijednosti ako ne ulazi u oblikovanje sadašnjeg čovjeka. Nietzscheovu misao da snažna čovjekova priroda može veliku količinu prošlosti „pretvoriti u vlastitu krv“ Makanec zato ne preuzima kao historiografsko pravilo, nego kao mjerilo duhovne snage samosvjesnog naroda.

U tome je i razlog zbog kojeg Makančevo djelo treba vratiti u središte ozbiljnog razmatranja hrvatske duhovne baštine. Kulturna povijest koja svoje mislitelje razvrstava isključivo prema političkoj podobnosti pojedinih prolaznih epoha unaprijed osiromašuje vlastitu sposobnost samorazumijevanja. Makančeva dugotrajna odsutnost iz javnog i akademskog prostora nakon 1945. godine nije mogla izbrisati činjenicu da je riječ o prvorazrednom intelektualcu koji je sustavno promišljao neke od središnjih problema europske filozofije svojeg vremena i, pritom, unosio ih u hrvatski intelektualni prostor obogaćujući ga dosezima europske filozofije. Reafirmacija njegova opusa nakon 1990. godine i „drugog hrvatskog narodnog preporoda“, stoga, nije tek ispravljanje bibliografske praznine nego povratak jednog dijela prekinutog kontinuiteta hrvatske kulture i filozofije. Objavljivanje Uvoda u filosofiju poviesti 1993. godine upravo je predstavljalo važan trenutak takva povratka zaboravljenog filozofskog djela u hrvatski kulturni prostor.

Filozofija države i naroda

Osobito je važna povezanost njegove filozofije povijesti s filozofijom države. Već u ranijim radovima Makanec se bavio pitanjem države kao duhovne i povijesne zajednice, a ne tek bezličnog aparata prisile. Njegova je pozicija time snažno hegelijanska, premda u njoj postoje i elementi Humboldtova shvaćanja duhovne slobode te kršćanskog egalitarizma. Enis Zebić upozorio je i na unutarnje proturječnosti Makančeve političke filozofije, no upravo su te proturječnosti filozofijski zanimljive jer pokazuju koliko je teško pomiriti univerzalističko shvaćanje države, zahtjev za političkom zajednicom koja nadilazi privatni interes i autonomiju kulturnog stvaranja. Država kod Makanca zato nije tek neutralni servis pojedinačnih potreba, ali nije ni pitanje moći koja ne može biti konačno odvojena od pitanja kulture. Naime, ako politički poredak uništava same pretpostavke duhovnog života, postaje teško govoriti o njegovu višem kulturnom opravdanju.

Makančev pojam duha, pritom, nadilazi puko psihološko ili subjektivističko razumijevanje. Duh je viši duševni život prožet nadbiološkim vrijednostima. Čovjek nije duhovno biće samo zato što misli, nego zato što svoj život može upraviti prema istini, ljepoti, slobodi i svetosti. Na toj osnovi i narod stječe vlastiti duhovni lik. Nacionalna kultura nije inventar folklornih posebnosti ni zatvoreni sustav samodostatnih simbola. Ona je ponajprije povijesno oblikovana sposobnost jedne zajednice da univerzalnim vrijednostima dade vlastiti individualni izraz primjeren njoj samoj. Upravo zato hrvatska kultura može biti istodobno posve hrvatska i posve europska. Njezina posebnost utoliko ne stoji nasuprot univerzalnosti, nego je način na koji se univerzalno pojavljuje u konkretnom povijesnom obliku. Makančevo određenje duha kao višeg duševnog života prožetog nadbiološkim vrijednostima upravo omogućuje takvo razumijevanje kulture i nacije.

Velikan hrvatske duhovne povijesti

Ako se Makanec promatra iz toga kuta, njegovo mjesto u hrvatskoj duhovnoj povijesti nije određeno samo brojem knjiga koje je napisao ni položajima ili častima koje je obnašao. Njegova je važnost u vrsti pitanja koja je postavljao i u ozbiljnosti kojom je hrvatsko povijesno iskustvo uvodio u područje filozofijske refleksije. U vremenu kada su se urušavali europski politički poredci i kada je povijest pokazivala lice nasilja, revolucije, rata i ideološke mobilizacije, Makanec je ustrajavao na tome da povijest nema smisla bez vrijednosnog horizonta. Čak i kada je njegov vlastiti politički izbor ušao u žrvanj jedne od najspornijih i najtragičnijih epizoda hrvatske povijesti pada u komunističku diktaturu, filozofijski problem koji je postavio ostao je širi od njegove političke pozicije. Makanec se pitao kako prolazni čovjek i njegovi povijesni oblici mogu sudjelovati u onom što pretendira na trajnu vrijednost, na vječnost samu, a ono što je pokušavao razriješiti teorijskim putem  možda je daleko zornije pokazao vlastitom žrtvom 1945. godine.

Tu se naposljetku nalazi i razlog zašto Julija Makanca nazivamo velikanom hrvatske duhovne povijesti. Takva ocjena ne zahtijeva nekritičko prihvaćanje baš svake njegove odluke ni svake filozofijske teze. Veličina jednog mislitelja ne počiva na bezgrješnosti, nego na sposobnosti da iskustvo vlastitog vremena uzdigne do pitanja koja nadživljuju njegov neposredni kontekst, pa i sam njegov život. Makanec je pitanje hrvatske povijesti, države i kulture nastojao misliti u dodiru s velikom europskom filozofskom tradicijom, a hrvatsku duhovnu egzistenciju razumjeti kao stvaralačko sudjelovanje u svijetu vrijednosti. Njegova vlastita sudbina ostala je obilježena upravo onom tragičnošću koju je prepoznavao kao bitnu oznaku cjelokupne povijesti. U njegovu slučaju filozofija povijesti nije ostala akademsko promatranje povijesnog života izvana, nego je povijest kao takva zahvatila samog filozofa i njegovu misao uvela u vlastiti nemilosrdni tijek.

Makančeva misao zato danas ne mora biti predmet političkog svrstavanja da bi ponovno postala živa. Dovoljno je tek ozbiljno prihvatiti njegov zahtjev da se povijest ne razumije bez kulture, a kulturni život bez vrijednosnog uporišta u duhovnosti. U vremenu sklonom pretvaranju kulture u potrošnu robu, povijesti u sredstvo dnevnopolitičkog legitimiranja i nacionalnog identiteta u niz površnih i ceremonijalnih znakova pripadnosti, takva misao zadržava izvornu izazovnu snagu. Hrvatska duhovna povijest nije tek muzej zaslužnih imena koja ostaju beživotna u svojoj sterilnosti poput eksponata. Ona postoji onoliko koliko ono naslijeđeno ponovno postaje živi predmet mišljenja i koliko se prošlost može pretvoriti u sastavni dio moćne kulturne samosvijesti.

Julije Makanec pripada hrvatskoj duhovnoj baštini jer je u središte svojeg filozofiranja postavio pitanje koje ostaje otvoreno i nakon svih političkih lomova njegova stoljeća: na koji način čovjek i narod u prolaznosti povijesti uspijevaju ostvariti nešto što ih po svojem značenju nadilazi. Monumentalnošću značenja takvog pitanja i vlastitom žrtvom kao odgovorom na njega Julije Makanec osigurao si je svoje neprijeporno mjesto u hrvatskom nacionalnom panteonu duhovnih velikana.

[i] Ivan Smiljanić magistar je filozofije i povijesti. Trenutno je doktorand suvremene hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Voditelj je Odsjeka za arhivsko gradivo nakon 1945. u Državnom arhivu u Zagrebu. Područja znanstvenog i stručnog interesa su mu suvremena hrvatska i europska povijest, povijest filozofije i filozofija povijesti.

Ivan Smiljanić/Misao.hr/Hrvatsko nebo