Nikola Đuretić o književnoj politici Ministarstva kulture: „Riječ je o svjesnom projektu rastakanja hrvatskoga nacionalnog identiteta“

Nakon što je na konkretnim podatcima i primjerima razotkrio „tehnologiju“ zlokobne ideologizirane i nehrvatske ili protuhrvatske politike (HDZ-ova) Ministarstva kulture na području književnih djela te koji su pisci i koje mreže toliko protežirani, koja tijela i agencije odlučuju o tomu koji će autori i nakladnici bivati sufinancirani za izdavanje svojih (tobože) književnih uradaka u domovini i u inozemstvu na stranim jezicima, ugledni književnik Nikola Đuretić s ogorčenjem, ali i borbenošću, svoj ogled zaključuje ovako: „Ima jedna narodna poslovica koja je savršeno primjenjiva na takvo stanje hrvatske kulture u ovom času te na odnos književnih uzdanica, sklonih im medija, urednika, nakladnika i Velikog mecene, a glasi: ’Ja tebe serdaru, ti mene vojvodo. A obojica znamo…’ gdje se podrazumijeva kraj! Završit ću ovaj mogući post scriptum otvorenom tvrdnjom kako sve gore rečeno, po osobnom mišljenju, predstavlja neosporno i pogubno degradiranje hrvatske lijepe književnosti, a time i rastakanje hrvatske kulture i hrvatskoga nacionalnog identiteta. No toj ću tvrdnji dodati i kako sam posve svjestan činjenice da sve ovdje napisano neće ni za jotu promijeniti mišljenja onih koji definiraju i provode takvu ’kulturnu’ politiku. Stoga bi se neki čitatelj s pravom mogao pitati pa čemu onda sve ovdje napisano!? S obzirom na činjenicu da sam odavna ušao u osmo desetljeće života, kao odgovor na moguće čitateljeve dvojbe ponudit ću primjerene stihove velškog pjesnika Dylana Thomasa u vlastitom prepjevu: ’Ne idi krotko u tu laku noć, / Starost treba gorjeti i bjesnjeti na kraju dana; / Bjesni, bjesni protiv umiranja svjetlosti.’“ Donosimo početak članka, a nastavak se može pročitati na priloženoj poveznici ili u tiskanom izdanju časopisa Matice hrvatske „Kolo“.

Usred sveopće zabrinutosti zbog sve raširenijeg piskaranja po društvenim mrežama i širenja sadržaja kojima se otupljuje ljudski duh, u svijetu cijenjeni Oxford University Press, nakladnik koji, među inim, tiska i Oxford English Dictionary, i koji relativno redovito raspisuje natječaj za najpopularniji neologizam (riječ ili frazu) u nekoj godini, proglasio je sintagmu brain rot (umna trulež) sintagmom 2024. godine. Objašnjavajući rečeni termin, isti ga je nakladnik ovako definirao: »Propadanje duhovnog ili intelektualnog stanja osobe, kao rezultat pretjerane konzumacije sadržaja (posebice mrežnih materijala) koje se drži trivijalnim ili mentalno neizazovnim.« Istodobno se u nas utemeljuju posebne nagrade i pokreću festivali baš za splačine nastale na društvenim mrežama, a polupismena škrabala koja gomilaju takvo smeće proglašavaju se vrsnim piscima, pače uzorima književne umjetnosti, čija se (zlo)djela masovno promiču u medijima (pretežito u stranome većinskom vlasništvu) i koja, da stvar bude gora, naše Ministarstvo kulture i medija zdušno financijski podupire.

U zemlji u kojoj književna djela, poglavito ona vrijedna, nailaze na sve veće birokratske prepreke na putu do konzumenata i u kojoj je sve očitiji nedostatak zainteresiranosti »potrošača«, ponajprije zahvaljujući već spomenutim masovnim medijima koji promiču banalnost, trivijalnost i kič, u zemlji u kojoj čitanost, prema svim statističkim podatcima i usuprot kojekakvim projektima Ministarstva kulture za poticanje čitanosti, opada iz godine u godinu, u kojoj de facto tržište knjige ne postoji, svi kulturni sadržaji, pa i oni koje su takvima proglasili kojekakvi žreci trivije, banalnosti i kiča, mogu funkcionirati samo kroz različite modele društvenog financiranja. To, drugim riječima, znači da o kulturnoj produkciji odlučuju Veliki mecena (čitaj: Ministarstvo kulture i medija) i slične ustanove na lokalnoj razini (u slučaju Zagreba to je Gradski ured za kulturu i civilno društvo). Arbitar postaje politika, odnosno birokracija! Štoviše, ima i onih kritičara koji drže kako je kultura i dalje u rukama rodbinsko-prijateljskih krugova i da je nepovratno obilježena pogubnim klijentelizmom i favoritizmom.

Malo je onih koji će zanijekati tvrdnju da je kultura jedan od bitnih čimbenika nacionalnog identiteta. Stoga posebice zabrinjava tvrdnja nekih kritičara da je i tridesetak godina nakon uspostave samostalne i neovisne države Hrvatske kultura i dalje u rukama onih koji zagovaraju ideje jednog jezika Srba, Hrvata, Crnogoraca i Bošnjaka, postjugoslavenske književnosti (u načelu u jednini), regionalnog zajedništva itd., dok se sve one koji misle drukčije proglašava desno-klerikalnim, konzervativnim ognjištarcima, a u posljednje vrijeme fašistoidnim nacionalistima, i kojima se, zahvaljujući takvim posve neutemeljenim i neargumentiranim diskvalifikacijama, već godinama sustavno uskraćuju potpore.

Ima kritičara koji drže kako je takvo stanje u kulturi rezultat opće nebrige ljudi, poglavito u Ministarstvu kulture i medija, za novac poreznih obveznika koji se dijeli po ključu »ja tebi, ti meni«, ili još manje za »vjerodostojno umjetničko vrednovanje projekata ili pak kulturu općenito«! To je, držim, samo djelomice točno. Već sam i prije pisao, a to ću ponoviti i ovdje: Uvjeren sam kako sve gore rečeno nije slučajnost ili posljedica isključivo nečije nebrige. Prema svemu ovdje navedenom gotovo sa sigurnošću se može zaključiti kako je riječ o svjesnom projektu rastakanja hrvatskoga nacionalnog identiteta. Dokazuju to mnogi već prije spomenuti primjeri, a ovdje ću navesti još neke.

https://www.matica.hr/kolo/853/protiv-umiranja-svjetlosti-kulturne-politike-u-kojima-silom-prebivamo-40048/

Povezano:

Dr. sc. Mihovil Biočić: Otvoreno pismo, Gospođo ministrice Nina Obuljen Koržinek

Na tribini utemeljitelja HDZ-a istaknutom članu i utemeljitelju nije bilo dopušteno reagirati na pohvale ministrici Obuljen Koržinek

Bezočni protudržavni izbljuvci srpsko-hrvatskog glasila plaćani iz hrvatskoga državnog proračuna; sram vas bilo, Plenkoviću i bratijo!

Hrvatsko nebo