Zašto 90 godina star sporazum ograničava NATO u Crnom moru?

Sporazum star 90 godina i dalje oblikuje ravnotežu snaga na Crnome moru. Dok Ukrajina nastavlja borbu protiv Rusije, može li NATO uopće osigurati svoj utjecaj u vodama u koje ne može slobodno ući?

Sada, više od četiri godine nakon ruske invazije na Ukrajinu, Crno more postalo je jedna od ključnih sigurnosnih granica Europe. Ipak, ono je trenutno „prilično prazno kada je riječ o ratnim brodovima”, izjavio je za DW Thomas de Waal, viši znanstveni suradnik Carnegie Europe. To je, kako kaže, „pomalo paradoksalno”. Da bismo razumjeli taj paradoks, moramo najprije pažljivije pogledati kartu.

Crno more okružuje šest zemalja: Turska, Bugarska, Rumunjska, Gruzija, Ukrajina i Rusija. Prve tri države članice su NATO-a, a preostale tri nisu. Da stvar bude još kompliciranija, dvije od te posljednje tri zemlje međusobno ratuju.

Usko grlo za manevriranje

Pristup Crnome moru vodi kroz jedno jedino, usko grlo. Da bi tamo stigao, brod koji dolazi iz Sredozemnog mora mora proći kroz tjesnace Dardaneli i Bospor, koji je u samom srcu najveće turske metropole – Istanbula. Na svom najužem dijelu Bospor je širok svega 700 metara. Za usporedbu, Hormuški tjesnac na svom je najužem dijelu širok oko 33 kilometra.

Upravo ovo geografsko usko grlo čini Crno more „točkom gospodarskog gušenja”, kaže De Waal. „Onaj tko kontrolira turske tjesnace, u određenoj mjeri kontrolira i trgovinu kroz Crno more, a ima i golemu vojnu prednost.”

Rusija također ima poseban interes za Crno more, tvrdi Darja Isačenko, gostujuća suradnica u Njemačkom institutu za međunarodne i sigurnosne poslove. „Snažna vojna pozicija na Crnome moru za Rusiju nije cilj sam po sebi, već sredstvo za ostvarivanje njezinih geopolitičkih ambicija izvan te regije, kao i za jačanje njezina statusa velike sile.”

Drugi dio ove jednadžbe vraća nas na sporazum potpisan prije točno 90 godina.

Sporazum koji je od Turske napravio čuvara vrata

Predstavnici desetak zemalja okupili su se 20. srpnja 1936. u švicarskom gradu Montreuxu kako bi riješili dugogodišnju dilemu: kako – i tko – treba upravljati tim vitalnim vodenim putovima?

Oni su usvojili Konvenciju iz Montreuxa, sporazum koji je u biti vratio suverenitet Turske nad Dardanelima i Bosporom. To je uslijedilo nakon godina međunarodnog nadzora, uspostavljenog nakon poraza Osmanskog Carstva u Prvom svjetskom ratu.

Pregovori su rezultirali dokumentom od gotovo 30 stranica, koji je postavio pravni okvir kojim se turski tjesnaci upravljaju i danas. Sporazum drži tjesnace otvorenima za putnički i komercijalni promet tijekom mirnodopskog razdoblja – što je ključno za tu važnu trgovačku rutu.

Kada je riječ o ratnim brodovima, crnomorskim je državama dopušteno da relativno slobodno pomiču svoje ratne brodove kroz tjesnace. Svaka mornarica izvan te regije suočava se s ograničenjima u pogledu veličine svoje flote, tonaže i duljine boravka u tom moru – koji tijekom mirnodopskog razdoblja ne može biti dulji od 21 dan.

Posebna pravila za ratno stanje

Tijekom rata ta pravila postaju još stroža. Kada Turska nije strana u sukobu, ratnim brodovima bilo koje nacije koja sudjeluje u borbama nije dopušten prolazak kroz tjesnace – što je klauzula koja od veljače 2022. godine ima dalekosežne posljedice za regiju.

Ovaj specifičan sustav prava pristupa zadržava tursku vladu na vrlo moćnoj poziciji. „Najprivilegiranija crnomorska država jest sama Turska”, kaže Isačenko.

To također pomaže objasniti zašto NATO ne održava stalnu prisutnost na Crnome moru – za razliku od drugih voda poput Sredozemnog ili Sjevernog mora. „Za NATO je Montreux ograničenje”, istaknula je Isačenko. „Za Tursku je to instrument za održavanje ravnoteže na Crnome moru.”

Rat u Ukrajini – test Konvencije iz Montreuxa

Kada je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu krajem veljače 2022., Konvencija iz Montreuxa nedvojbeno se suočila sa svojim najvećim testom u posljednjih nekoliko desetljeća. Nekoliko dana nakon što je počela vojna operacija, Turska se pozvala na članak 19. ovog sporazuma, koji se primjenjuje u ratno vrijeme i ograničava prolazak kroz tjesnace ratnim brodovima koji pripadaju zemljama uključenima u sukob.

U biti, od tog trenutka nadalje, ni Rusija ni Ukrajina nisu mogle slobodno pojačati svoje pomorske snage na Crnome moru – uz jednu iznimku: ratni brodovi čija je matična luka registrirana na Crnome moru mogli su se vratiti u svoju bazu.

„Mislim da su Konvencija iz Montreuxa i politika Turske na početku rata bile apsolutno ključne za opstanak Ukrajine”, izjavio je Thomas de Waal za DW.

On tvrdi da je to spriječilo Rusiju da doda još plovila svojoj Crnomorskoj floti, navodeći da je „do 30 ruskih brodova ostalo vani”. To je, kako je dodao, pridonijelo tome da Ukrajina zadrži „prednost na Crnome moru”.

Ta su ograničenja također mogla istaknuti koliko se samo ratovanje promijenilo, s obzirom na to da se Ukrajina okrenula dronovima i drugoj modernoj tehnologiji koja nije obuhvaćena dokumentom iz 1936. godine. „Ukrajina nije gradila ratne brodove”, kaže Julian Kifu, rumunjski analitičar vanjske politike. „Ona je jednostavno prešla na novu generaciju napada”, dodao je on.

Ovaj je pomorski sporazum također ograničio opcije koje su na raspolaganju pristašama Ukrajine na Zapadu. Ujedinjeno Kraljevstvo je 2024. godine doniralo Ukrajini dva lovca mina, koji nisu mogli ući u Crno more, priopćilo je britansko Ministarstvo obrane. Brodovi su ostali usidreni u Portsmouthu, na jugu Engleske. To je bilo zato što ih Turska smatra „ratnim brodovima”, objašnjava De Waal.

Za De Waala ovo ilustrira širi pristup Turske: „To je vrlo pažljivo osmišljena strategija”, rekao je on, „u kojoj Turska u osnovi poručuje drugim članicama NATO-a: ‘Ostavite nas na miru na Crnome moru, mi ćemo se pobrinuti za to.'”

Ključ trajne važnosti ove konvencije mogao bi biti u tome što je države već dugo priznaju. „Turska je osmislila aranžman, režim kojim Rusija nije osobito zadovoljna, ali ga prihvaća, a to je vrlo važno”, primijetio je on.

U vrijeme kada je međunarodni poredak utemeljen na pravilima pod sve većim pritiskom, Konvencija iz Montreuxa izdvaja se kao rijedak primjer multilateralnog diplomatskog mehanizma koji se i dalje poštuje i primjenjuje 90 godina nakon što je potpisan.

Što čeka ovaj 90 godina star sporazum?

Konvencija iz Montreuxa „prilično je arhaičan dokument”, izjavio je De Waal za DW, ukazujući na činjenicu da se u njoj i dalje spominje Društvo naroda – prethodnica Ujedinjenih naroda koja je prestala postojati prije 80 godina. „Ali mislim da nitko ne želi dirati u nju”, dodao je on, izražavajući bojazan da bi to „otvorilo svojevrsnu Pandorinu kutiju u trenutku kada bi se o svim pitanjima moralo ponovno pregovarati s Rusijom”.

„Za Tursku”, kaže Isačenko, Montreux „također spada u red osnivačkih ugovora Turske Republike”. Uz svoju ulogu sporazuma o pomorskom pristupu, on odražava ključne interese Turske: „suverenitet, sigurnost i status”, dodala je ona. Stoga, dovesti Montreux u pitanje znači preispitivati, mijenjati i ugrožavati te ključne interese.

Sigurnosni analitičar Kifu naglasio je da „nije revizionist” i da vjeruje kako konvencija treba ostati na snazi dokle god traje rat u Ukrajini. „Ali nakon rata”, rekao je on, „trebali bismo vrlo jasno preispitati kako se sporazum primjenjuje na naše saveznike u NATO-u”.

Pitanje kako točno Turska tumači i primjenjuje klauzule ovog sporazuma, za njega ostaje bolna točka.

„Nemate drugog izbora nego surađivati s Turskom”, ključna je poruka koju je De Waal ponio s nedavnog summita NATO-a u Ankari. „Ne možete raditi bez nje”, rekao je on, nazivajući je najjačom silom na Crnome moru.

Tijekom proteklih devet desetljeća Konvencija iz Montreuxa nadživjela je ratove, čelnike i čitave generacije. I sve dok ona traje, Turska ima glavnu riječ na crnomorskim vratima.

dw.com/hr/Hrvatsko nebo