Zastupnik Kruger govorom u britanskom Parlamentu u kojem je pozvao na obnovu kršćanskog društva oduševio milijune!

Danny Kruger, zastupnik mjesta Devizes  iz Wiltshirea, održao je nedavno strastven govor u Donjem domu britanskog Parlamenta, pozivajući na nacionalnu obnovu ukorijenjenu u kršćanstvu. Iako je govorio pred gotovo praznom dvoranom, njegova objava na X-u doživjela je veliku popularnost: 4.000 komentara, 10.000 dijeljenja,  52.000 sviđalica, a vidjelo ju je više od 3,7 milijuna ljudi. Glasilo The Catholic Herald [Katolički glasnik] donijelo je prikaz te cjelovit tekst toga govora; oboje donosimo u prijevodu na hrvatski.

Evanđelički kršćanin [pripadnik transkonfesionalnog pokreta, osobito u anglosaksonskom svijetu, obnove kršćanske vjere zasnovane na Evanđelju] priznao je da je Parlament nedavno imao svoje promašaje. Osvrćući se na vladin prijedlog zakona o kriminalu i policiji – skupa s amandmanom koji legalizira pobačaj do rođenja – i prijedlog zakona o potpomognutom umiranju što ga je predložio laburistički zastupnik Kim Leadbeater, Kruger je rekao: “Dali smo svoj pristanak na najveći zločin: ubijanje slabih i najnezaštićenijih ljudskih bića.” Nadalje je rekao: “Bio je to velik grijeh. Ako, stojeći ovdje, imam ikakvu moć pokajati se u ime ovoga Doma, ovime se kajem za ono što smo učinili.”

Najveća opasnost – nova religija: spoj “drevnog poganstva, kršćanskih hereza i kulta modernizma”, neprijateljska prema “obiteljima, zajednicama i nacijama” i prema samom kršćanstvu

Govoreći pred gotovo praznom dvoranom, upozorio je da dvije nove religije zauzimaju prostor koji je nekoć držalo kršćanstvo kao moralni temelj Britanije. Priznao je “rast islama u posljednjim desetljećima” i rekao da “ne može biti ravnodušan” prema tome. Međutim, rekao je da druga religija predstavlja mnogo pogubniju prijetnju kršćanstvu. Opisao ju je kao “hibrid starih i novih ideja, a nema pravo ime”. Saževši ju kao spoj “drevnog poganstva, kršćanskih hereza i kulta modernizma”, rekao je da je ona neprijateljska prema “obiteljima, zajednicama i nacijama” i prema samom kršćanstvu.

Kruger je rekao da se taj nauk mora “uništiti” i “protjerati iz javnog života – iz škola i sa sveučilišta, iz poduzeća i javnih službi”. Umjesto iskazivanja štovanja idealima koji su doveli do uništenja tolikog broja ljudskih života u 20. stoljeću, rekao je da Britanija treba “štovati Boga koji je došao u najslabijem obliku, Isusa Krista”.

Zaključio je rekavši da je povratak kršćanskom Bogu “put do prosperitetne modernosti utemeljene na poštovanju ljudskog dostojanstva, odgovornosti za stvoreni svijet i štovanju Boga”.

Najbezbožniji Parlament što ga je Ujedinjena Kraljevina vidjela

Krugerov govor dolazi usred onoga što se naširoko smatra najbezbožnijim parlamentom koji je Ujedinjena Kraljevina vidjela. Oko 40 posto zastupnika odabralo je “svečanu izjavu” – sekularnu, zakonsku izjavu lojalnosti bez pozivanja na religiju – umjesto prisege na vjernost Kruni uz prisezanje na Bibliju ili neku drugu svetu knjigu. Ta je brojka znatno veća u odnosu na 24 posto njih koji su sekularnu prisegu afirmirali 2019., a među kojima je i premijer Sir Keir Starmer te polovina njegova kabineta [vlade].

Krugerov cijeli govor prenosimo u nastavku.

Govor zastupnika Krugera o potrebi obnove kršćanstva i povratka britanske nacije kršćanskom Bogu

Čast mi je stajati ovdje u ovoj praznoj dvorani i govoriti o izvornoj namjeni ovog prostora, kada je bio kapela Crkve Engleske [Anglikanske crkve u Engleskoj]. Stara dvorana Donjeg doma, po kojoj je ovaj prostor oblikovan nakon velikog požara 1834., bila je kapela svetog Stjepana – bivša kraljevska crkva. Dali su ga nasljednici Henrika VIII. Parlamentu da služi kao njegova dvorana za rasprave. Gospođo potpredsjednice, vaš predsjedatelj stoji na stubištu oltara. Stol s otpremnim kutijama jest mjesto gdje je stajao stalak za čitanje.

Spominjem to jer veza između ovoga mjesta i Crkve Engleske nije samo ceremonijalna. Molitve koje ovdje izgovaramo na početku svakog dana nisu samo naklon tradiciji. Naša je demokracija utemeljena na kršćanskoj vjeri. Ovaj Parlament ostaje zakonodavna vlast Engleske crkve. Mi na ovom mjestu imamo odgovornost odobravati ili ne odobravati nauk i pravila Crkve, i tako bi trebalo biti, jer Crkva Engleske nije neki privatni klub ili samo još jedna ekscentrična denominacija. Crkva je kapelan nacije, a posredstvom župnog sustava, u kojem svaki kvadratni inč Engleske ima svoju mjesnu crkvu i svoga mjesnog svećenika, svi smo članovi – svi pripadamo. Čak i ako nikada ne kročite u svoju crkvu iz godine u godinu, čak i ako ne vjerujete u njezina učenja, to je vaša Crkva i vi ste njezin član.

Zemlja ugrožena bezboštvom i zakonima o ubijanju nezaštićenih, kojim se dopušta pobačaj do rođenja čeda, i o ubijanju starih i invalidnih

Kada danas govorim o Crkvi Engleske, ne govorim o unutarnjoj politici anglikanske sekte; Govorim o zajedničkom vjerovanju naše zemlje, službenoj religiji engleske i britanske nacije, i o instituciji – starijoj od monarhije i mnogo starijoj od Parlamenta – koja je stvorila ovu zemlju. Nije nikakvo iznenađenje da su i Crkva i sama država loše, podijeljene, iznutra zbunjene i loše vođene. Crkvu razdiru duboki prijepori glede nauka i upravljanja i doslovce je bez vođe, a čak je i postupak izbora sljedećeg canterburyjskog nadbiskupa [ključne figure Crkve Engleske] nejasan, zbunjen i prijeporan. Sama zemlja to odražava – nejasna u svojim naucima i upravljanju, krajnje nesigurna, kronično izložena prijetnjama izvana i iznutra. Ugrožena je ekonomski, kulturno, društveno i, rekao bih, moralno.

Prošli mjesec, u razmaku od tri dana u jednom zloglasnom tjednu, ovaj je Dom odobrio ubijanje nerođene djece – devetomjesečnih čeda – i usvojio je prijedlog zakona koji dopušta ubijanje starijih osoba i osoba s invaliditetom. Te zakone opisujem tim oštrim izrazima ne da bih izazvao daljnje polemike, već zato što su to činjenice. Dali smo pristanak na najveći zločin: ubijanje slabih i najnezaštićenijih ljudskih bića. Bio je to velik grijeh. Ako, stojeći ovdje, imam ikakvu moć pokajati se u ime ovog Doma, ovime se kajem za ono što smo učinili.

Židovski i kršćanski Bog jest Bog narodā/nacijā; zanimaju ga ljudi kao pojedinci, ali i kao skupine

Kao reakcija na to  glasovanje, i posvuda oko nas kao reakcija na stanje u zemlji i svijetu, događa se još nešto. U društvu postoji velika glad za boljim načinom života pa želim iskoristiti ovu priliku da objasnim koji je to bolji način i zašto mi ovdje u Engleskoj imamo sredstva da ga primijenimo.

Židovski i kršćanski Bog jest Bog narodā/nacijā. Zanimaju ga ljudi kao pojedinci, ali i kao skupine – kao zajednice ne samo po srodstvu, nego i po zajedničkom štovanju, sa zajedničkim Bogom. Jedinstvena među nacijama svijeta, ova nacija – engleska, iz koje je izrasla Ujedinjena Kraljevina – osnovana je i stvorena svjesno na temelju Biblije i pripovijedi o hebrejskom narodu. U tom smislu, Engleska je najstarija kršćanska zemlja i prototip nacijā diljem Zapada. Pripovijed o Engleskoj jest pripovijed o kršćanstvu koje djeluje na ljude kako bi bile stvorene institucije i kultura, koje su (bile) na jedincat način stabilne i uspješne.

Ideja sekularnog prostora jest kršćanski koncept, koji ima svoje značenje samo u kršćanskom svijetu

Zapadni model kovan je i usavršavan u Engleskoj tijekom tisuću godina od 9. do 19. stoljeća. Koji je to model? On je zgoljno ovo: da se vlast treba urediti za dobrobit svih ljudi pod njom, a posebno za najsiromašnije i najslabije; da je zakon tu da zaštiti običnu osobu od zlouporabe moći; te da svaki pojedinac ima jednako dostojanstvo i slobodu, među kojima, što je ključno, slobodu savjesti, vjere i vjerovanja, što stvara prostor za druge religije pod kršćanskim štitom – sekularni prostor. Doista, ideja sekularnog prostora jest kršćanski koncept, koji ima svoje značenje samo u kršćanskom svijetu. To su ideje koje imaju smisla samo ako se prihvati da imamo neku intrinzičnu [u sebe ukorijenjenu i neotuđivu] vrjednotu – vrjednotu koja nam je dana, a nije naše vlastito djelo ili izum.

Tijekom tolikih godina od Alfredova [anglosaskog kralja iz 9. st.] do Viktorijina [kraljice Ujedinjene Kraljevine iz 19. st.] doba, pretpostavljalo se da je nacija zajednica zajedničkog štovanja i da naša zajednica – ova zemlja – štuje kršćanskog Boga. Zatim, u 20. stoljeću, pojavila se još jedna ideja: da je moguće da zemlja bude neutralna spram Bogu; da javni trg bude prazan od svake metafizike; i da je put do slobode vodio kroz pustinju materijalizma i individualnog razuma – „nema pakla ispod nas, iznad nas samo nebeski svod [tj. nebo bez Boga ponad njega]“. Ta ideja bila je pogrješna. Užasi 20. stoljeća to potvrđuju, ne samo na Zapadu, gdje smo pobjegli od totalitarizma, ali smo pretrpjeli vlastite katastrofe raspada društva, nepravdi u društvu, usamljenosti i ispražnjenosti kroničnih razmjera.

Na prostore iz kojih je kršćanstvo izbačeno kreću dvije religije, a jedna je islam, a druga bezbožni sekularizam

Sada se pojavljuju nove ružne i agresivne prijetnje, budući da smo otkrili kako u izočnosti kršćanskog Boga nemamo pluralizma i tolerancije, da svi budu dobri jedni prema drugima u bezbožnom svijetu. Sva politika jest religiozna, a napuštanjem jedne religije jednostavno stvaramo prostor u koji se mogu preseliti druge kao dominantne vjere. Na prostore iz kojih je kršćanstvo izbačeno kreću dvije religije, a jedna je islam. U jučerašnjoj raspravi rekao sam koliko se slažem s muslimanskim kolegama u Parlamentu o moralnim i društvenim pitanjima. Ali, kao što sam rekao, ovo je kršćanska zemlja – ako je zemlja [domovina] uopće – pa ne mogu biti ravnodušan prema razmjerima rasta islama u posljednjim desetljećima.

Ne možemo se više praviti da možemo biti neutralni ili ravnodušni spram Bogu

Ne možemo se više praviti, kao što su to činili ljudi u 20. stoljeću, da možemo biti neutralni ili ravnodušni spram Bogu ili spram tomu da je javni trg [javni prostor] bezbožna pustinja. Činjenica je da su se snažni bogovi vratili, a mi moramo izabrati kojeg ćemo boga štovati. Predlažem da obožavamo Boga koji je došao u najslabijem obliku, Isusa Krista. Taj Bog jest ljubomoran bog – on ili ništa – i mi moramo prihvatiti svoju kršćansku pripovijed ili ju odbaciti. Ne posjedovati ju znači odbaciti ju, a odbaciti kršćanstvo ne znači samo odvojiti se od naše prošlosti, već i odsjeći izvor svega onoga što cijenimo sada i što nam treba u budućnosti, kao što su sloboda, snošljivost, dostojanstvo pojedinca i ljudska prava.

Bez kršćanskog Boga, u čijem učenju te stvari imaju svoj izvor, to su izumi – puke ne-opstojeće težnje. Štovati ljudska prava [klanjati im se] znači štovati vile, ali ako posjedujemo svoju pripovijed i sjećamo se pravih izvora naše civilizacije, možemo imati te stvari i učiniti ih stvarnima – stvarnu slobodu i snošljivost i dostojanstvo, kulturu ljubavi i, što je najvažnije, kulturu čovječnosti. U dobu smo strojeva i pred nama je velik izbor: hoćemo li stvarati strojeve po uzoru na palog čovjeka [tj. čovjeka s Adamovim i Evinim prijestupom palima u odanosti Bogu i poslušnosti spram Njemu – što se razumije kao izvorni, iskonski grijeh, iz kojega proizlaze svi ostali grijesi čovječanstva od tada pa do kraja postojanja ovoga svijeta – nap. ur. HN], sklona eksploataciji i dominaciji s čovječanstvom u vidokrugu, ili ćemo strojeve učiniti onim što zapravo jesu, sluge čovječanstva koji će nam pomoći da stvaramo bolji svijet.

Dolazi oluja, i kad ona udari naučit ćemo je li nam kuća na kamenu ili na pijesku, ali mi tu već bijasmo

Da zaključimo, puše vjetar, dolazi oluja, i kad ona udari naučit ćemo je li nam kuća na kamenu ili na pijesku, ali mi tu već bijasmo. Reformatori 11. i 16. stoljeća, puritanci u 17. stoljeću, evanđelici u 19. stoljeću, svi su vraćali ovu zemlju s ruba – od idolopoklonstva, zablude ili obične ravnodušnosti, i od svih društvenih i političkih kriza koje je proizvela ravnodušnost spram kršćanstvu – i oni su svaki u svojoj generaciji vraćali ovu zemlju samoj sebi.

Sada je potrebna nova obnova, s oživljavanjem vjere, oporavkom kršćanske politike [u praksi] i ponovnim utemeljenjem ove nacije na učenjima što ih je [kralj] Alfred učinio osnovom običajnog prava Engleske prije svih tih stoljeća. Ovo je poslanje za Crkvu pod njezinim sljedećim vođom, tko god to bio; to je poslanje za ovo mjesto – staru kapelu koja je postala izvor zapadne demokracije – i za nas, njezine članove; i to je poslanje za cijelu našu zemlju. To je put do prosperitetne modernosti temeljene na poštovanju ljudskog dostojanstva, na odgovornosti za stvoreni svijet i na štovanju Boga.

Povezano:

PHB Priopćaj br. 24.: Hrvatska i Europska unija – politička i vrijednosna polazišta

Zdravko Gavran: Što je ostalo od ideje demokršćanstva u Hrvatskoj?

The ‍Catholic Herald/Hrvatsko nebo