S nedavnog predstavljanja knjige Bugojanska grupa, Josipa Barišića, čija je zatvorska agonija potrajala desetljeće

Dana 24. srpnja ove godine u dvorani Narodnog sveučilišta Sesveta predstavljena je memoarska knjiga ‘Bugojanska grupa: Zapisi iz udbaško-kosovskih mučilišta 1972–1973.’  autora Josipa Barišića, hrvatskog emigranta, političkog zatvorenika u bivšem sustavu te živog svjedoka događaja vezanih uz Bugojansku grupu uvelike poznatu po akciji Feniks 72. Knjigu su, osim autora knjige, predstavili pjesnik Jozo Krajinović i povjesničar Ivan Samardžija uz Juru Modrića kao moderatora predstavljanja. U dvorani ispunjenoj mlađim i starijim osobama, autor je u sklopu predstavljanja prepričao kratke crtice svoje zatvorske agonije i načina na koji je došlo do njegova zatvaranja. Pritom nije bila pošteđena ni njegova obitelj, koja se godinama brinula za njegovo zdravstveno stanje. Ovom prigodom u nastavku teksta donosimo cjeloviti tekst govora povjesničara Ivana Samardžije na predstavljanju spomenute knjige.

Izlaganje Ivana Samardžije na predstavljanju knjige ‘Bugojanska grupa’ Josipa Barišića:

Poštovane dame i gospodo,

Na početku vas sve srdačno pozdravljam te zahvaljujem organizatorima i autoru knjige na tome što su me pozvali da sudjelujem na večerašnjoj promociji. Večeras smo se okupili kako bismo predstavili knjigu ‘Bugojanska grupa: Zapisi iz udbaško-kosovskih mučilišta 1972–1973.’ autora Josipa Barišića. Tema ove knjige jest zatvorska agonija glavnog aktera ove priče povezana s pričom o Bugojanskoj grupi ili skupini, uvelike poznatoj po Akciji Feniks 72. Riječ je o skupini ljudi, članovima Hrvatskoga revolucionarnog bratstva, koja je u lipnju, ne tako davne, 1972. godine ušla u Jugoslaviju s ciljem da među istomišljenicima podigne ustanak kojim bi se srušila Jugoslavija te stvorila neovisna hrvatska država. Ove godine prošlo je 53 godine od spomenutog događaja. U razgovoru neposredno prije predstavljanja, autor ove knjige rekao mi je da, po njegovim saznanjima, spomenute akcije ne bi bilo da Hrvatsko proljeće nije nasilno prekinuto.

Težnje hrvatskoga naroda za stvaranjem samostalne države

Hrvatsko revolucionarno bratstvo osnovali su potkraj 1961. hrvatski emigranti u Australiji, ljudi koji su zbog problema i nezadovoljstva tijekom XX. stoljeća bili prisiljeni tražiti bolji života u emigraciji, ali nisu zaboravili svoju Domovinu te su se za nju odlučili predano boriti tijekom boravka u emigraciji. Hrvatsko revolucionarno bratstvo organiziralo je brojne gerilske i diverzantske akcije u Jugoslaviji s ciljem smanjivanja njezine moći te ostvarivanja boljega položaja Hrvata, a sve to protiv tadašnjih jugoslavenskih tajnih službi i njihovih djelatnika, o čijim zloglasnim djelima ova knjiga također govori. Hrvatski narod desetljećima je bio potlačen i ugnjetavan, posebice tijekom razdoblja tzv. Druge ili Titove Jugoslavije. Nije hrvatskome narodu položaj bio znatno bolji ni u prethodnim desetljećima, uzmemo li u obzir da je položaj Hrvata već u vrijeme diktature kralja Aleksandra Karađorđevića tijekom Kraljevine Jugoslavije bio vrlo nepovoljan, što je dovelo do atentata na spomenutog kralja u Francuskoj 1934., ali i naknadnog raspada te iste Jugoslavije, a i stvaranja Nezavisne Države Hrvatske, koju neki danas vide isključivo kao simbol fašizma i nacizma, zaboravljajući pritom da je ona velikim dijelom nastala kao odraz težnje hrvatskoga naroda za stvaranjem samostalne države nasuprot Kraljevini Jugoslaviji, u kojoj Hrvati nisu imali ravnopravan odnos. Ta država ukinuta je 1945. i zamijenjena novom državom, odnosno jugoslavenskom zajednicom. U njoj je hrvatski narod od samog početka sustavno iskorištavan, omalovažavan i ugnjetavan. Mnogi Hrvati i svi neistomišljenici Titova režima bili su redovito zatvarani, prebijani, ubijani, a ova knjiga pred nama donosi samo jedan dio te mučne priče, priče koja govori o tome kako se odnosilo prema Hrvatima koji se nisu bojali razmišljati protiv tadanjih vlasti s ciljem stvaranja slobodne hrvatske države, ali i o sudbini malog čovjeka koji je držao do svoje vjere i ljubavi prema Domovini.

Na žalost, današnji mediji i pojedini povjesničari redovito izokreću stvari, pa tako imamo slučajeve u kojima neki od njih pišu tekstove ili daju intervjue u kojima Hrvate poput članova Bugojanske grupe nazivaju isključivo teroristima, omalovažavajući njihovu borbu za slobodnu Hrvatsku. Tako danas imamo podjelu na povjesničare koji će za spomenutu skupinu reći da su oni teroristi, nasuprot onima koji će ih nazivati hrvatskim revolucionarima, odnosno gerilskom skupinom koja je htjela stvoriti samostalnu državu izvan okvira tadanje Jugoslavije. Sličan je odnos današnjih medija prema brojnih aktualnim temama i tako unatrag nekoliko desetljeća.

Svjedoci smo da je nedavno zbog jednog koncerta domoljubnog karaktera na zagrebačkom Hipodromu sva, da ih tako nazovem, lijeva medijska klika zdušno danima napadala organizatore spomenutog događaja, kao i sve one koji su bili toliko “drski” da su otišli na spomenuti događaj. Naravno, nisu uspjeli u svome blaćenju i naumu da smanje utjecaj tako velikoga događaja. No, zašto to spominjem? – Spominjem to kao primjer odnosa medija prema svim bitnijim temama koje se tiču slavne hrvatske povijesti, bile one glazbene, političke, ratne ili čega drugoga. S obzirom na današnje stanje stvari smatram da je nama mladim povjesničarima (pritom se nadam da se još uvijek mogu nazivati mladim povjesničarom) dužnost da budemo složni i pišemo povijest kakva je ona uistinu bila, bez predrasuda i jednoumlja kakvo nam se sve češće nameće. Osobno sam, kao i dosta mladih povjesničara koje poznajem, rođen nakon događaja o kojima ova knjiga govori, ali upravo zato napominjem da moramo voditi računa da se ovakve teme ne zaborave te da se priče o takvim temama namjerno ne iskrivljuju.

Memoarsko djelo o 70-im godinama prošlog stoljeća u tzv. Titovoj Jugoslaviji i pod njezinom represijom

Knjiga Josipa Barišića pregled je jednog razdoblja, memoarsko djelo koje može poslužiti svima koji žele saznati nešto više o spomenutoj temi iz oka jednoga od aktera događaja, svjedoka vremena. Ova knjiga, dakako, može poslužiti i povjesničarima kao fragment sjećanja, ali i kao korisno štivo za proučavanje povijesti. Ona sadrži nekolicinu arhivske građe, uvrštene na kraj knjige, koja govori o onome što je pojedinac, u ovome slučaju autor knjige, proživljavao početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća za vrijeme tzv. Titove Jugoslavije. Ovo je samo jedan od primjera kako su borci za hrvatsku samostalnost prolazili u ono vrijeme. U svojoj obitelji imam članove koji su se na razne načine borili za hrvatsku samostalnost, a neki od njih bili su zatvarani u toj istoj državi u kojoj je svoju zatvorsku agoniju prošao autor ove knjige. Takvih priča ima mnoštvo, svi su ti ljudi preteča onoga što imamo danas, oni su borci za hrvatsku slobodu koja je konačno ostvarena tek Domovinskim ratom, ali vjerujem da njihova tadašnja žrtva nipošto nije bila uzaludna.

Ovdje bih se osvrnuo na korice knjige, na kojima se, osim hrvatske trobojnice, nalazi grb koji ima prvo polje bijele boje. Mnogi bi neistomišljenici danas rekli da je to simbol ustaštva, ali isti ti kojima se diže kosa na glavi kada vide takav grb zaboravljaju koji je grb bio na zastavi izvješenoj 25. srpnja 1990. ispred zgrade Sabora u Zagrebu. Bio je to, naravno, isti grb kao na koricama ove knjige, ali to, nažalost, danas brojni mediji i povjesničari namjerno zaboravljaju. Moj pokojni otac često je znao reći jednu stvar u šali. Kad god bi ga netko upitao voli li crvenu boju, rekao bi kako ju voli samo na hrvatskoj zastavi i hrvatskome grbu. Znate onu da u svakoj šali ima barem pola istine? Tako i u ovoj šali ima istine, jer crvena boja trebala bi nas podsjećati na hrvatsku zastavu i grb, na krv koja je prolivena da bismo danas živjeli u slobodnoj Hrvatskoj. Drago mi je da je autor izabrao spomenuti grb za korice svoje knjige kao primjer da se takvoga grba ne treba sramiti jer je on dio hrvatske povijesti.

Neku večer dobio sam poruku s pozivom da budem jedan od sudionika predstavljanja ove knjige, na čemu sam zahvalan. Da budem u cijelosti iskren, nisam ju još stigao cjelovito pročitati između korica zbog drugih radnih obveza i relativno kasnog primitka iste knjige, pa ako imate kakvo dodatno pitanje o samoj temi i svjedočanstvu, najbolje je da ga uputite autoru knjige. Mogu reći da je knjiga, osim što je vrijedno memoarsko djelo s ponešto arhivske dokumentacije, pisana kronološkim slijedom, što uvelike olakšava čitanje i praćenje događaja. Mi povjesničari često “patimo” na to da tekstovi budu pisani kronološki, iako se nekada mora odstupiti od tog pravila radi lakšeg praćenja teme. Autor je knjigu započeo svojim uhićenjem, kojim je započela njegova desetogodišnja zatvorska agonija, a završava ju već spomenutom dokumentacijom. Njegovi događaji, oni koji čine srž ove knjige, odnose se na razdoblje koje je spomenuto u naslovu ove knjige, dakle na razdoblje 1972. i 1973. godine, ali njegova agonija trajala je godinama nakon spomenutih događaja te u njoj nije bila pošteđena ni njegova obitelj, njegovi najbliži, trudna supruga i malodobno dijete.

U želji da vam autor što bolje rasvijetli ove događaje, ne želim se previše zadržavati na opisivanju knjige. Vjerujem da će vam autor najbolje opisati sve što je proživio i zapisao u ovu knjigu kao važne crtice njegove osobne povijesti, koja je itekako povezana s ostatkom bogate hrvatske povijesti. Autoru čestitam na objavljenoj knjizi, organizatorima na pozivu, a svima prisutnima zahvaljujem na pozornosti!

Naslovnica: Josip Barišić, drugi slijeva;  Ivan Samardžija, treći slijeva

Hrvatsko nebo