Z. Gavran: Jutarnji list nastavlja kampanju uspoređivanja i retrospektivnog sravnjivanja Hrvatske sa Srbijom
Vrijeme:9 min, 0 sec
Bajrušijevo i Trkanjčevo manipulativno i ovlašno-lažljivo tumačenje bliže povijesti u Jutarnjem listu, na štetu (Tuđmanove) Hrvatske iz 90-ih godina, to njihovo ocrnjivanje tadašnje nam države, čiji se narod uz tolike žrtve tada borio i izborio za sve nacionalne strateške ciljeve i temeljne vrijednosti moderne demokracije zapadnoga tipa, pa to uporno povezivanje i uspoređivanje Hrvatske sa Srbijom, uz paušalno izjednačivanje hrvatskog velikana Tuđmana s političkim bleferom, manipulatorom, uzurpatorom i negdašnjim potrčkom četničkog vojvode Vučićem, to stvarno prelazi sve granice dobrog ukusa i izlazi izvan svih gabarita novinarsko-uredničke odgovornosti te gazi kriterije objektivnosti i istinoljubivosti. Zašto Jutarnji sebi dopušta, ili možda i naručuje i dodatno honorira, takve priloge začinjene pamfletskim diskvalificiranjem „hrvatske Hrvatske“, to će najbolje znati oni koji su mu vlasnici i koji njime upravljaju. A mi sa strane imamo pravo u takvim manifestacijama, koje se očito ne događaju slučajno, nego planski, prepoznati i onog istog agresora i neprijatelja s kojim je matica hrvatskog naroda i Tuđmanova Hrvatska bila u političkom, oružanom i civilizacijskom sukobu tijekom 1990-ih, a s kojim hrvatski narod bijaše u obrani svog identiteta i opstanka suočen i prije, tijekom cijeloga 20. stoljeća.
Jutarnji list donio je u jučerašnjem tiskanom izdanju, a danas na svojoj mrežnoj stranici članak Roberta Bajrušija, u kojem se iznosi ocjena da je – kako je to istaknuto u podnaslovu mrežne inačice – „u političkom smislu današnja Srbija tamo gdje se Hrvatska nalazila prije tri desetljeća“. Tema je današnja Srbija i izgledi tamošnje opozicije da svrgne Vučićevu vlast, temeljna je poruka da nam je Orbánova Mađarska ista opasnost kao i Vučićeva Srbija, ako ne i veća, a usporedba današnje Srbija s nekadašnjoj Hrvatskom sasvim je bezrazložno uletjela u taj komentar aktualnih odnosa. Ta je usporedba posve deplasirana i može se razumjeti samo kao dio sustavne kampanje da se Hrvatsku pošto-poto povijesno uspoređuje i povijesno po zlu izjednačuje, a za budućnost da ju se na svaki mogući način zbliži sa Srbijom, po dobru i po zlu. U tom smislu mora se razumjeti i povika na neposrednu osvajačku opasnost koja nam tobože dolazi od Mađarske.
Bajruši: Hrvatska je prije tri desetljeća bila „autokratska država“
Najprije je u Jutarnjem listu Željko Trkanjec objavio, u subotu, članak koji smo već na ovom portalu prokomentirali, a u kojem nas je retroaktivno sve strpao na „Balkan“ te bacio ljagu na Tuđmanovu Hrvatsku izjednačivši ju po ratobornosti i ostalomu sa Srbijom, čime je zanijekao istinite uzroke, naime srbijansko-jugoslavensko-četničko-komunističku agresiju i pobunu, te narav, sadržaj i ciljeve hrvatskoga obrambeno-osloboditeljskog rata.
Dva dana nakon toga druga vanjskopolitička komentatorska perjanica Jutarnjeg lista, Robert Bajruši, objavljuje članak pod naslovom „Ima jedna država koja je Hrvatskoj puno važnija od Srbije, a njezin je lider i veća opasnost od Vučića“ i podnaslovom u mrežnoj inačici „U političkom smislu današnja Srbija je tamo gdje se Hrvatska nalazila prije tri desetljeća“.
Zašto je u komentaru aktualnih zbivanja u našem susjedstvu Bajrušiju uopće trebalo retrospektivno posezati za uspoređivanjem današnje, Vučićeve Srbija s nekadašnjom, Tuđmanovom Hrvatskom? To samo on zna. Najstrašnije je to da je usporedbu povukao ovlaš, onako usput, na temelju jedne epizode koja se nipošto ne može smatrati reprezentativnom za Hrvatsku 90-ih godina prošlog stoljeća. A niti ju se može smatrati bilo kakvim dokazom autoritarnosti tadašnje Hrvatske – ali se nju zato može gledati kao kariku u širokoj fronti s ciljem obaranja Tuđmana i tadašnje HDZ-ove vlasti od združenih protivnika i neprijatelja svih boja iz domovine i iz financijski, diplomatski i obavještajno moćna inozemstva, koji su Tuđmanovoj Hrvatskoj došli politički glave na samom početku godine 2000.
No tu dimenziju Bajruši ne spominje. Njega zanima samo jedno, a to je bacanje sjene i ljage na svaku Hrvatsku koja bi bila – hrvatska, nacionalno-državotvorna, suverenistička, dostojanstvena i ponosna na jedno od najsvjetlijih i najuspješnijih razdoblja svoje ukupne povijesti.
Baveći se današnjom Srbijom, u kojoj Vučić očito kontrolira poluge ne samo vlasti, nego i velik dio svih imatelja moći u društvu, Bajruši se spram takvoj vladavini u Srbiji postavlja negativno i ocjenjuje kako bi bilo dobro da takva vlast u nama susjednoj državi padne, tj. da u njoj neke druge snage dođu na vlast. Nevolja je „samo“ u tomu što takvih politički organiziranih snaga nema na vidiku. A onda poseže za usporedbom današnje Srbije s nekadašnjom Hrvatskom. Citirajmo ga da se vidi ta nevjerojatna misaona krivulja po kojoj se on zaputio munjevito kao ambiciozni slalomaš koji je spreman odletjeti sa staze u ponor, točnije: u „bespuće povijesne zbiljnosti“. Evo što je u toj dijelu komentara napisao:
„Srbija prezire demokratske vrijednosti koje zagovara velika većina u EU, a Vučićev režim i stil vladanja ne razlikuju se od načina kako Tayyip Erdoğan vodi Tursku. Odnosno, postoji razlika – Erdoğan je u opoziciji priznao pobjede u Istanbulu i Ankari, dok Vučić oporbi nije dopustio da na izborima preuzme Beograd. U tome je slijedio Franju Tuđmana, koji sredinom 90-ih nije dopustio da opozicija preuzme Zagreb unatoč tome što je uvjerljivo pobijedila. Ali, u tome je i osnovna razlika između naših država; u političkom smislu današnja Srbija je tamo gdje se Hrvatska nalazila prije tri desetljeća, kada je bila autokratska država. Zato svi koji uspoređuju današnju Hrvatsku i Srbiju ili nemaju pojma o čemu govore ili su zaslijepljeni.“
Bajrušijeve podmuklo posijane mine impliciranih neistina i troje na što se mora upozoriti
To što je Bajruši napisao ima u sebi implicirane neistine, i trebao bi dosta riječi da ih se temeljito deaktivira, kao što se deaktivira podmuklo posijane nagazne, skočne i potezne mine. On pak tako temeljit odgovor takvim svojim tendencioznim i neodgovornim pisanjem o bližoj prošlosti ne zaslužuje. Recimo samo troje da upozorimo na njih.
Prvo je to da je Vučić izmanipulirao i dijelom lažirao mjesne izbore za Beograd, tako da opozicija uopće ne pobijedi, dok se Franjo Tuđman takvim ’mućkama’ i ’marifetlucima’ nije bavio. Svi izbori u Hrvatskoj tijekom cijelog razdoblja vladavine Tuđmana i HDZ-a, sve od onih kada je nedugo nakon zagrebačke političke krize (razriješene dragovoljnom promjenom omjera gradskih zastupnika u korist gradonačelnice iz HDZ-a, koju je Tuđman potvrdio) na vlast došla bez ometanja šesteročlana protuhadezeovska koalicija, provedeni su posve demokratski, bez i najmanje natruhe autokracije ili lažiranja njihovih rezultata. Vlast nije izborima manipulirala kako to čini danas u Vučićevoj Srbiji, a i u poslijetuđmanovskoj Hrvatskoj, gdje se izbornim procesom manipulira na razne načine, i gdje često zbog izlaska manje od pola birača na izbore odnosno na referendum o ulasku u EU takvi izbori uopće nemaju demokratski legitimitet. Ali to Bajrušija i ostale čuvare današnjega autokratsko-manipulativnog establišmenta ni najmanje na zabrinjava, naprotiv. Time se Bajruši ne bavi, zato što mu je sve što se događa poslije Tuđmana, na crti „detuđmanizacije“ odnosno „dekroatizacije“, u osnovi dobro, prihvatljivo i neupitno. A hoće li na vlasti ostati Plenkovićev HDZ ili će ga zamijeniti Milanovićev SDP, to je njemu, stoga, sasvim svejedno.
Drugo je to da je većinski uspjeh protuhadezeovske opozicije u Zagrebu Tuđman zablokirao u smislu priznavanja predloženih kandidata za gradonačelnika (Budiše i Tomca), no on je pritom postupao u skladu sa svojim ustavnim ovlastima. Jedinice područne samouprave (županije i Grad Zagreb sa statusom županije) bile su tada ne samo samoupravne jedinice (kao poslije, kada su izmijenjene ustavne i zakonske odredbe), što znači da su obavljale i određene funkcije državne uprave. Bile su sastavni dio državne vlasti. Stoga predsjedniku države bijaše i dana ustavna i zakonska ovlast ne prihvatiti odnosno ne potvrditi kandidata većine u županijskoj skupštini za župana, u ovom slučaju za zagrebačkog gradonačelnika. On se tom ovlašću poslužio. To dakle nije bilo „autokratsko“, nego posve legitimno i – po njegovoj procjeni – odgovorno državničko postupanje. Samo što je opozicijska medijsko-politička halabuka u toj tobože „autokratskoj“ Hrvatskoj bila takva da se tu njegovu ovlast među njegovih protivnicima nije „priznavalo“, a još manje poštivalo. Nego ju se u javnosti prešućivalo da bi se o njemu moglo još više stvarati predodžbu kao o samovoljnu „autokratu“ koji ne poštuje pluralističku demokraciju ni vladavinu prava.
Promašena pamfletska generalizacija i prepoznavanje istog agresora i neprijatelja „hrvatske Hrvatske“ iz 90-ih
Treće što se mora reći jest to da je neugodna zagrebačka poslijeizborna kriza bila samo izolirana epizoda u nepreglednu mnoštvu drugih, neusporedivo važnijih zbivanja. Tuđmanova Hrvatska provodila je izbore i u doba zaleđenog sukoba, u stanju okupacije više od četvrtine teritorija države, a opozicionari i mediji mogli su slobodno napadati, izrugivati i pokušavati oboriti vlast (i bez izbora, kao ono na proljeće 1994.), pa i u danima najtežih bombardiranja te kopnenih i zračnih napada na hrvatske obrambene snage, gradove i naselja. Zaključivati na temelju te epizode iz g. 1997./1998.– ako u njoj i jest bilo nekih značajki osobno-autokratskog, ali nipošto ne i neustavnog, dakle ne i nedemokratskog ponašanja državnog poglavara – da je „Hrvatska … prije tri desetljeća … bila autokratska država“ jest promašena generalizacija.
Takvo kvalificiranje Hrvatske i njezino stavljanje uz bok današnje Srbije, ravno je najcrnjoj neistini, podmetanju, iznošenju lažnih tvrdnji, opasnoj manipulaciji i diskreditiranju svega pozitivnoga što je Hrvatska sa svojim hrabrim domoljubima te s braniteljima i osloboditeljima u onako nepovoljnim okolnostima pod Tuđmanovim vodstvom uspjela ostvariti. A uspjela je uvesti demokraciju i (sve više) tržišno gospodarstvo, obraniti državu od agresije, ostvariti međunarodno priznanje i afirmaciju te povratiti pod svoju jurisdikciju područja dotad okupirana u agresiji Srbije i uvelike posrbljene jugoslavenske vojske. Ta Bajrušijeva Hrvatska od „prije tri desetljeća“ primljena je g. 1996. u Vijeće Europe – što je bio samo još jedan, ovaj put međunarodni, dokaz da je u njoj bila poštovana i vladavina prava i demokracija skupa s ljudskim i manjinskim pravima.
Bajrušijevo i Trkanjčevo manipulativno i ovlašno-lažljivo tumačenje bliže povijesti u Jutarnjem listu, na štetu (Tuđmanove) Hrvatske iz 90-ih godina, to njihovo ocrnjivanje tadašnje nam države, čiji se narod uz tolike žrtve tada borio i izborio za sve nacionalne strateške ciljeve i temeljne vrijednosti moderne demokracije zapadnoga tipa, pa to uporno povezivanje i uspoređivanje Hrvatske sa Srbijom, uz paušalno izjednačivanje hrvatskog velikana Tuđmana s političkim bleferom, manipulatorom, uzurpatorom i negdašnjim potrčkom četničkog vojvode Vučićem, to stvarno prelazi sve granice dobrog ukusa i izlazi izvan svih gabarita novinarsko-uredničke odgovornosti te gazi kriterije objektivnosti i istinoljubivosti. Zašto Jutarnji sebi dopušta, ili možda i naručuje i dodatno honorira, takve priloge začinjene pamfletskim diskvalificiranjem „hrvatske Hrvatske“, to će najbolje znati oni koji su mu vlasnici i koji njime upravljaju. A mi sa strane imamo pravo u takvim manifestacijama, koje se očito ne događaju slučajno, nego planski, prepoznati i onog istog agresora i neprijatelja s kojim je matica hrvatskog naroda i Tuđmanova Hrvatska bila u političkom, oružanom i civilizacijskom sukobu tijekom 1990-ih, a s kojim hrvatski narod bijaše u obrani svog identiteta i opstanka suočen i prije, tijekom cijeloga 20. stoljeća.
Povezano:
Brisani prostor N. Piskač: Dokumenti konsolidirane velikosrbijanske politike i peta kolona
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
