Nataša Božinović: Konklava

Koliko živimo u matrici medijske kreacije pokazuje i film Konklava. U filmu umire dobri papa i bira se novi. Idu političke igre. Kulisne i zakulisne (Kao kod biranja predsjedničkoga kandidata HDZa). Zanatski odlično odrađen film s odličnim glumcima, krije u sebi tipičnu woke površnost. Pitanje je kako nešto tako površno i beživotno vlada medijima u zapadnoj, kršćanskoj civilizaciji? I onda tako postaje životno. Kako  uspiju nametnuti svoje kriterije pri razlikovanju dobra od zla? U filmu je formula jasna: dobar kardinal = progresivan kardinal, loš kardinal = zadrt kardinal. Plošno za poludit.  

Pri ocjeni filma često ćete čuti rečenicu: odlični dijalozi. Koliko su „odlični“, pokazuje monolog  „dobroga“ kardinala u kojem se on zalaže za mir u svijetu, za rodnu ideologiju, za sirote migrante itd, itd… U sceni, njegov je govor bio isprovociran govorom  „zločestoga“ kardinala desničara. „Zločesti“ je u svome govoru samo  upozoravao na realnu opasnost od terorizma i ilegalnih migracija, ali to je autoru filma bilo dovoljno da ga smjesti među negativce.  „Odličan“ monolog „dobroga“, progresivna kardinala je stilski i sadržajno imao  sve karakteristike stupidnih govora lijevo liberalne scene. Krasi ih patetika i neznanje o temi o kojoj govore. Da sve ne ostane na riječima, lik „dobroga“ kardinala svoj je govor potkrijepio svojim vlastitim iskustvom, pa reče, između ostalog da je bio svjedok rata gdje na podu leže leševi kršćana i muslimana zajedno, ma što mu to značilo. A nama gledateljima kao i ostatku konklave, trebalo je značiti, pretpostavljam,  nekakvo argumentirano spuštanje zadrtome neuključivome desničaru, nakon kojega plošni lik „dobroga“ kardinala postaje ozbiljan kandidat za papu. Istina, imamo prilike vidjeti i dobro zanatski odrađene filmske zaplete . Pa mislite  da će postati papa, čas onaj dobri, čas onaj zločesti, pa opet drugi dobri, pa drugi zločesti i na kraju postane deseti… „najdobriji“. Happy end! Nije bilo kriterija: gdje si bio 91., nego je trebalo svjedočiti da u ratu kršćana i muslimana umiru i jedni i drugi, a gledatelj valjda treba navijati za one koji ruše njegovu kulturu i civilizaciju da bi dokazao uključivost!!!???

U filmskoj konklavi po woke kriterijima dobar je onaj kandidat koji  ima sentiment za migrante i rodno zbunjene. A onaj koji nema, jest loš kandidat. Jasno i predškolcima.

Kad ovako vučem paralele između filma i jave, pitam se što je kompliciranije.  U filmu se zna tko piše i režira te mogu pohvatati svu logiku i vrijednosti po kojima se igra. U životu ljevice, isto tako. Kod desnice je sve pobucano, nelogično, pa i licemjerno.  Kod ljevice, igra se po zadanim vrijednostima. Dobri i loši momci su oni kao i u filmu. Zato vam „dobri kardinal“ Ivana Kekin dok si reko keks ispali da će u drugome krugu podržati Milanovića.  U njemu vidi ostvarenje svojih političkih ciljeva. Tito, partija, Jugoslavija! Vidi statistiku i političku kartu Hrvatske i zaključi da njena politika u njenome liku nema šanse, a da može egzistirati u liku Milanovića. Svaka čast! Nije to neka posebna vrlina, znati računati i  brojati, ali s obzirom da je kod desnih uopće nema, onda je to za svaku pohvalu. Na desnici možda zato i vlada kaos jer im scenarij piše ljevica, a njima taj tekst ne leži, ali isto na kraju dana odigraju ulogu koju od njih ljevica zahtjeva. Vidimo i kod ovih predsjedničkih izbora.

Desni prioriteti, trebale bi biti one crtice krasopisnom ljepotom i slatkorječivim milozvučjem opisane u programu desnih kandidata: Hrvatska, branitelji ,Tuđman ! U  stvarnosti: neznatan broj saborskih fotelja u budućnosti (s kojima njihovo biračko tijelo ne dobiva apsolutno ništa), istinski je prioritet desnih „mesija“.  Crtice: Hrvatska, branitelji, Tuđman, izgore izložene veličanstvenom bljesku zvijezdice koja otpleše na zvjezdanu nebu, svoj jedini ples. Kao onomad, Haso i Bruna, svoj prvi i posljednji ples.  I ma ko god bio protagonist takva plesa, počevši od niza HSP stranaka, preko NHR, pa sve do DP i Domino, koraci su gotovo identični. A boljitak Hrvatske, vidjeli smo, nije nikakav razlog koji će buduće plesače spriječiti da se neuspješni koraci opet ne ponove. Bez obzira što koraci veze s kontekstom, mozgom i logikom nemaju, oni će se ponavljati iz izbora u izbore. Sve s manjim i manjim uspjehom dok potpuno ne iščeznu s političke scene.

Kako antilogika, antitalenat za matematiku, statistiku, pa i zemljopis, sociologiju, psihologiju…. napreduje, dovoljno je usporediti prošle predsjedničke izbore s ovima. Trećeplasirani Škoro je bio na 24%, a to je više nego duplo od danas treće Marije Selak i pet puta više od Tomislava Jonjića.  Škoro je po kriteriju, gdje si bio 91., bio najgori mogući od svih desnih kandidata kroz povijest naše demokracije. Postojale su razne opcije; od Kanade preko SAD-a, do švicarskih i francuskih veleposlanstava, od anemije do, skrivanja ili dostupnosti državi u ratu, pa sve do najgore opcije: izbjegavanje mobilizacije boravkom u dalekim prekooceanskim zemljama. Desna scena daje najveći broj glasova, 24 %, najgoroj opciji. Onome koji spada najvjerojatnije u izbjegavanje mobilizacije boravkom u prekooceanskim zemljama.  Takva logika  razvaljuje zdrav razum. Pa ajde jednom da dovede do pobjede Z. Milanovića, nego opet.  Dok kriterij gdje si bio 91. za Škoru i Milanovića ne vrijedi ni pišljivoga boba, drugi dobiju bez problema etiketu dezertera. Ima slučajeva gdje su isti ljudi koji su lijepili dezerterstvo kome bilo, dali glas prije Škori, a danas Milanoviću. Dakle, taj  kriterij desnici uopće nije važan. Čak što više, bolje je obrnuto. Što si manje ratovao, to bolje. Kao da je u taj scenarij,  gospođa Kekin umiješala prstiće, a ne da ga je s 24% blagoslovila desnica.

Drugi kriterij, a kojega su nametnuli desni kandidati (po scenariju lijevih), nakon ispadanja iz prvoga kruga,  bio je „istost“ po kojemu su dva kandidata u drugome krugu „ista“.  Takvim kriterijem desni su kandidati umišljajući vlastito  mesijanstvo, svoje birače upućivali na apatiju, beznađe i ne izlazak. No, matematika i statistika su neumoljive. Škori je bilo potrebno treće mjesto i  za današnja mjerila nedostižnih 24%, da postane mesija, pa  potom brzinski izgori i nestane, a danas je već  5% i peto mjesto, dovoljno za mesijanstvo.  Ako ćemo gledati pozitivno, na rast, a ne na izgaranje, treba uzeti u obzir Marijinu broncu. I ona sa svojih  9%  želi isto rasti. Na čiji račun da mi je znati? Analitičari koji su je analizirali i ona sama, nisu skrivali da ulazi u predsjedničku utrku radi formiranja  bliže centru inačice MOSTA, dakle ne zbog prioriteta Hrvatska, nego onih blještavih zvjezdanih plesova. Kratkih, izgarajućih i samozadovoljavajućih.  Slično Jonjiću, s pedesetak floskula, u govoru, piškit ću kakit ću, uputila je ustvari na Milanovića; Tita, partiju, Jugoslaviju! I njoj je teško izračunati, pa potom shvatiti da pobjedom Milanovića raste rejting SDPa i Možemo, a ne njen. Statistički gledano, mesijanstvo u stvarnosti, nije pripadalo onda ni Škori, a danas ni Jonjiću, ono pripada Zoranu. A zato su se pobrinule, između ostaloga i nesuđene mesije. A ako se nastavi  platonski mesijanski trend, na parlamentarnim izborima,  SDPu i Možemo otvaraju se sva vrata. Istina, Mariji i Tomislavu, otvaraju se saborska vrata i par saborskih fotelja.

Treba spomenuti i kriterij članstvo u KPJ, a koje je kao potvrdilo tezu o „istosti“ dvoje kandidata u drugome krugu. To je kod desnih birača išlo sličnom (anti)logikom  kao kod stupnjevanja  dezerterstva. Što si manje ratovao, dobiješ više glasova desnice. Glede članstva u KPJ,  pobijedio  je onaj koji je najduže i još je u partiji, duhom i tijelom. Jer KPJ se danas zove SDP. Prioriteti su i im još uvijek Tito, Partija, Jugoslavija. Dio desnice je tome dao glas! Pobijedio je onaj koji je izrazio želju učlaniti se u beogradsku KPJ,  i koji je pri tome klevetao hrvatske komuniste kako bi se dodvorio srbijanskima. Zar to ne pokazuje „Predsjednika s karakterom“!? Neki desni birači doslovce su shvatili slogane i birali „predsjednika za predsjednika“!

Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo