Ogled o važnosti kršćanskih slika za vjeru i duhovnost i o opasnosti zasićivanja slikama-idolima kojima nas plavi bezbožna kultura

„Ljudska bića ne mogu ne gledati stvari. Bez koncentracije i suženja vidika na jedno, poplava slika dovodi do rastresenosti, pa čak i očaja. Vraćamo se u tamu koju je opisao Pavao, živimo bez nade pa trebamo doći do istog rješenja: ponovno otkriti Kristovo lice. U knjizi koja izlazi ovog mjeseca, The Exorcist Files: True Stories About the Reality of Evil and How to Defeat It [Dosjei istjerivača zloduha: Istinite pripovijedi o stvarnosti Zla i kako ga poraziti] (FaithWords), otac Carlos Martins ukazuje na moć slika da nas uklone iz naše duhovne tame: Svete slike mogu nas spasiti od duhovnog očaja, postajući izvor svjetla u našoj zamračenoj kulturi.“ – To ističe u svom ogledu vlč. dr. R. Jared Staudt, upravo objavljenom u američkom časopisu The Catholic World Report.

“Bili ste bez nade u svijetu.” Tako Pavao opisuje efeške kršćane prije obraćenja, zaglavljene u tami grijeha i poganstva. Idoli su im bili izrazi ufanja u materijalnu sigurnost, oni su utjelovljivali njihovo zadovoljstvo i bol, nade i strahove u opipljivim oblicima koji su zaplitali njihove duše. Krist je donio božansko svjetlo u mračni svijet, oslobađajući ga od lažnih nadomjestaka i uslišujući prošnje ljudi da mognu gledati lice Božje: „Tvoje lice, Gospodine, tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene” (Ps 27,8-9).

Grijesi očiju odvlače nas u novo ropstvo, dok religiozne slike postaju sve više mete vandalizma i paleža

Danas zaboravljamo na tvu uslišanu molitvu, odvraćamo pogled od Boga i zapadamo u ono na što nas psalmist upozorava: „Ne ću staviti pred oči ništa što je podlo” (Ps 101,3). Naša slikama zasićena kultura izgubila je iz vida Božje lice koje nam je postalo vidljivo u Kristu, tražeći umjesto toga nove idole. Grijesi očiju odvlače nas u novo ropstvo koje ne će tolerirati suparnike, što dovodi do čudnog novog ikonoklazma [slikoborstva: borbe protiv svetih slika u kršćanstvu, koje je bilo izraženo u davnom razdoblju bizantinske, Istočne Crkve]. Naše pale oči odbijaju pogledati religiozne slike, koje postaju sve više mete vandalizma i paleža.

Povjesničar Philip Jenkins primjećuje da današnji ikonoklazam pretječe religioznu imaginaciju, postajući “osudom sjećanja” (198). Njegova nedavna knjiga A Storm of Images: Iconoclasm and Religious Reformation in the Byzantine World [Oluja slika: Ikonoklazam i vjerska reformacija u bizantskom svijetu] (Baylor University Press, 2023.), povezuje napad na slike u Rimskom Carstvu prije više od tisuću godina s današnjom društvenom revolucijom. Kipovi koje ruše u gradskim parkovima simboliziraju općenitiji vandalizam koji se događa u obrazovanju protiv naše kulturne baštine, dotičući središnje aspekte našeg identiteta. Jenkins objašnjava značenje činjenice da “više nemamo volje ni sposobnosti spriječiti uklanjanje nekoć tako dragih stvari”, čime se“proglašava kraj starog svijeta i stvaranje posvema novog poretka društva i politike “ (200).

Pomicanje od tradicionalnih koncepcija ljudskog života, obitelji i sreće prema bujici individualnog samopotvrđivanja

Napad na slike u Bizantu ili zapadnoj Europi tijekom reformacije ukazivao je na takvu revolucionarnu promjenu. Današnji pomak u načinu na koji vidimo stvari – pomicanje od tradicionalnih koncepcija ljudskog života, obitelji i sreće do tijeka individualnog samopotvrđivanja – predstavlja drukčiju vrstu ikonoklazma, čime se odbija dopustiti posredovanje stvarnosti pomoću tradicionalnih koncepcija istine, vizualne ili verbalne. Slike zadržavaju svoju važnost, ali mi se sada po obrascu plutajućih mogućnosti njima koristimo za stvaranje vlastite virtualne stvarnosti.

Ljudska bića ne mogu ne gledati stvari. Bez koncentracije i suženja vidika na jedno, poplava slika dovodi do rastresenosti, pa čak i očaja. Vraćamo se u tamu koju je opisao Pavao, živimo bez nade pa trebamo doći do istog rješenja: ponovno otkriti Kristovo lice. U knjizi koja izlazi ovog mjeseca, The Exorcist Files: True Stories About the Reality of Evil and How to Defeat It [Dosjei istjerivača zloduha: Istinite pripovijedi o stvarnosti Zla i kako ga poraziti] (FaithWords), otac Carlos Martins ukazuje na moć slika da nas uklone iz naše duhovne tame: Svete slike mogu nas spasiti od duhovnog očaja, postajući izvor svjetla u našoj zamračenoj kulturi.

Svjedočenje obraćenice o tomu kako su umjetničke slike Marije ulazile u njezinu bezbožnu dušu a da ona toga nije bila ni svjesna

U nastavku svojih tako uspjelih memoara o vlastitu obraćenja, Night’s Bright Darkness [Svijetla tama u noći] Sally Read nudi snažan primjer tog prosvjetljenja. U djelu The Mary Pages: An Atheist’s Journey to the Mother of God [Stranice o Mariji: Bezbožničino putovanje do Majke Božje] (Word on Fire, 2024), ona detaljno opisuje kako je ostatak marijanske umjetnosti u našoj kulturi vodio njezine spore i krivudave korake do vjere.

“Koliko sam samo pogleda na Mariju imali a da toga nisam bila ni svjesna… No tako je Marija ušla u mene – ne po kipovima ili sladunjavim božićnim čestitkama, ne po molitvi ili poučavanju ili po kotaču povijesti, već po tim slikama” (4). A nakon tog ulaska bilo je mnogo zaprjeka koje je trebalo svladati.

Obuzetost Sally Read slikama omogućila je Mariji da se iz umjetničke galerije preseli u [njezino] srce. “Uvijek bih završila u sobi 58, na Navještenju Filippa Lippija. . . Bila je šteta, razmišljala sam, što je tema bila religiozna. Ali morala sam priznati, dok sam sjedila i gledala, da je usred svjetla i buke grada ovdje vladala tišina” (17). Ali slika je ostala s njom: “Držala sam Lippijevu sliku obješenu kraj svojih vrata, i mnogo me godina, na razne načine, tištila Marijina prisutnost – i još više, njezina šutnja” (40).

Naše razmišljanje o Božjem licu i način na koji razumijemo sami sebe neraskidivo su povezani

Zanimljivo, Read se dotiče ključne napetosti ikonoklazma, povezujući prastaru napetost između prikazivanja božanskoga i njegovij implikacija na naš vlastiti identitet, stvoren na Božju sliku:

“A zamislite slikara koji sjedne da naslika lice Svemogućeg Boga – ono jest, sve – i ne može promatrati ništa osim izmaglice i svjetla. No onda se taj umjetnik nađe kako slika ljudsko lice s dubokim očima, s dugim nosom, s ušima koje bi mogle boljeti na vjetru, sa stopalima koja bi mogla peckati žuljevima od duga hodanja. Isus Krist jest ono kako Bog vidi sebe. Krist je ikona Božja. Odjeveni smo u tijelo na sličan način, i mi smo također ikone Stvoritelja; umrljani, razmaženi – ali, po Isusu, posvema otkupljivi.” (58).

Naši su životi – „Božje ikone u svijetu“

Naše razmišljanje o Božjem licu i način na koji razumijemo sami sebe neraskidivo su povezani. Ikonoklazam, dakle, degradira naše vlastito samorazumijevanje uništavajući našu sposobnost da očima promatramo božansko, što dovodi do uništenja njegove slike u nama.

Bog nam se učinio vidljivim i moramo ponovno otkriti njegovo lice. Potrebne su nam slike prave vrste da pročistimo našu viziju i nadvladamo ikonoklazam [uništavanje svetih slika] koji prijeti našim životima kao Božjim ikonama u svijetu.

Naslovnica: Statua-idol moderne žene kako ju vidi pripadnik woke-kulture, postavljena u New Yorku na zgradu suda

Povezano:

ZDRAVKO GAVRAN: Kršćani među poganima („barbarima“)

The Catholic World Report/Hrvatsko nebo