ZDRAVKO GAVRAN: Kršćani među poganima („barbarima“)

Noćašnja (s utorka na srijedu) Služba čitanja u Božanskom časoslovu donosi nam, nakon ulomka iz Knjige Otkrića (’Otkrivenja’), ulomak iz Poslanice Diognetu. Ta je poslanica, za mnoge, „biser kršćanske apologetske literature”. Njezin autor i vrijeme njezina nastanka nisu poznati. Većina istraživača smatra da je nastala krajem II. stoljeća. Neki pretpostavljaju da je adresat Diognet bio učitelj tadašnjega rimskog cara, a možda i car osobno.

Poslanica kao cjelina iznosi prikaz i obrazloženje, tada nove, kršćanske vjere. Ono što je za nas i za ljude unatrag više stoljeća, otkako je tekst otkriven i prepisivan, najzanimljivije jest upravo dio poslanice uvršten u Božanski časoslov. U njemu se i mi danas toliko prepoznajemo, u nj se toliko možemo uživjeti, iz njega toliko toga razumjeti, duboko se nadahnuti, da svaki put kada ga iznova čitamo postajemo iznova zapanjeni. Pozitivno zapanjeni. Ojačani u svojoj vjeri i razumijevanju položaja kršćana odnosno samih sebe (kakvi već jesmo) ne samo u onom poganskom, nego i u današnjem„svjetovnom svijetu“. Zato taj tekst vrijedi čitati i širiti.

Po mnogo čemu, čini se kao da je nastao danas, u današnjim okolnostima, iako je pisan u doba kada su kršćani bili samo rastuća mreža malih zajednica koje su nastajale po naviještanju evanđelja Židovima i poganima („barbarima“) Rimskoga carstva. Riječ je o kršćanima u državi koja je imala za službenu mnogobožačku religiju, i u kojoj su mnogi živjeli i ravnali se po duhu te religije, a ponajviše po uvijek istom duhu ovoga svijeta. Onako kako mnogi u velikoj mjeri žive i po čemu se ravnaju danas. Onda se sve to zvalo rimska religija, mnogoboštvo, ili idolopoklonstvo, poganstvo i praznovjerje.Danas se sve to s čime imamo posla može nazvati modernim ateizmom i materijalizmom, novim poganstvom, raznoboštvom, praznovjerjem, idolopoklonstvom i relativizacijom ili „pre-vrjednovanjem“ svih vrjednota.

Poslanica je usredotočena na odnos kršćana i „ostalih“, kojih ih okružuju i s kojima ostvaruju suživot. No dok se čita taj ulomak, dobro je u duhu množinu „kršćani” razumjeti i u jednini: kao „kršćanin“, kao pojedina osoba, kao ’ja’ – u zajednici, u zajedništvu ili u narušenom zajedništvu s drugima ili u neprijateljstvu s drugima ili od drugih. Dakle egzistencijalistički, personalistički i komunitaristički – da se izrazimo u duhu nekih jakih filozofskih i(li) religioznih pravaca 20. stoljeća.

Isto tako, dobro je pojam „kršćani” razumijevati i u širem smislu od vjerskoga, iako je vjerski svakako bitan. U smislu da će se s pozicijom u kojoj se opisani kršćani nalaze i kako se drugi, bili to pogani, svjetovne sile ili sami tobožnji drugi kršćani prema njima odnose – zacijelo poistovjetiti i neki koji se inače ne smatraju „nekim velikim kršćanima”, ili se uopće ne smatraju vjernicima. I obrnuto: kao pogani prepoznat će se i neki  koji se busaju da su (veliki) kršćani.

Taj dubokoumni, od Boga nadahnuti i stilski savršeno napisani ulomak otvara i perspektivu novog vrjednovanja i novog, šireg razumijevanja „sebe-u-svijetu”, „sebe-među-drugima”, „sebe-u-posvjetovnjačenom-društvu”, „sebe-spram-novom-globalnom-poganstvu”, „sebe-spram-svjetovnim-silama-i-vlastima”. Sadržaj i osobiti unutarnji naboj poslanice jako može pomoći onima koji nisu postali robovima modernog poganstva ni nepopravljivi zatočenici starog licemjerja da razumiju zašto im je tako kako im je, u zajednici kojoj pripadaju, na poslu na kojem rade, u udruzi ili stranci u kojoj su angažirani, u državi za koju su se borili, u društvu za kakvo se nisu borili, u Europi kakvu jesu ili nisu zamišljali ni željeli, u velikom svijetu za kojim su žudjeli, za kojim se jesu ili nisu zanosili, u koji su se razočarali, koji osjećaju kao bitno drukčiji od vlastita ideala svijeta i ljudi u njemu.

Kršćani u svijetu – iz Poslanice Diognetu

(poglavlja 5 i 6, autor nepoznat, II. stoljeće po Kristu)

Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni načinom života. Ne žive u svojim vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim jezikom, ne provode neki osobiti život. Nisu pronašli taj način života nekim domišljanjem i nastojanjem radoznalih ljudi. Nisu zaštićeni ni ljudskim zakonom kao neki drugi.

Nastavajući grčke i barbarske gradove, gdje je koga sudbina postavila, prihvaćajući svagdje domaće običaje u odijevanju, hrani i uopće načinu života, oni žive i time predlažu izvanredan i po jednodušnom mišljenju svih nevjerojatan način života. Žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci. Kao građani s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci. Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina. Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođene djece. Imaju zajednički stol, ali ne i postelju.

U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu. Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svoga života nadvisuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone. Preziru ih i osuđuju. Ubijaju ih, a oni oživljavaju. Siromasi su, a obogaćuju mnoge. U svemu oskudijevaju, a svime obiluju. Sramote ih, a oni i u sramoti doživljavaju  slavu. Izruguju im dobar glas, a svjedoče o njihovoj pravednosti. Vrijeđaju ih, a oni blagoslivljaju. Ponižavaju ih, a oni iskazuju čast. Kad dobro čine, kažnjavaju ih kao zločince. Dok podnose kaznu, raduju se kao da oživljavaju. Židovi ratuju protiv njih kao protiv tuđinaca, a pogani ih progone. Mrzitelji ne mogu iznijeti razloga zbog kojeg su im neprijatelji.

Da kažem jednostavno: što je duša u tijelu to su kršćani u svijetu. Duša se nalazi u svim dijelovima tijela, a kršćani u svim gradovima svijeta. Istina, duša prebiva u tijelu, ali nije od tijela. I kršćani se šire u svijetu, ali nisu od svijeta. Nevidljiva duša stanuje zatvorena u vidljivom tijelu. I kršćane vidiš u svijetu, ali je njihova pobožnost nevidljiva. Tijelo mrzi i progoni dušu, jer mu duša zabranjuje uživanje naslada, ali mu ona nije nanijela nikakve nepravde. Svijet mrzi kršćane, jer se kršćani bore protiv zlih požuda, a ipak mu ne nanose nikakve nepravde.

Duša ljubi tijelo i njegove udove, a tijelo mrzi dušu. Kršćani ljube svoje mrzitelje. Duša je zatvorena u tijelu, ali ona drži na okupu cijelo tijelo. I kršćani se nalaze u svijetu kao u tamnici, ali oni drže na okupu svijet. Besmrtna duša stanuje u smrtnom šatoru. Kršćani žive na ovom svijetu kao tuđinci u raspadljivim tjelesima i iščekuju nebesku neraspadljivost. Duša koja se djelomično odriče jela i pića postaje bolja. I kršćana je svakim danom sve više, iako su izvrgnuti mukama. Bog ih je postavio na takav položaj s kojega im nije dopušteno pobjeći.

(Preuzeto iz: Časoslov II, str. 613-614)

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo