Javnopravne spekulacije o bosanskoj naciji i sumnjivi ekspert koji se u njih upetljao

Na moj polemički članak objavljen prije nešto više od mjesec dana ovdje na HMS-u profesor emeritus i akademik Edin Šarčević, čije sam tumačenje Odluke Apelacijskog vijeća Suda BiH povodom žalbe Hrvatske stranke Prava BiH osporio, nije (još) odgovorio. A i što bi, reći će neki, jer nije na pravniku, stručnjaku za javno i ustavno pravo, da raspravlja s nekim politologom ili filozofom politike. 

Piše: Prof.dr. Ugo Vlaisavljević, za Hrvatski Medijski Servis

Doista, ovaj uglednik bošnjačke akademske dijaspore se toliko udaljio od zbilje zemlje u kojoj mi ostali živimo, tako je visoko postavio svoje javnopravno stajalište, da je svako pozivanje na bilo što konkretno, pa bili to i Bošnjaci, Hrvati i Srbi, proglasio naklapanjem o neznanstvenim fenomenima.

Ovi potonji su nekakvi „biološki ili kulturno-biološki narodi“ koji bi da budu „nacije“, a da jadni ni ne znaju da je nacija isto što i država, točnije „skup svih državljana“ ili „državni narod“, što će reći da „bosanska nacija“ već postoji jer postoji država BiH. To što većina ljudi ove zemlje nije toga svjesna, što ne znaju koje su nacije i čak se svojoj istinskoj nacionalnoj pripadnosti protive – to je njihov problem, znak njihove zaostalosti i neupućenosti. No tu je Šarčević da ih o tome osvijesti, da ih posadi u klupe „državno-pravne škole“, gdje će s onu stranu vremena i nebitnih društveno-povijesnih okolnosti jednog dana shvatiti što su u najvažnijem aspektu svog individualnog i kolektivnog identiteta: građani-Bosanci. Promatrano iz takvog kuta, s nebeske udaljenosti, pitanje predstavljenosti Hrvata u državnim institucijama, ili bilo kojeg „konstitutivnog naroda“, njihove jednakopravnosti, postaje smijurija.

Znamo li da postoji bosanska nacija?

Za ono najbitnije, a to je identitet građanina koji se podvrgava pravnoj normi, nikakva razmatranja izuzev čisto pravnih, ne igraju nikakvu ulogu, makar ona bila i znanstvena, jer su to sve neke efemerne stvari. Tako su s prljavom vodom u „javnopravnom diskursu“ napokon okupane bosanske nacije bačena i sva eventualna sociološka, politološka, povijesna i psihološka tumačenja te nacije. Uzalud su se trudili povjesničari, makar bili i iz bošnjačkog naroda, dokazujući da im njihova nacija postoji još od srednjovjekovlja, ako ne i prije, jer, kako nas uvjerava Šarčević, kada se jednom zauzme normativno-pravno gledište, nema više postojanja, samo važenje. Naravno, normu kao normu ne dotiče vrijeme niti išta što se u zbilji događa, a bosanska nacija nije ništa drugo nego socijalni učinak pravne norme ili pravnog poretka države BiH. Tako ćemo čuti da se „narod“ (onaj tamo neki biološki narod u zbilji) mora „aktom ustavotvorstva konsolidirati kao državni narod“. Tad on prelazi u vanvremeno, transcendentalno postojanje. Za Šarčevića bi mogla postojati nacija a da ni jedan njen pripadnik nije nje svjestan, izuzev možda jedan, recimo neki „Šarčević, profesor ustavnog prava“.

Kako su u očima ovog slobodno-lebdećeg pravnika naivni svi oni koji nisu u stanju da „složenu strukturu fenomena bosanska nacija svedu na pravni odnos“! Oni se uzalud truda da je objasne „historijskim kategorijama“, „slikama socijalnih pokreta“ ili „nekim političkim projektom koji izvire iz historijskih kategorija“. A nacija, ako niste znali „ili postoji kao javnopravni odnos građanina i države ili ne postoji“! Bolje bi bilo reći: bosanska nacija ne postoji – ona važi kao slovo ustava.

Daleko bi nas odvelo slijediti ovog lajpciškog profesora u njegovim javnopravnim spekulacijama. Za njega bi se moglo primijetiti ono što je Nietzsche prigovorio njemačkim filozofima: loš utjecaj tamošnje klime, vlaga, magla, teški oblaci, nedostatak svjetla. Teško je zamisliti da se netko može toliko udaljiti od stvarnosti i zakačiti se za apstraktnu zakonsku normu kao za srp polumjeseca navrh neba.

Međutim, prevarili bismo se ako bi pomislili da se radi o nekom nerealističnom ili nepragmatičnom tipu. Profesor Šarčević upravo bošnjačkoj inteligenciji i politici nudi ono o čemu one odavno sanjaju: građansku državu i bosansku naciju identičnu toj državi. Nitko od njegovih sunarodnjaka nije na tome toliko sustavno i akademski umješno radio. Kada god čujemo na sarajevskoj medijskoj i političkoj sceni, a često to čujemo, od običnih novinara do sveučilišnih profesora, da narod nije isto što i nacija ili da je nacija isto što i država, možemo gotovo pouzdano zaključiti da je to lekcija koju su naučili od svog uzora sa sveučilišta u Njemačkoj. Šarčević među njima već odavno ima gotovo kultni status. Kritizirati ga, značilo bi napasti čitavu jednu moćnu borbenu skupinu, ma udariti na glavni grad ili ugroziti najsvetije tekovine Armije BiH.

Ne vjeruj u idole

Najbolja potvrda toga je izvjestan Enver Išerić, koji se prije desetak dana javio da obrani svog idola, preneražen što sam se drznuo napasti ga. On je na stranicama Preporod.info (internetskom glasilu Islamske zajednice), u članku naslovljenom: „’Legitimno predstavljanje’ između Ustava i političkih želja“, odlučio da umjesto Šarčevića odgovori na moju kritiku. Ovaj se čovjek upetljao s jasnim motivom, s porukom da više nikad ne smijem ni pomisliti polemizirati sa Šarčevićem:

„Vlaisavljević o ovom pitanju (legitimnog predstavljanja) sa Šarčevićem može polemizirati isto kao što bih ja mogao polemizirati sa naučnicima nuklearne fizike. Ali, šta možemo! Ljudi hoće da znaju sve i da se petljaju u svašta. Iz kojih razloga to znaju samo oni.”

Razlog bi, dakle, bilo moje neznanje ili nekompetentnost. O legitimnom predstavljanju ne znam ništa, a niti mogu znati, jer sam „filozof“ a htio bih raspravljati s ekspertom za ustavno pravo. Tko mi to kaže? Suradnik Preporoda koji je tamo predstavljen kao „istaknuti pravni stručnjak, doktor pravnih nauka, ekspert za ustavno pravo i publicista“. Treba dodati „i političar“ koji je već promijenio nekoliko stranaka i ne silazi sa sarajevskih medija. Čovjek je odlučio braniti i najveći autoritet struke i samu struku. A bogme i svoj identitet, baš onako kako ga je njegov uzor opisao: „A ja svoj nacionalizam (za razliku od srpskih i hrvatskih nacionalista) vežem za pripadnost bosanskoj naciji – znaći državi i bošnjačkom narodu“.

Dr. Išerić se, dakle, osjetio pozvanim održati mi lekciju onako kako bi to uradio „naučnik nuklearne fizike“ nekom neukom đaku, potpunom laiku koji bi da se petlja u njegov posao. Ne iznenađuje onda da me više puta u tekstu oslovljava s „Ugo“, da tvrdi da „nisam savladao gradivo“ čak ni svoje struke, da sam pokazao „neznanje i bezobrazluk, ali i bahatost“ i da sam „svoju akademsku titulu upotrijebio za podršku rušiteljima države“ itd. Ostalo je možda još samo da me dobro izvuče za uši prije nego što me otjera iz učione, a sve to nakon loše ocjene u Preporodovom specijalnom izdanju za nuklearnu fiziku.

Ima li tu neki argument?

Treba li odgovarati na takve objede tipične za sarajevsku akademsku i medijsku scenu? Ima li tu neki argument koji bi valjalo raspraviti? Teško bi ga bilo „iskopati“ u zbrkanom tekstu, s puno gramatičkih i slovnih pogrešaka, nepovezanih misli, očito pisanom u velikoj žurbi i ogorčenosti. Sve se svodi na stalno ponavljani refren „probosanskih snaga“ protiv „legitimnog predstavljanja“. Najprije tvrdnja da je sve u skladu s Ustavom. Kakva legitimnost kad imamo legalnost – i volju ustavotvorca!

„A za članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine je propisano da ih biraju svi građani. Da je “ustavotvorac” (iz Dejtona) htio drugačije, pa drugačije bi i bilo regulisano. Bile bi uvedene posebne izborne jedinice, koje Vlaisavljević zagovara, pa taman kada bi bilo rečeno da se Hrvat, kao član Predsjedništva, bira samo u Širokom Brijegu.“ Političkaanaliza

Ide prije toga usklik: „Pa šta je onda sporno Vlaisavljeviću? Znači sve je u skladu sa ustavom Bosne i Hercegovine, osim tog ‘legitimnog predstavljanja’, za koje se toliko zalažete.“ Pa da, odgovorit ću, sve osim tog ružnog i neprihvatljivog predstavljanja.

Na moj argument da Srbi i Bošnjaci de facto već imaju dva izborna okruga u kojima mogu izabrati predstavnike po svojoj volji i u svome interesu (dakle: legitimne), dr. Išerić odgovara: „Nema ni u tim izbornim jedinicama (entitetima) ‘legitimnog predstavljanja’. Kakvo može biti ‘legitimno predstavljanje’ ako svi građani, a ne pripadnici samo jednog naroda, učestvuju u biranju.“ Iz ove druge rečenice se vidi da dr. Išerić uopće ne zna što je „legitimno predstavljanje“. Eto kako Šarčevićevo glavno načelo ustavne znanosti („svi građani“, „državni narod“) funkcionira u realnom kontekstu: svi građani (većina Bošnjaka/Srba) biraju svoje predstavnike.

Šarčevićev skutonoša se nadalje poziva na činjenicu da je Ustavni sud prepoznao „načelo konstitutivnosti naroda“, te da iz tog načela kao „nadkrovljujućeg“ slijedi „jednaka prava za sve, a ne daljnje podjele“, dakle, „da konstitutivni narodi nemaju nikakva veća prava od drugih“. Načelo konstitutivnosti naroda je onda načelo ukidanja konstitutivnih naroda! Zato dodaje: „Doći će vrijeme da i to promijenimo.“ (Pitam se tko: građani-Bosanci, Bošnjaci, sarajevski doktori ustavnog prava, čitatelji Preporoda?)

Predstavljeni su Hrvati. Što je sporno?

Vrhunac je tvrdnja da su u Predsjedništvu predstavljena tri naroda, što eto moja malenkost osporava. I tu je moj polemičar skočio na noge: „Pa i predstavljena su. Šta je sporno? Neće valjda neki Hrvat koji je izabran od strane građana više štititi prava Bošnja ili Srba, nego što bi štitio prava Hrvata.“

Vrijedilo je izazvati Išterića da se javno oglasi makar samo zbog jedne stvari, a to je da se javnosti napokon pokažu posljedice falsificiranog prijevoda točke 3. članka IX Ustava, prijevoda koji uporno stoji na mrežnoj stranici Ustavnog suda BiH. Pravi smisao engleskog originala on će proglasiti „lažju i obmanom“ na temelju tog i takvog prijevoda! Član Ustava koji je trebao osigurati legitimnost predstavljanja tri naroda sada, u falsificiranoj verziji, upravo opovrgava takvu mogućnost. A Išterić, koji ne zna engleski jezik, to jasno pokazuje, kao da je on autor tog prijevoda.

Na kraju ću samo reći da sam pročitavši doktorsku tezu ovog profesora ustavnog prava saznao i s kakvom kompetencijom on ustvari raspolaže. Vrijedit će javnosti pokazati što nam je to Pravni fakultet Sarajevskog univerziteta ponudio i domaćoj akademskoj i političkoj zajednici isporučio. Ali o tome nekom narednom prilikom.

hms.ba/Hrvatsko nebo