Bez čega se „fenomen Thompson“ ne može razumjeti
Vrijeme:5 min, 7 sec
„Ove godine je 80 godina od Bleiburške tragedije. Ovako otprilike kako su nam kazali naši povjesničari, koliko nas je tu večeras, toliko nas je bilo na Bleiburgu 1945. godine, … a nisu se vratili… Novo sjeme je niklo i nova loza raste“, izjavio je na isteku prvoga sata veličanstvenoga i spektakularnoga koncerta na Hipodromu Marko Perković Thompson. Rekao je to kao uvod u svoju pjesmu „Slike Bleiburga“, koju je zatim i otpjevao, a svi su ju doživjeli kao jeziv memento onomu masovnom užasu koji se dogodio prije 80 godina. Ali i kao orijentir i kao potvrdu vitalnosti hrvatskog naroda unatoč svim povijesnim kataklizmama kroz koje je kao narod, dakle kolektivno, prošao – a unatoč njima opstao i pridigao se, još jednom, kao ptica Feniks u vatri iz vlastita pepela.
Ta Thompsonova poruka jedna je od nekoliko ključnih za razumijevanje svega, a osobito za razumijevanja njegova i stotina tisuća drugih odnosa naspram takozvanom antifašizmu, naspram propalom srbijanskom monarhističkom i titoističko-komunističkom jugoslavenstvu, naspram agresivnom i osvajačkom četničkom velikosrpstvu i naspram onima danas koji pred svim time i dalje zatvaraju oči, a istodobno suvremene mlade i ostale Hrvate proglašavaju fašistima ili neo-nacistima zbog nekih riječi i slogana iz Domovinskog rata i zbog nekih simbola kao što je grb s prvim bijelim poljem.
Hrvatstvo se, poput ptice Feniks, svaki put iznova rađa, u ognju, iz vlastita pepela
Ako su naime takozvani antifašisti pobili po završetku II. svjetskog rata nekoliko stotina tisuća hrvatskih vojnika, civila, ranjenika, žena, staraca i mladih sveukupno, o kojim to „svijetlim tekovinama antifašističke i narodnooslobodilačke borbe“ može biti uopće riječ. Zar je to vrijednost ili vrjednota iza koje i dalje stoje svi napadači na Thomsona, na one koji se okupljaju na njegovim koncertima, slušaju njegove pjesme i općenito koji ne dijeli takve „zajedničke vrijednosti“ i apologetima (politike i prakse) jedne zločinačke komunističke Partije, jedne (po odlukama vrhovnoga zapovjedništva i po mnoštvu poratnih zločina učinjenih bez najviše zapovijedi, ali toleriranih i nekažnjavanih) zločinačke vojske, jedne time zločinačke države i jednoga po tomu zločinačkog vođe?!
Ukratko
Ukratko: Ma kakav je to hrvatski odnosno jugoslavenski antifašizam koji je kod nas po broju svojih nedužnih žrtava bio gori i od samog fašizma?!?! – Ne, to nije i ne može biti pravi, humani, demokratski antifašizam, nego to može biti nekoć i danas samo pokriće za neke druge ideologije, za neke druge nesnošljivosti i mržnje, i za nepriznata masovna i sustavna zločinaštva koja se pravdaju i prikrivaju plaštem, bolje reći floskulom, „antifašizma“. Ne može biti prihvatljiv antifašizam koji se ne samo 1945., nego i 1991. pod istim zaštitnim znakovima komunističke petokrake ili (počesto petokrakom prikrivene) četničke kokarde pokazao kao protuhrvatski genocidni fašizam!!! Takvoj sili moralo se – radi golog opstanka – suprotstavljati svim sredstvima, pa tako i s pomoću njemu suprotstavljenih pjesama i slogana kojima su se služili pripadnici Hrvatskih oružanih snaga u NDH. Pa tako i pokličem “Za dom spremni!”, koji je u NDH imao i svoju službenu inačicu “Za Dom i Poglavnika spremni!” Taj poklič nije više označivao nikakav fašizam, neonacizam ili ustaštvo u njegovoj kompromitiranoj dimenziji, nego je označivao upravo domoljubni slobodarski, humanistički i demokratski antifašizam. Taj poklič istovjetan je i pokliču Slava Ukraini!, koji je ovih godina čitav demokratski svijet prihvatio kao legitiman – iako je u razdoblju pronacističke ukrajinske države bio kompromitiran u otporu staljinističkom i velikoruskom osvajaču, a uz priklon savezničkoj Hitlerovoj Njemačkoj.
Dokle takve i druge notorne povijesne činjenice masovnih razmjera i posljedica ne budu od svih priznate i usvojene kao sastavni, neotuđivi i neosporivi dio povijesnoga kolektivnog pamćenja, Thompson će takvima ostajati kamen spoticanja, no ostajat će za glavninu naroda poput bana Nikole Šubića Zrinskog na javnom poprištu i – na glazbeno-umjetnički način – prkositi licemjernim krivotvoriteljima moderne povijesti i suvremenim uzurpatorima vlasti i moći kao neko zgusnuće ukupnih hrvatskih frustracija, nezadovoljstava, ogorčenosti, otpora, pobuna i ustajanja na noge junačke. To posebice vrijedi za nove naraštaje, među kojima nitko drugi nema toliko poklonika koliko Thompson.
Bez čega se „fenomen Thompson“ ne može razumjeti
„Fenomen Thompson“ – a taj se izraz odnosi i na Perkovićev osobni uspjeh i uspon i na njegovu masovnu popularnost (u inat zabranama, prešućivanjima i šikaniranjima) i na sva oduševljenja njegovim pjesmama i nastupima – može se tumačiti na razne načine i raznim uzrocima i okolnostima. O tomu je vrlo suvisao, poučan i pošteno napisan članak objavio odmah nakon koncerta, začudo u drukčije ili suprotno takvim pristupima orijentiranoj „Slobodnoj Dalmaciji“, Damir Dukić. „Fenomen Thompson“ svakako je eklatantan primjer što se sve može dogoditi u društvu „masovne kulture“. A može se dogoditi to da iako službene politike i dominantne snage u Hrvatskoj i utjecajne snage izvan nje imaju za cilj već tri desetljeća „eliminirati“ tog pjevača iz javnog prostora – da velik dio hrvatskoga naroda na to ne pristaje, nego se oko Thompsona okuplja, više nego oko ikoga drugoga. On je budio narod, a narod je uzdignuo njega. Vox populi, reklo bi s – glas naroda koji ne nalazi dovoljno drugih oblika vlastite emotivne, kolektivne i političke artikulacije u kojima bi se osjetio „doma“.
No bez iskustva Bleiburga i bez iskustva s Jugoslavijom u raspadanju i s velikom Srbijom u brutalnom pokušaju nastajanja na hrvatskim i drugim teritorijima te bez iskustva neprijateljskog odnosa prema ideji slobodne i samostalne hrvatske države – ostvarenoj u danim okolnostima g. 1941. u obliku Nezavisne Države Hrvatske, uz dopuštenje i priznanje tada dominantne europske sile, Hitlerove Njemačke, te zatim ponovno g. 1991. u obliku Republike Hrvatske, uz dopuštenje i priznanje EZ-a/EU-a te ostalih europskih i drugih demokratskih i nedemokratskih država,– bez toga iskustva i bez priznanja da je riječ o nekim temeljnim potrebama, „instinktima“ i emocijama, o istoj svijesti i analognoj borbi za istinu i pravdu, za ljudsku i narodnu slobodu, za opstanak naroda i za vlastitu hrvatsku državu, ništa se o „fenomenu Thompson“, o tolikim mnoštvima što ih i po svojim sadržajima već dva-tri desetljeća – u inat svim ’poklapanjima’, ružnim ocrnjivanjima i zabranama i onima koji se time bave – privlači Thompsonova domoljubna i ostala glazba, ništa se ključno o svemu tomu ne može razumjeti. (zag)
Hrvatsko nebo
