Ivan Samardžija: Thompsonov koncert kao trodnevni egzorcizam nad Zagrebom
Vrijeme:13 min, 44 sec
U petak u ranim jutarnjim satima pojedini mediji počeli su izvještavati o pristizanju prvih obožavatelja lika i djela Marka Perkovića Thompsona u Zagreb. Koncert na zagrebačkom Hipodromu prošle subote bio je, može se to sada sa sigurnošću konstatirati, koncert karijere Marka Perkovića Thompsona. Thompsonovi nastupi pred više desetaka ili stotina tisuća ljudi nisu nikakva novost, dapače dobro su poznata stvar. Thompson je okupljao izrazito velike mase na brojnim koncertima (zagrebački Maksimir, splitski Poljud, Trg bana Josipa Jelačića u Zagrebu, Čavoglave, Knin, Glina, Imotski, Dugopolje…), na nekim mjestima više puta. Koncert 5. srpnja ove godine ostat će upamćen kao novi svjetski rekord, odnosno koncert s najvećim brojem prodanih ulaznica, njih čak pola milijuna.
Fenomen Thompson
Što reći o fenomenu Thompson? Kako je ratnik iz malih Čavoglava postao svjetski rekorder? Ponajprije, zasluga je na ratnoj pjesmi Bojna Čavoglave, koja mu je dala prvotni uspjeh, a koji je on godinama nakon toga uspješno gradio da bi, konačno, došao do onoga što je danas. Ratnih je godina Thompson pjevao i dizao moral svojim suborcima, a nakon dolaska Ivice Račana na mjesto predsjednika Vlade i Stipe Mesića na mjesto predsjednika države 2000. godine njegova je karijera doživjela novi uzlet. Koncertnim spektaklom 2002. godine na splitskom Poljudu prikupio je tada mnogima nepojmljivih četrdesetak tisuća obožavatelja koji su došli podržati njegovu glazbu, ali i pozvati na budnost glede političke situacije u državi. U isto vrijeme proganjalo se hrvatske generale Mirka Norca i Antu Gotovinu, kojima je Thompson ostavio dvije rezervirane stolice splitskoga stadiona. Tadanji Thompsonov koncert doživljavan je kao poticaj buđenja zaspaloga naroda, koji treba vratiti Hrvatsku u svoje ruke. Izlaskom albuma ‘Bilo jednom u Hrvatskoj’ 2006. godine Thompson je doživio novi uzlet. Publika je brzo prepoznala njegove nove pjesme koje su i danas neizostavan dio njegovih koncerata. Punili su se stadioni i dvorane diljem Lijepe Naše, a slično je bilo i nakon izlaska albuma ‘Ora et labora’ 2013. godine.
U srpnju 2022. zadesila ga je obiteljska tragedija, koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Tada se u potpunosti povukao iz javnih nastupa kojima se vratio tek u kolovozu 2024. godine dvama nastupima u Imotskome. Ubrzo su krenule špekulacije o zagrebačkom Hipodromu i najave novoga albuma. No, kako je došlo do okupljanja najvećega broja obožavatelja na jednom koncertu u hrvatskoj povijesti? S obzirom na činjenicu da sam dijete akademika, koji je ne tako davne 2008., u vrijeme kada je još bio ‘samo’ redoviti sveučilišni profesor, potpisao pismo podrške kao znak potpore nekome koga se u Hrvatskoj godinama progonilo, dobro sam upoznat s poviješću fenomena Thompson, posebice nakon izlaska albuma ‘E, moj narode’ 2002., kada sam ga počeo redovito pratiti i odlaziti na njegove koncerte diljem Lijepe Naše.
Thompsona se itekako progonilo. Progoni ga se i danas. Upravo to je jedan od ključnih razloga zašto se njegova publika prošle subote odazvala u tako velikome broju. Godinama su ga napadali brojni neistomišljenici, uglavnom javne osobe lijevih političkih stavova, da ne kažem stavova koji graniče sa zdravim razumom, posebice kada vidite da neki od njih nakon 30 godina postojanja samostalne i suverene Republike Hrvatske nariču za bivšom Jugoslavijom, u kojoj je hrvatski narod godinama bio ugnjetavan. Velik dio hrvatskoga naroda odlučio je podržati Thompsona ne samo zbog njegove glazbe nego i kao simbola otpora takvim ljudima. Takva podrška sada više i te kako nije zanemariva, a pokazatelj su, između ostaloga, brojni političari koji su pohrlili podržati Thompsona te iskoristili priliku da se s njim fotografiraju. Neka su, imaju pravo fotografirati se kao svi njegovi obožavatelji, samo neka ne okrenu glavu tijekom svih budućih napada na pjevača, kojih će, ne sumnjamo u to, ponovo biti! Ali, kako kaže tekst pjesme s najnovijega albuma – neka sudi(e), pjevat ćemo ljudi! Zaista, pjevali smo kao nikada!
Koliko je ljudi bilo prisutno na najvećem koncertu?
Zagrebački Hipodrom bio je okupljalište oko milijun vjernika na dočeku pokojnoga pape Ivana Pavla II. u rujnu ratne 1994. godine. Ne čudi toliki broj ljudi jer bila je to ratna godina, a hrvatski narod bio je ranjen i u jeku borbe za vlastitu samostalnost. To je rekord koji još uvijek nitko nije oborio. Nitko se toj brojci nije približio do Thompsona i njegova koncerta prošle subote. Za koncert je prodano 500 000 ulaznica. Neke procjene govore da je u ograđenom prostoru bilo oko 450 000 posjetitelja, dok organizatori tvrde da ih je bilo 504 000. No, uzmemo li u obzir da su Most slobode i savski nasip u neposrednoj blizini Hipodroma bili dupkom puni, možemo konstatirati da bi stvarna brojka prisutnih posjetitelja mogla biti poprilično veća. Neki podaci govore da su tri teleoperaterske kompanije u Hrvatskoj zabilježile oko 580 000 mobilnih uređaja na Hipodromu i u njegovoj neposrednoj okolici. Možemo tako zaključiti da je stvaran broj posjetitelja itekako bio velik, vjerojatno osjetno preko 500 000, a lako moguće bliže 600 000. Ta brojka govori mnogo. Ne samo da Thompson ima mnoštvo obožavatelja, nego i da u Hrvatskoj još uvijek ima velik broj onih ljudi koji goje domoljubni osjećaj, jer što je domovina bez domoljublja? Obična država koja teško može opstati i biti spremna na sve moguće izazove.
Povratak kršćanskim vrijednostima kao izvorište obnove Europe
Tijekom prve koncertne stanke Thompson je pozvao Europu da se vrati svojim kršćanskim vrijednostima, odnosno da se tim povratkom osnaži i opstane. To je jedini iskreni i pravi put kojim Europa može ići, sve je ostalo fikcija. Kuda ide današnja Europa? Vidimo da Europa tone te se odmiče od svojih iskonskih vrijednosti, a za naše bolje sutra svakako bi bilo najbolje da se vrati starim stazama.
S druge strane, tijekom jedne druge stanke pjevač je zahvalio okupljenoj mladeži i rekao da je Hrvatska sada u njihovim rukama (rukama novih generacija) te da stariji sada mogu mirno umrijeti jer je Hrvatska u pravim rukama. Nadajmo se da su mladi, a većina okupljenih je bila mlađa od 30 godina, shvatili poruku te da su spremni učiniti sve za svoju domovinu. Hrvatsku treba poštivati, voljeti, braniti od zla, za nju neumorno raditi, na izbore izlaziti i birati domoljubne opcije koje će težiti učvršćivanju nacije i vjere za naše bolje sutra. Mnoge domoljubne stranke svojim su se svađama i svađicama dovele do situacije da gube na kredibilitetu i povjerenju građana te zbog toga mladi često ne izlaze na izbore jer ne vide opciju koja bi njihove općine, gradove i državu odvela u bolje sutra. Osobno sam pobornik metode glasovanja po kojoj se uvijek treba izaći na izbore i zaokružiti. Neizlaskom na izbore dajemo šansu onima koji će blatiti Hrvatsku jednako kao što godinama neumorno blate Marka Perkovića Thompsona.
Zašto nismo umrli?
Upravo ti i takvi koji godinama blate Thompsona javljali su se proteklih tjedana više nego inače. Pojedinci su napadali Thompsona da je fašist, ustaša, da nije pravi domoljub i vjernik, omalovažavali njegovu publiku i istomišljenike. Lijevi mediji su zdušno širili paniku s jednostavnim ciljem – odvratiti ljude od koncerta, odnosno natjerati ih da odustanu od namjere da odu na spomenuti koncert. U tome, logično, nisu uspjeli. Njihovo potpirivanje vatre obilo im se o glavu te su napravili kontraefekt koji je doveo do rušenja svjetskoga rekorda.
Govorilo se u medijima o crnim statistikama na velikim okupljanjima, pritom potpuno zaboravljajući da je na Hipodromu ne tako davne 1994. bez izgreda i mrtvih prošao posjet pape Ivana Pavla II. sa znatno manjim mjerama sigurnosti. Mediji su govorili da po statistici mora biti mrtvih na takvom okupljanju, što je krajnji medijski bezobrazluk i posljednji čavao pojedinih nesposobnih novinara koji žarko te svim silama žele umanjiti vrijednost glazbeno-domoljubno-vjerskoga spektakla.
No, zašto nismo umrli? Zašto nije bilo većih izgreda? Upravo to je ono što muči dežurne dušobrižnike, kojih ovih dana nije manjkalo. Spomenuo sam ih u tekstu 2. veljače ove godine na ovom portalu te sam tom prilikom pomalo proročki napisao sljedeće: „Vjerujemo da će dežurni oronuli i neoronuli jugoplačljivi ugnjetavači u narednim mjesecima iskakati iz paštete u nadi da će oblatiti sve one koji bi pomislili doći na takav događaj, ali i samog izvođača u nadi da će spriječiti još jedan primjer hrvatskog zajedništva, od kojega im se, očito, diže kosa na glavi. Kako bilo da bilo, Hrvati su narod koji s ponosom podupire velike sportske uspjehe, ima zajedništvo kad je ono najpotrebnije, a oni kojima to smeta morat će se naučiti u te dane šutjeti i prihvatiti činjenicu da još uvijek postoji nešto što je veće i jače od njih samih i njihova žaljenja za prošlim vremenima, propalim režimima, negdašnjim ugnjetavanjima Hrvata i slično.“
Ispada da sam u ovome slučaju bio u potpunosti u pravu. Dušobrižnici su danima „ispadali iz paštete“. Njihova želja da ovaj koncert krahira bila je toliko jaka da imam osjećaj kako je koncertni spektakl bio svojevrsni uspješni trodnevni egzorcizam nad Zagrebom i Hrvatskom, tijekom kojega su na (medijsku) površinu isplivali svi najveći vragovi našega društva. Neka su, sada barem dobro znamo i imamo evidentirano tko su spomenuti, kako se zovu te koji su njihovi pravi stavovi. Mladost neka pamti, jer pitat će ih starost gdje je bila mladost i jesu li zaspali na straži!
Na koncertu nije bilo nikakvih većih incidenata, a, začudo, nije bilo ni umrlih! Odlučili smo ne umrijeti u inat svim ljevičarskim naklapanjima (sarkazam)! Sve je prošlo u najboljemu redu uz minorne policijske i medicinske intervencije. Možda je najveći incident bilo spašavanje divljega zeca sa savskoga nasipa. To je ono što boli sve neistomišljenike i zbog čega se danima guše. Zašto su hrvatski domoljubi tako složni? Oni koji se s tom činjenicom ne mogu miriti išli su toliko daleko da su objavljivali slike smeća sa zagrebačkoga Hipodroma dan nakon koncerta, ne uzimajući pritom u obzir činjenicu da unutar koncertnoga prostora nije bilo koševa za smeće te da je organizator unaprijed dogovorio čišćenje koncertnoga prostora s gradom i gradskim službama za čistoću. Jugopartizanski jal i ovoga puta neopravdano si je dao oduška! Po završetku koncerta ljudi su zasigurno bili za doma spremni (malo šale nije na odmet u inat svim neistomišljenicima) te su se mirno razišli svojim kućama bez incidenata za koje su mnogi zdušno danima navijali. Siguran sam da će svi eventualni i izolirani incidenti biti sankcionirani, ali uzmemo li u obzir činjenicu da je policijskih i medicinskih intervencija bio uistinu minoran broj, može se konstatirati da je ovaj događaj prošao u duhu iskrene hrvatske sloge!
Neki nisu mogli u špeceraj!
U silnim medijskim natpisima pojedinaca mogli smo saznati i to da se bivša hrvatska predsjednica Vlade žalila što tijekom subotnjega dana neće moći u špeceraj ili na nekakav izlet. Žao nam je što je to tako, ali da je uistinu htjela u špeceraj, mogla ga je obaviti dan-dva ranije kao svi normalni ljudi i iskoristiti subotu za jedan nezaboravan hipodromski izlet. Naravno, to se nije dogodilo jer nečiji subotnji špeceraj je bitniji od zajedništva Hrvata i povijesnoga događaja.
Gdje god Thompson i domoljubi krenu – prašina se diže… Uvijek neki glasnik prije njih stigne! Javile su se brojne javne ličnosti s ciljem obmanjivanja javnosti i izražavanja vlastitoga nezadovoljstva, a često su njihove riječi zvučale kao jamranje posljednjih hrvatskih narikača. Javili su se brojni – političari/ke, odvjetnici, pjevači/ce, influenceri (prava hrvatska riječ, op. a.) iliti utjecajne javne osobe (prema Institutu za hrvatski jezik i mrežnoj stranici bolje.hr) te brojni drugi. Ne treba na njih trošiti previše riječi, oni samo žele medijsku pažnju i privući što više vlastitih istomišljenika. Dobar dio njih jednostavno je ljubomoran što nisu ni približno popularni kao Marko Perković Thompson. Iz osobnoga iskustva života s uspješnim sveučilišnim profesorom kojega su mnogi napadali i bojkotirali zbog njegova domoljublja i znanstvenoga uspjeha mogu reći da je ovo što se viđalo posljednjih dana od Thompsonovih neistomišljenika klasični prikaz ljubomornih neistomišljenika koji svim silama žele spriječiti dobru stvar. Njima ne treba davati previše pozornosti, već se treba posvetiti hrvatskome zajedništvu.
Zašto sam poveo djecu?
Na koncertu je bilo mnoštvo mojih prijatelja i poznanika iz privatnoga te poslovnoga života. Prije, tijekom i nakon koncerta dobivao sam mnoštvo videozapisa i slikovnih zapisa od velikoga broja ljudi koji su bili prisutni na koncertu. Neke od njih upoznao sam u djetinjstvu, neke tijekom studiranja, neke tijekom profesionalne karijere, a neke tijekom pohođenja mnogobrojnih Thompsonovih koncerata od 2002. do današnjih dana.
Na ovakav spektakl odlučio sam povesti ženu i djecu, kupivši nam ulaznice da nisam nikoga povlačio za rukav i moljakao, iako mi je bila iznimna želja ići te sam bio svjestan rizika da do karte možda neću uspjeti doći na spomenuti način. No, Bog sve vidi i Bog sve zna. Tako je i meni pomogao da dođem do ulaznica za tribine. Ipak, na koncert sam mogao otići jedino samostalno s djecom ili odustati zbog narušenoga zdravlja supruge. Kako se koncert primicao, želja u meni i djeci je, unatoč nekim lošim privatnim događajima proteklih tjedana, rasla iz dana u dan, iz sata u sat. Odlučio sam samostalno povesti dvije predivne maloljetne djevojčice na spektakl koji se, uglavnom, viđa jednom u životu. Siguran sam da je tom prilikom moj otac, a njihov nezaboravni dida (kako su ga zvale) bio s njima prisutan duhom, iako već neko vrijeme nije s nama. Svojoj djeci odlučio sam priuštiti iskustvo života nakon kojega su bile vidno zadovoljne, rekao bih presretne što su imale priliku sudjelovati na takvom velikom događaju. Novi album naučile su tijekom prethodnih tjedana, a kako i ne bi kad se svaka naša vožnja automobilom pretvorila u slušanje najnovijih Thompsonovih hitova s albuma ‘Hodočasnik’. Sreća djece otišla je do te mjere da nakon subotnjega koncerta govore da im je Thompson najdraži pjevač. I meni je, ali da ne bi bilo zabune, nisam tip roditelja koji sili djecu na nešto, dajem im slobodu da izaberu, a one su izabrale domoljubno i na moju radost.
Tako smo, usprkos nedaćama koje su nas zadesile proteklih tjedana i mjeseci, ipak uživo svjedočili do sada neviđenom događaju i zajedništvu. Djecu treba učiti zajedništvu i ljubavi prema domovini. Bez zajedništva i domoljublja neće biti ni Hrvatske.
Bleiburg kao simbol stradanja hrvatskoga naroda i dronovi
Najveći koncertni spektakl novije hrvatske povijesti Thompson je započeo dvama pjesmama s novoga albuma (‘Ustani iz sjene’ i ‘Ravnoteža’). U njima poziva mlade na spremnost i vjernost, te kritizira neistomišljenike i kritičare čijim stavovima unatoč opetovano pjeva pred mnogobrojnom publikom.
Nakon uvodnoga dijela uslijedio je set pjesama sa starijih albuma, nakon kojega je pjevač spomenuo bleiburške žrtve te njima u spomen otpjevao pjesmu ‘Slike Bleiburga’. Odmah nakon toga uslijedio je set pjesama vjerske tematike tijekom kojih je započeo do sada nikada viđeni svjetlosni spektakl na nebu iznad Hipodroma, za koji su zaslužni mnogobrojni dronovi. S pomoću dronova prikazani su likovi Gospe, anđela, križa, hrvatske zastave, sokola, stihova ratne legende Andrije Matijaša – Pauka… Uzavrela atmosfera svoj je vrhunac doživjela tijekom izvođenja pjesme ‘Bojna Čavoglave’, tijekom koje su, uz vatromet bile upaljene mnogobrojne baklje, a sve uz gromoglasno i zdušno pjevanje publike koja je time dala do znanja da stoji uz pjevača po pitanju izvođenja spomenute pjesme nasuprot svima onima koji istu godinama neopravdano žele okaljati i zabraniti. Koncertni događaj završio je pjesmom ‘Lijepa li si’, svojevrsnom „zamjenskom“ himnom Lijepe Naše, koja se izvodi praktički na svim većim domoljubnim i sportskim događanjima u Republici Hrvatskoj.
Osobno bih okarakterizirao ovaj događaj kao glazbeno-domoljubno-vjerski spektakl popraćen povijesnom tematikom, nešto nikada neviđeno u takvom obliku tijekom bogate hrvatske povijesti… Nešto na što trebamo biti ponosni.
Nevrijeme kao simbol grada koji plače?
Ponedjeljak je Zagreb zahvatilo grmljavinsko nevrijeme, koje je ohladilo grad, ali gledajući kako kiša neumorno pada iz tmurnih sivih oblaka zapitam se je li to simbol neba koje plače nad gradom koji bi želio drugačiju budućnost s mnogo više domoljublja i zajedništva?
Koncertni je spektakl prošao u najboljemu redu, već se nagađa da će sinjski početkom kolovoza ove godine biti sličan, a spominje se i moguća repriza zagrebačkoga koncerta na Hipodromu. Nadajmo se da će biti još ovakvih događaja i zahvalimo dragome Bogu što nam je dao priliku svjedočiti onome subotnjemu!
Za kraj možemo konstatirati da su istiniti stihovi koji kažu da, kad zapjevamo, partija nam sudi, ali neka sudi, pjevat ćemo ljudi!
Tekst i fotografije: Ivan Samardžija
Povezano:
Hrvatsko nebo
