Predstavljanje knjige prof. dr. Mihovila Biočića „Laži o srpskom antifašizmu i antisemitizmu“ Livno i Tomislavgrad, 29.5.2024

Jedan od promotora na predstavljanju ove vrijedne knjige bio je i dr. Josip Stjepandić, čije izlaganje prenosimo u cijelosti:

Na početku bih želio bez biografskih detalja kratko opisati kako je došlo do toga da se netko tko kao ja desetljećima povučeno živi u Njemačkoj uopće zanima za srpske povijesne laži.

Stvar je prilično jednostavna: kad god Hrvati i Hrvatska bivaju izloženi verbalnom ili medijskom napadu, vrlo lako se može razaznati izravna poveznica s Beogradom (u posljednje vrijeme katkad i sa Sarajevom), koji put preko Zagreba, a više puta izravno.
Primjera je napretek: hrvatski povijesni grb, Jasenovac, Thompson itd. Ako netko u inozemstvu biva prokazan kao Hrvat, to je gotovo sigurno na direktivu iz Beograda. Najbolji je primjer komemoracija u Bleiburgu, gdje komšije i ne taje da oni stoje iza ometanja i pokušaja zabrane. Njihovi kanali su službeni, poluslužbeni i neslužbeni. Navest ću samo dva portala koja nas pokušavaju učiti kakvi bismo trebali biti i kako bismo se trebali ponašati da bismo bili po mjeri komšija: yudex ili imbex u Hrvatskoj te zmijsko leglo u Hercegovini.
Tome se treba oduprijeti na primjeren način, što s prijateljima činim dulje vrijeme te u nekim stvarima imamo bolji rezultat nego poslovično pasivna hrvatska diplomacija.

Tako se dogodilo da sam na tragu tih medijalnih djelatnosti prije 6 godina bio izabran za predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori i domovini, koja okuplja oko 30 znanstvenika i kulturnih djelatnika širom svijeta, od kojih ste sigurno čuli za fizičara Davora Pavunu, pravnika Marca Gjidaru ili povjesničarku Esther Gitman.

Mi se bavimo ili slikom Hrvatske i Hrvata u svijetu ili položajem Hrvata izvan Hrvatske ili utjecajem svijeta na procese u Hrvatskoj. U okviru tih aktivnosti skupljamo i povijesni materijal, o čemu će još biti govora. Jer činjenice, u idealnom slučaju: podaci iz originalnih, službenih dokumenata, najbolja su obrana od podmetanja i laži.

Neposredno pred ovogodišnje izbore za Hrvatski sabor izišla je iz tiska knjiga prof. dr. sc. Mihovila Biočića s poučnim naslovom – „Laži o srpskom antifašizmu i antisemitizmu“, u vlastitoj nakladi autora. Knjigu je popratio predizborni poziv svim političarima, svim kandidatima na izbornim listama i cjelokupnoj hrvatskoj javnosti na upoznavanje i suočavanje s povijesnim istinama, odnosno sve što je potrebno znati o srpskim podvalama, kako bi prestalo ocrnjivanje Hrvatske u zemlji i inozemstvu, ideološke ucjene i trgovačke koalicije, u kojima manjinski zastupnici diktiraju uvjete. Izbori su prošli, formirana je nova Vlada RH, vidjet ćemo koliko je značajna ta promjena.

Autor knjige prof. dr. sc. Mihovil Biočić po struci je liječnik, specijalist dječje kirurgije. Posebne zasluge stekao je za vrijeme Domovinskog rata kao ravnatelj KBC Split. Kroz tu bolnicu prošli su deseci tisuća ratnih pacijenata, Hrvata i Muslimana, a ponešto i Srba. Po broju zbrinutih Muslimana sigurno je jedan od vodećih liječnika. Međutim, zahvalnost i priznanje su uglavnom izostali od strane graDŽanskog federalnog partnera. Kako se stvari u Sarajevu razvijaju, nije isključeno da mu je u međuvremenu nakalemljen kakav UZP, a da mi to ne znamo.

Dr. Biočić bio je utemeljitelj HDZ u Kaštelima i njezin dugogodišnji istaknuti član. Kao takav bio je probrani plijen trećejanuarske koalicije, koja ga je smijenila s mjesta ravnatelja KBC Split. Nezadovoljan pravcem kojim ide HDZ, povukao se iz aktivnih funkcija u HDZ.
Nije samo meni upao u oči kao britki kritičar hrvatske političke zbilje, a prije svega potpuno neobjašnjive servilnosti hrvatske političke oligarhije prema Beogradu. Obojica smo prošlih godina objavljivali tekstove u „Hrvatskom nebu“, pa nam se ove godine posrećilo da se konačno upoznamo. Naime, uvijek sam želio objaviti ovakvu knjigu, a Biočić me preduhitrio!

Prva reakcija na knjigu o povijesti iz pera jednog liječnika obično je pitanje zašto bi liječnik pisao o povijesti? Slično je u slučaju matematičara poput Josipa Pečarića ili inženjera poput Nikole Banića, poznatom po istraživanju jasenovačkih konfabulacija.
Važno je pritom napomenuti da autori iz tzv. „izvanpovijesnih struka“ ne pišu o Dioklecijanu, Zrinjskome ili Banu Jelačiću, nego isključivo o Drugom svjetskom ratu i poraću.

Tu je i odgovor na gornje pitanje: povijesna znanost u Hrvatskoj teško je bolesna, zapravo insuficijentna, pa joj trebaju kvalitetni liječnici. Okrenuta je protiv svake logike, pa joj trebaju matematičari, da joj udahnu malo logičkog razmišljanja. Povrh svega, strašno je iskrivljena, pričinjaju joj se drobilice kostiju i mobilni krematoriji, pa joj trebaju inženjeri, da je malo isprave.

Imamo, naime, situaciju da niz vrlo kvalitetnih povjesničara istražuju pojedina zbivanja i pojavnosti Drugog svjetskog rata, ali još uvijek nemamo nekakvu skupnu sliku, u kojoj bi se neupućenom, bilo da se radi o djeci ili strancu, objasnilo što se sve događalo u Hrvatskoj i s Hrvatima u razdoblju 1941.-1946. Nitko se još nije usudio provesti u djelo onu preporuku pokojnog Dušana Bilandžića da svu historiografsku literaturu iz vremena komunizma treba spaliti, pa početi iznova.

Umjesto toga, serviraju nam se LAŽI, i to velike laži u ogromnim količinama. U toj točki je moja prva i jedina kritika ove vrlo zanimljive i kvalitetne knjige. Naslov je trebao biti npr.
„Mali izbor brojnih laži o srpskom antifašizmu i antisemitizmu“ ili jednostavno „Laž je temelj srpskog sveta“. Nije uzalud otac srpske nacije Dobrica Ćosić u svome djelu Deobe napisao: „Ropstvo, to je: smrtonosne su istine. Zato se i viču i šapuću laži. Svima i svakome. Laže okupator, lažu izdajnici, lažu i borci za slobodu. Lažemo da bi obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, lažemo da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu. Lažemo iz ljubavi i čovečnosti, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Za ovu laž pod okupacijom i običan idiot ima više mašte od mnogih romansijera. Laž je nužda: biološka, psihološka, nacionalna, politička. Beograd u ovim danima – to je apokalipsa laži“. (Deobe, izdanje Otokar Keršovani, 1977, str. 135.)
Tko bi to mogao bolje znati od Oca Nacije, iako se možda malo zaigrao?

Činjenični prikaz situacije izgledao bi otprilike ovako:
Nezadovoljni stvaranjem Banovine Hrvatske u ozračju vanjske prijetnje od strane gotovo svih susjeda, vodeći srpski krugovi kovali su planove kako bi se prvom prilikom riješili i Banovine i Hrvata. Pod snažnim pritiskom Hitlera, pristali su pristupiti Trojnom paktu, kojim im se između ostalom nudio Solun („srpsko more“). Međutim, probritanski krugovi organizirali su puč, kojeg je Hitler, dotadašnji veliki patron Jugoslavije, uzeo za povod da vojnički pregazi Jugoslaviju, u kojoj je već imao svoju petu kolonu, tzv. folksdojčere. Hitler je htio reducirati Srbiju na tzv. Staru Srbiju, a ostatak podijeliti između Njemačke, Italije, Mađarske i Bugarske.

U tome planu koji se mijenjao svaki drugi dan, nije bilo Hrvatske, jer su hrvatski krajevi trebali biti podijeljeni između Mađarske i Italije. Kad ga je maršal Horthy odbio, tek onda se Hitler prisjetio hrvatskih revolucionara, koje je u Njemačkoj progonio, pod nazivom – ustaše.
Suvremeni talijanski povjesničar Eric Gobetti tvrdi da je ustaški pokret bio nacionalistički te da nije imao fašistička obilježja. Kao takvi bili su u dugom razdoblju konfinirani tj. internirani negdje „na kraju svijeta“.

Njemački obavještajac Arthur Haeffner napisao je 14.6.41. u jednom od prvih izvješća iz Zagreba da je Ante Pavelić sa svojom skromnom pratnjom neočekivano i stoga potpuno nepripremljen došao na vlast. To je po njemu razlog kaotične situacije u Hrvatskoj, te se grdno varaju oni, koji u ustašama vide pokret srodan nacionalsocijalistima.

Haeffner dalje: Da su ustaše 10.4. usprkos svim razumnim predviđanjima došli na vlast, imaju zahvaliti megalomaniji srpske klike, koja graniči s ludošću, koja je svojim nepromišljenim postupkom izazvala ubitačni njemački napad na Jugoslaviju.

Konrad Klaser, jedan drugi njemački obavještajac, opisuje u svojoj knjizi „Mörder am Frieden“ (Ubojice mira) iz 1942. da su „četnikokomunisti“ započeli sa svojim zvjerstvima nad Hrvatima još 9. travnja 1941, znači prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, te navodi brojna poprišta njihovih zločina – između ostalih općinu Grahovo.

Dr. Ante Nikolić, veliki župan Velike župe Bribir i Sidraga javlja u 2 izvješća 14. i 16. lipnja 1941. da „talijanske vojne vlasti u većim skupinama prebacuju Srbe u Kistanje, da ih tamo oružavaju i da ih na neki način potajno vojnički formiraju…Pri tome kolaju glasovi, da u Kninu i okolici neće od hrvatskog življa ostati nitko živ, ni malo ni veliko, ni kamen na kamenu…“
Ima brojnih izjava „velikana srpskog ustanka“ poput Svetozara Vukmanovića Tempa, koji svjedoče da nije bilo razlike između četnika i partizana te da su se prvi autohtoni partizani pojavili tek krajem 1941. godine.
Pa čiji se ustanak slavi 27. srpnja, kad su se četnici podigli još 9. travnja, a partizana nije bilo niti u tragovima? Nažalost, mnogi su se Hrvati upleli u tu spiralu nasilja te nama od toga još uvijek trnu zubi.
Ovdje u blizini nalazi se jama Slipica u koju su pripadnici hrvatskih snaga u srpnju 1941. u jamu bacali domaće Srbe, što je naravno zločin za svaku osudu. Nad jamom je spomen-ploča s imenima žrtava, među kojima je i Vlado Zelen, sin Ilije. Pogađate da se osoba s tim podacima nalazi i u popisu JUSP Jasenovac, ali rodom iz Donjeg Vakufa. Matična knjiga pak kaže da je Vlado bio rođen i život skončao sa 16 godina u Donjem Vakufu u lipnju 1941., dakle prije pokolja u Slipici te otvaranja logora Jasenovac.
Kad već spominjem Jasenovac, ne smijem ispustiti pismo Saveza židovskih općina Jugoslavije od 12.6.1946. savezničkim vlastima u Arolsen (Njemačka), u kojem se poimenično navodi 320 židovskih žrtava u tome logoru za vrijeme 2. svjetskog rata.
JUSP Jasenovac nasuprot tome navodi 13.116 žrtava.
Je li to taj „faktor djenosajda“ koji svaku brojku uveličava 45 puta?
Postoji mnogo literature i dokumenata iz ratnog i poratnog vremena u kojoj se Jasenovac uopće ne spominje. Teško za povjerovati, ako je logor Jasenovac bio takav, kakvog ga danas prikazuju.

Njemački diplomat Ulrich von Hassel, koji će kasnije sudjelovati u neuspješnom puču protiv Hitlera te zato biti pogubljen, opisuje u svom dnevniku od 4. svibnja 1941. da se Ante Pavelić odupirao zahtjevu Hitlera da progoni Židove te mu ponudio da progoni samo novopridošlice. Hitler je ustrajao da Pavelić progoni starosjedioce, jer su oni imućni.

U Enciklopediji Holokausta, koju svatko može naći na mreži, NDH je podijeljena, okupirana zemlja, u kojoj vlast drže Nijemci i Talijani te se navodi da Talijani nisu imali niti volje niti snage za progon Židova. Znači, vlast NDH nije se uopće pitalo. I Esther Gitman, židovska povjesničarka, navodi na str. 13 svoje knjige „When Courage Prevailed“ da je antisemitizam u NDH bio nametnut od Nijemaca, te da su ga najžešće provodili Folksdojčeri te muslimanski imami.

Tu je brzojav od 24. svibnja 1941. od njemačkog Ministarstva vanjskih poslova veleposlanstvu u Zagrebu kojim se požuruje deportacija 260.000 Slovenaca u Hrvatsku, koja bi, da „napravi mjesta“, isti broj Srba protjerala u tzv. Staru Srbiju.

Njemački poslanik Kasche, koji je imao neskriveni negativni stav prema Paveliću, u svom izvješću od 29. siječnja 1942., hvali pomirljivi stav hrvatskih vlasti prema nezamislivim zvjerstvima „Četniko-Boljševika“ u istočnoj Bosni, pri čemu su one zataškavale brojne i masovne zločine, da ne bi poticale osvetu.

Prije dvije godine imao sam prijepirku na WhatsApp s jednim poznatim njemačkim povjesničarom. Tražio je od mene da se odredim glede broja srpskih žrtava u Drugom svjetskom ratu. Usporedbom sa situacijom u Domovinskom ratu došao sam do brojke od oko 35.000 – 40.000 srpskih žrtava na teritoriju NDH. Nato se dragi kolega naljutio i ustvrdio da sam puno gori revizionist nego što je on pretpostavljao. Kao da moja procjena nije dovoljno strašna. Ali niti je naveo „pravi broj“ niti je prekinuo suradnju sa mnom.

Usporedba rezultata popisa stanovništva 1931. te 1948. pokazuje porast Srba za 700.000 te stagniranje broja Hrvata, usprkos visokom natalitetu prije i nakon rata. Kako god se računalo, nedostaje najmanje pola milijuna Hrvata. Ili žrtve dviju atomskih bombi, po računanju Romana Leljka.

Zato se nameće pretpostavka da su srpske snage, najprije četnici, pa onda združeni četnici i partizani, zapravo kontrolirali situaciju u NDH od samog njezina proglašenja. Da su se brojni Hrvati iz manje ili više neopravdanih razloga priključili partizanima, ne mijenja u suštini karakter partizanskog pokreta, koji je slijedom informacija iz stranih dokumenata vodio ustanak protiv NDH, a ne protiv okupatora.
Tako se nakon rata dogodio Bleiburg i Križni put. Slovenski oznaš Zdenko Zavadlav piše u svojim memoarima pod naslovom „Kasna ispovijed“, objavljenim u Austriji, da su slovenski oznaši bili zgroženi barbarskim postupanjem srpskih partizana, zapravo prekvalificiranih četnika iz istočne Bosne, prema Hrvatima.

Najbliži suradnici citiraju predsjednika Tuđmana izjavom: „Da nije bilo ustaša, Bleiburg i Križni put bili bi se dogodili još 1941.“
Na sve ove činjenične navode knjiga „Dosta je laži…“ daje precizne zaključke, podijeljene u 25 poglavlja, pozivajući se na brojne, dijelom dosad malo poznate ili nepoznate izvore.

Dr. Biočić posebno se osvrće na srpske zločine početkom rata u Lici, s obje strane hrvatske i bosanske granice: u Srbu i selu Brotnji, u Drvaru, u Bosanskom Grahovu, u Krnjeuši, u Boričevcu i Kulen Vakufu početkom srpnja 1941. koji su prikaz velikosrpskog četničkog istrebljenja Hrvata u tim krajevima i lažnog veličanja antifašističkog ustanka u mjestu Srb. Dr. Biočić se zalaže u potpori i poticanju ideje da se u suverenoj, slobodnoj i demokratskoj državi Hrvatskoj dan 27. srpnja 1941. proglasi Danom genocida nad Hrvatima. Sve te događaje Srbi prikazuju kao antifašistički otpor progonu Srba u novostvorenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, što je notorna neistina i originalna proizvodnja srpskih laži.

Navest ću samo nekoliko citata, koji ne trebaju nikakav komentar:
„Jasno se vidi da su krvoločna ubojstva i ustanak četnika bili odgovor na proglašenje hrvatske države i pokušaja uspostave velike Srbije, a ne odgovor na ustaške zločine i ustaše, koje ustanici tada nisu ni vidjeli, a nekmoli se borili protiv njih.“
„Nije sporno da su ustaški zločini, kao odmazda na četničke ili iz bilo kojih razloga, za svaku osudu, ali umnožavanje broja srpskih žrtava, što se događalo desetljećima u komunističkoj Jugoslaviji, vrijeđa same srpske žrtve, jer srpski i komunistički agitpropovci time dovode u sumnju postojanje i činjenica i broja stvarnih žrtava.“

Povijest se nažalost u znatnom opsegu ponovila na početku Domovinskog rata, pri čemu je kako predsjednik Tuđman tako i cjelokupni hrvatski narod postupio puno razboritije nego 1941. godine.

Ako hrvatski narod posvijesti sadržaj ove knjige, onda postoji velika vjerojatnost da se nepovoljna situacija i omjer snaga iz 1941. te 1991. više ne može ponoviti, iako će pokušaja agresije, bojim se, sigurno biti.

Dr. Josip Stjepandić
Livno – Tomislavgrad, 29.5.2024.

Hrvatsko nebo