OGLEDI IZ PROŠLOSTI/Zdravko Gavran: Moral i zamke demokracije

Prije 30 godina, 25. ožujka 1994., održan je u Zagrebu forum na temu „Moral između osobnih i općih hrvatskih interesa“. Tekla je tada tek četvrta godina od uspostave slobode i višestranačke demokracije. Sudjelovalo je 12 izlagatelja, čija se imena i odabrane teme vide na preslici poziva. Među njima bio je i današnji kolumnist portala Hrvatsko nebo, a tadašnji ravnatelj i glavni urednik Glasnika HDZ, Zdravko Gavran. Izlaganje prenosimo, uz njegovu suglasnost, kao pokazatelj nekih ranih razmišljanja o mogućim slabim točkama, krizama i protuslovljima demokracije, kakvima smo i ovih dana svjedoci.

Sve glavno pobrojiti ili išta određeno i jednoznačno izreći o ovako pretenciozno naslovljenoj temi na ovako skraćenu prostoru gotovo da i nije moguće. Moguće je, za početak, samo naznačiti ključne pojmove odnosno spoznajne kategorije i problematizirati odnose među njima, što ću i pokušati u svom izlaganju. Dopustite mi da u taj skraćeni izlet krenemo s nešto dužim citatom iz Uvoda u filosofiju poviesti hrvatskog filozofa Julija Makanca.

„Činjenica je međutim, koja se ne dade poreći, da pojedina poviestna razdoblja naginju tome, da jedne vriednosti pretpostavljaju drugima, i da je za njihovu duhovnu fizionomiju karakterisitčno baš to, da tu i tu vriednost precjenjuju ili joj daju suviše isključivu važnost, dok druge vriednosti zanemaruju ili sasvim odbacuju. Tako je na pr. za Periklovo razdoblje u Ateni, za talijansku renesansu ili njemačku romantiku bilo značajno, da je u tim razdobljima bila umjetnost u visokoj cieni, dok je za srednji viek karakteristično prevlast religioznih vrjednota. Te činjenice nam dokazuju, da fenomen uobće vriednostne sviesti ne postoji samo u sviesti pojedinaca nego i u sviesti čitavih poviestnih razdoblja. Osobito razvijena senzibilnost za jedan krug vriednosti umanjuje nam prijemljivost i sposobnost shvaćanja za one vriednostne sustave, koji leže izvan toga kruga. Filosofija međutim ne smije dopustiti, da joj ograničena kulturna sviest određenog poviestnog razdoblja – pa bilo to i naše današnje – pomuti i suzi vidokrug. Filosofijskoj sviesti mora ostati otvoren čitav vriednostni kozmos, za nju ne može biti vriednosti, koje bi bile osuđene na smrt, ona je spoznala, da vječno važenje jedne absolutne vriednosti nije zavisno od toga, da li to važenje priznaje ovaj ili onaj pojedinac, ova ili ona skupina, pa čak i ovo ili ono poviestno razdoblje.“

Očito, ako se poslužimo Makančevim riječima te se suglasimo da „pojedina poviestna razdoblja naginju tome, da jedne vriednosti pretpostavljaju drugima“, onda se za ovo razdoblje Zapada i onoga dijela ostaloga svijeta, a u mjeru i kojoj je prihvatio zapadna načela, može ustvrditi da vrednotu „demokracije“ kao načela i samo ustroja društava, država pa onda i samih nacionalnih ili čak regionalnih odnosno kontinentalnih kultura pretpostavlja drugim vrednotama. Ta činjenica izaziva opravdana promišljanja na bar dvjema razinama.

1. Politička razina

Suvremene demokraciju počivaju na višestranačkom parlamentarizmu odnosno na volji naroda, zapravo na volji onih građana koji imaju biračko pravo, još točnije onih koji hoće i mogu izaći na izbore, te, na kraju, praktički na volji onih glasača kojih je barem za jedan više od svih ostalih. Izravno pravo odlučivanja naroda, suženo k tome na segment izbornih pobjednika, time je praktički iscrpljeno, do sljedeće prilike. Očito, činjenica da je tako bitno relativizira kategoriju demokracije kao savršenog modela, te se na kraju mora priznato da to nije idealni, nego dosad možda najmanje loš model odlučivanja cjeline određene zajednice. Da bi se njegovi nedostatci otklonili, u unutarnjoj i međunarodnoj legislativi inzistira se na onome što volja većine može lako pogaziti, a to su u prvom redu ljudska, građanska, nacionalna, vjerska i druga prava i slobode.

Daljnji slijed demokratske procedure vodi nas prema spoznaji da je i sama osobna sloboda izbora, a onda i provedba stranačkih programa i ponašanje onih koji su dobili povjerenje podvrgnuta različitim pa i višeslojnim posredovanjima, kao što su kampanje, lobiranja, medijski udari i različiti drugi utjecaji na svijest građana. Sve to izrazito utječe na odluku, dakle na slobodnu volju birača, pogotovu ako su posrijedi nemoralne, lažljive i prijevarne, dakle demagoške aktivnosti. A dosadašnja iskustva na tom polju pokazuju da čvrstog etičkog kodeksa ili uopće nema, ili ga se u pravilu izigrava svaki put kad se procijeni da lažljivac neće biti uhvaćen na djelu. Time je u manjoj ili većoj mjeri izigravana i sama sloboda ljudi, kao vrhovna vrijednost osoba i pretpostavka same demokracije.

Dakle, najveća je zamka demokracije, na ovoj razini, u tome što sloboda čovjekova može – unatoč i najsavršenijim demokratskim sustavima i tradicijama – biti izigrana u korist onih javnih ili tajnih središta moći koja na svijest mogu na nebrojene načine toliko utjecati da većina ljudi zabludno glasuje čak za ono što se izravno protivi njihovu temeljnom interesu, još lakše za ono što ugrožava interes, prava i slobodu drugih. Razni totalitarizmi viđeni u 20. stoljeću samo su krajnosne i najotvorenije varijante toga istoga.

2. Općeljudska razina

Upravo u pojmu slobode susreću se u jedinstvenoj dihotomii društvo kao zajednica ljudi i čovjek kao pripadnik društvene zajednice, u dihotomiji dviju mogućnosti odabira: dobra i zla. „Sloboda kojom je čovjek obdaren“, pisao je ruski filozof Nikola Berdjajev, „pokazala se kao izvor tragike njegova udesa, tragike poviesti sa svim njenim konfliktima i strahotama, jer je sloboda po svome vlastitom bivstvu ne samo sloboda dobroga nego i sloboda zloga.“

Zamka koju u tom smislu može značiti demokracija jest upravo ono na što je na početku upozorio Makanec: da cijela povijesna razdoblja jednim vrijednostima zasjenjuju druge. Ako ljudi prihvaćaju te vrijednosti, ali unutar njihova kruga čovjek ne pronađe ili izgubi smisao, izgubi raison d’etre, onda i cijelo zdanje demokracije dolazi u sve dublju krizu te se, naposljetku, može u sebe i urušiti. S dubokim problemom kako da demokracija „funkcionira“ ako više ne postoji jedinstvena, zajednička slika svijeta suočio se osobito kršćanski mislilac Jacques Maritain, koji je pišući prije 45 godina tvrdio kako je nužna pretpostavka demokracije moralna povelja koju bi svi prihvatili: „Društvo slobodnih ljudi odista pretpostavlja temeljna načela koja su u samome središtu njegova postojanja. Istinska demokracija pretpostavlja slaganje uma i volje svojih sudionika o osnovama zajedničkog života…; ona treba u sebi sadržavati zajedničko ljudsko vjerovanje, vjerovanje u slobodu.“

Poučen poviješću, Maritain će odmah zatim upozoriti da „prava demokracija ne može svojim građanima nametati filozofsko ili religiozno vjerovanje ili ga zahtijevati od njih kao uvjet njihova pripadanja društvu. Takvo poimanje društva bijaše moguće u ’sakralnome’ razdoblju naše civilizacije, kada je zajedništvo u kršćanskoj vjeri bilo preduvjetom uspostave političkog tijela. U naše dane takvo je poimanje moglo proizvesti samo neljudsku patvorinu, licemjernu ili nasilnu, krivotvorinu što su je nudile totalitarne države, koje su za se zahtijevale vjeru, pokornost i ljubav, što religiozan čovjek iskazuje svome Bogu; ono je proizvelo samo napor tih država da propagandom, lažju i policijom nametnu masama svoje vjerovanje. (Čovjek i država)“

One pak koji misle da demokracija može samu sebe i svoja načela štititi pod samo jednim uvjetom: da dobro i što bolje i perfektnije „funkcionira“, na budućnost društva kao ljudskoga stroja bez duše upozorio je literarnim djelom Aldous Huxley, i to je dostatno poučno.

Dakle, uzdizanje i čak idoliziranje demokracije kao jednog od triju temeljnih Aristotelovih oblika društvenog ustroja može biti opasno jednako kao i uzdizanje drugih, povijesno potvrđenih oblika. S općeljudskog gledišta glavna je zamka demokracije ako njezini zastupatelji i promicatelji njezinih sadržaja i vrijednosti inzistiraju na demokraciji neovisno o zbivanju i ljudskoj svijesti na razini dubljoj od razine funkcioniranja društva i države, odnosno na razini dubljoj i od same društvenosti. Nijedna kategorija uređivanja, pa ni tumačenja, podnošenja ili mijenjanja svijeta nema pravo na apsolutnu autonomnost, jer se u tom slučaju totalitet čovjeka i njegovih temeljnih filozofskih pitanja reducira ili nedopustivo skreće na segment za koji se može jednom pokazati da je ispražnjen od ikakva ljudskog smisla, unatoč tome što sve naoko dobro „funkcionira“. No, tada je u pravilu prekasno za zaokret.

Drugim riječima, ako se moral i ne smije nametati drugima, bez konzistentna moralnog sustava nijedna civilizacije nije mogla opstati. To će se dogoditi i s civilizacijom ustrojenom kao demokracija – na čemu i od nas Zapad inzistira – ako unutar nje ne bude duha koji oživljuje i koji iznutra ljude moralno obvezuje. U obrnutom slučaju, ako su proklamirana moralna načela, u ovom slučaju načela demokratske časti, samo tzv. vanjska forma, vrijedni ono što je netko davno rekao: „Čuvaj se ljudske časti; ona ne znači ništa kad sunce zađe.“

Zdravko Gavran

Povezano:

Velike ideje, političari, lavež na mjesec i grabež za sitnež

Hrvatsko nebo