Milanovića se mora ’ostracirati’ jer je prijetnja demokratskom ustroju države i u raskoraku je s – razumom!

Vrijeme:5 min, 9 sec

 

U spoznaji da Milanovića treba izopćiti iz političke zajednice, osporiti mu i oduzeti mogućnost političkog djelovanja s pozicija vlasti, sadržana je svijest o potrebi održanja temeljnoga reda u nacionalnoj zajednici. To izopćenje trebali bi započeti najprije njegovi suradnici, oni koji stoje uz njega i oni koji su ga birali. Ne zato da omoguće Plenkoviću i HDZ-u jeftinu ili nezasluženu pobjedu na izborima, nego naprotiv zato da se mogne slobodno i pluralno birati. Ovako, ’opasni’ i ’neubrojivi’ Milanović tjera glavninu naroda da se masovno svrsta uz Plenkovića i HDZ iz straha da ne bi čudak ili ’luđak’ s Pantovčaka s obezglavljenim SDP-om zemlju odveo u nestabilnost, nesigurnost i kaos. Za zakasnjelu lustraciju nikada nije kasno, ne samo u redovima SDP-a, nego i mnogo širih, pa tako i HDZ-ovih struktura. One sustavno mute slobodu izbora i onemogućuju poštenije upravljanje hrvatskom državom.

 

Neovisno o svemu drugomu, jedno je postalo nedvojbeno

Neovisno o stranačkim i osobnim simpatijama i antipatijama, neovisno i o (ne)pravednosti ili uortačenosti većine sudaca Ustavnog suda, neovisno o tomu kakva Plenkovićeva vlast doista jest, neovisno o tomu je li Milanović proruski orijentiran ili je samo provokator i populist, neovisno i o brojnim šupljinama u Ustavu koje u svakoj novoj krizi iznova iziskuju pravnička ili sudačka tumačenja, jedno je postalo nedvojbeno. Postalo je nedvojbeno da sobom preopterećeni čovjek Milanović zlorabi funkciju Predsjednika Republika i narušava pravni ustroj Hrvatske i destabilizira ju time što ne priznaje nadležnosti jedne od ključnih institucija, a to je Ustavni sud.

Može sastav Ustavnog suda biti ovakav ili onakav, može i on pogriješiti i biti zlorabljen, može biti pristran i nepošten, no njega kao najvišu instituciju za ocjenu je li što u skladu s Ustavom ne priznavati, a članove mu izrugivati te najavljivati neposluh, to nije ni prihvatljivo ni podnošljivo ni održivo. Zašto? Zato što se takvim pristup uvodi u ukupan sustav neposluh i anarhija. Anarhiju – to da svatko radi što hoće, kako mu se i kada prohtije – promiče i legitimizira čovjek na dužnosti državnog poglavara. On već dugo uvodi bezobzirnu svojevoljnost, prkos i nemar prema drugima, uvodi subjektivizam kao kriterij. On krči put prema daljnjem nepriznavanju objektivno nadležnih i mjerodavnih tijela državne vlasti. A takva tijela jesu ponajprije Ustavni sud i Državno izborno povjerenstvo, koje je pak instrument najvišega pravog suda u državi, a to je Vrhovni sud.

Milanović prkosi u pravnom redu, u etičkom redu i u samoj logici stvari svemu što se njemu ne sviđa

Današnja Milanovićeva izjava potvrđuje da je on doista otišao daleko i nepovratno s onu stranu ustava. Ali ne samo ustava, nego i razuma. Njegova kojom potvrđuje da nema namjeru poštovati upozorenja i odluke najvišega nacionalnog arbitra u ustavnopravnim pitanjima, a time i najvišega čuvara ustavnosti i demokratičnosti, glasila je: „Nikakav Ustavni sud ne može svoje nečiste prstiće gurati u to, ni u kojim okolnostima osim elementarne nepogode, potresa, izvanrednog stanja… Neka se usude donijeti odluku o promjeni datuma izbora, neće dobro završiti, ja ću opet donijeti odluku, istu.

Milanovićevo prkošenje u pravnom redu, u etičkom redu i u samoj logici stvari svemu što se njemu ne sviđa došlo je blizu vrhuncu. Ono je kao takvo neprihvatljivo i opasno za hrvatsku političku zajednicu. Taj čovjek ne poštuje sustav vlasti kako je reguliran Ustavom, zakonima i dobrim običajima, osim u onomu što njemu odgovara. No on ne može biti kriterij za poštivanje ili nepoštivanje drugih državnih tijela kada ona donose odluke i daju izjave u skladu s njihovim ustavnim ovlastima.

Što su činili u starogrčkoj demokraciji da bi zajednicu zaštitili od mogućih ugrozitelja

U staroj Grčkoj, koja je razvila poseban oblik demokracije, postojao je svojevrstan narodni sud. Primjenjivao se protiv onih građana koji su svojim prejakim utjecajem ugrozili demokraciju u polisu, u gradu-državi. Pravo glasa imali su svi slobodni građani. Oni su na ostrakonu (grč. ὄστραϰον: glineni crijep) ispisivali imena nepoćudnih sugrađana; onaj građanin (bilo koji) koji bi dobio većinu glasova morao je otići u progonstvo na 10 godina. Istim postupkom prognanik je mogao poslije biti i pomilovan. Prognanika se nije smatralo nečasnom osobom niti je gubio svoj imutak, budući da i nije morao ništa skriviti. Ali je bivao izopćen iz zajednice zato što su u njemu vidjeli opasnost za vladavinu naroda, recimo opasnost da se osili ili na drugi način ugrozi demokratski ustroj vlasti, kakav god taj ustroj i kakva god trenutna vlast bila. Od riječi ostrakon/ostraka načinjen je ovdje upotrijebljeni glagol ostracirati/ostrakirati.

Pluralna demokracija u Hrvatskoj bit će moguća tek kada sa scene ode Milanović, a i SDP i sve one stranke i snage koje su ga hvalile, branile, birale i opravdavale. Njegove vratolomije posljednjih dana dovode do velike mobilizacije birača ne samo protiv njega, nego i za HDZ kao „zaštitnika“ od Milanovićeva bezumlja. Mnogi su ljudi ustrašeni. Ne samo njegovim osporavanjem ustavnih nadležnosti nekih najviših državnih institucija, nego i svakodnevnim udarom na zdrav razum. A zdrav razum osnova je svega. I sa zdravim razumom stanje u državi može ne biti sjajno, može biti i loše, mogu vlastodršci biti i iskvareni i perfidni i prijetvorni i nepravedni. Ali bez zdravog razuma kao opće prihvaćene podloge svega stanje u državi može postati posve ne-razumno.

Nikad nije kasno za zakasnjelu lustraciju

Kada bi po uzoru na Milanovića državljani i pravni subjekti počeli masovno „ne priznavati“ odluke nadležnih sudova, nastupila bi u samostalnoj hrvatskoj državi anarhija i kaos.

U spoznaji da Milanovića treba izopćiti iz političke zajednice, osporiti mu i oduzeti mogućnost političkog djelovanja s pozicija vlasti, sadržana je svijest o potrebi održanja temeljnoga reda u nacionalnoj zajednici. To izopćenje trebali bi započeti najprije njegovi suradnici, oni koji stoje uz njega i oni koji su ga birali. Ne zato da omoguće Plenkoviću i HDZ-u jeftinu ili nezasluženu pobjedu na izborima, nego naprotiv zato da se mogne slobodno i pluralno birati. Ovako, ’opasni’ i ’neubrojivi’ Milanović tjera glavninu naroda da se masovno svrsta uz Plenkovića i HDZ iz straha da ne bi čudak ili ’luđak’ s Pantovčaka s obezglavljenim SDP-om zemlju odveo u nestabilnost, nesigurnost i kaos. Za zakasnjelu lustraciju nikada nije kasno, ne samo u redovima SDP-a, nego i mnogo širih, pa tako i HDZ-ovih struktura. One sustavno mute slobodu izbora i onemogućuju poštenije upravljanje hrvatskom državom.

 

Hrvatsko nebo