I. Bekavac/Razumijevanje hrvatskoga identiteta u tjedniku Novosti

Vrijeme:16 min, 18 sec

 

Od Valerijanova memoranduma do Novosti

Hrvatska! “Nigdje Mediteran nije tako srednjoeuropski i nigdje srednja Europa nije tako mediteranska kao u Hrvatskoj.” (R. Katičić). Ta rečenica na početku nove knjige o Hrvatskoj (Božo Skoko i Zvonimir Frka-Petešić, Hrvatska u 30 priča, Zagreb, Naklada Ljevak, 2023.), pokazuje njezino temeljno usmjerenje: sažeto prikazati Hrvatsku s njezinom povijesnom i zemljopisnom baštinom. Komentator tjednika SNV-a Novosti nema dobro mišljenje o tim nastojanjima. Piše da je to “karikaturalno brendiranje hrvatskog nacionalnog identiteta ustvari najčvršći dokaz da hrvatski nacionalni identitet ne predstavlja mnogo više od karikature.” Teško je razumjeti zašto se Novosti odlučuju na tako primitivnu i grubu uvrjedu na račun Hrvata i njihovih nacionalnih osjećaja. Najprije ćemo, vrlo sažeto, iznijeti sadržaj knjige.

Autori B. Skoko i Z. Frka-Petešić vrlo vješto sažimaju i prikazuju prikupljenu građu. Impresivna je lakoća kojom građu čine bliskom čitatelju, iako bilježe mnoge podatke. Premda je njihovo štivo ponajprije usmjereno strancu, svjesni su da bi informacije kojima raspolažu itekako mogle koristiti i Hrvatima kako bi više saznali o svojoj zemlji. Niti što prešućuju niti što preuveličavaju. Bilo je potrebno veliko umijeće kako bi se iz tolikoga obilja izabrala građa relevantna suvremenom konzumentu. Spomenut ćemo samo manji dio onoga što nude, najčešće izravno preuzimajući njihove formulacije.

Četrnaest hrvatskih stoljeća

Hrvati su na Jadransko more došli u 7. stoljeću, asimilirali potomke Romana i Ilira i postali baštinici bogate antičke baštine. (11) Nastavili su živjeti na razmeđu svjetova, izloženi raznim kulturnim i političkim utjecajima. Najvažniji su bili oni romanski i germanski. Rim, Venecija i Beč su stoljećima vladali i hrvatskim krajevima. Hrvatska je osam stoljeća bila u ‘suživotu’ i s Mađarskom, ali unatoč ‘snažnim utjecajima iz Budimpešte’ s te strane hrvatski jezik i kultura nikad nisu bili ugroženi. Na temelju njezina povijesnoga iskustva danas Hrvatsku predstavljaju ‘istinskim mostom i susretištem’. (12). Iako Hrvatska zauzima samo 1,3 % površine Europe, ekološki je jedna od najočuvanijih. Hrvatska ima jednu od najrazvedenijih obala u svijetu: 1778 km jadranske obale i 1244 otoka. I po svemu predstavlja ‘veliki europski nacionalni park’.

Hrvatska je treća u Europi, iza Francuske i Španjolske, po nematerijalnoj baštini koju štiti UNESCO (s čak 21 zaštićenim nematerijalnim dobrom – alka, klape, fešta Sv. Vlaha…). (20). Autori Hrvatsku nazivaju Europom u malom, zbog iznimne prirodne i kulturne raznolikosti na tako malom prostoru. (23). Spomenici civilizacijske, kulturne, znanstvene i političke prošlosti, dokaz su snažnog duha nacije. Hrvati su, iznose autori, zapadnjaci stvaralačkoga duha, inventivni, skloni istraživanjima, umjetnosti, društvenosti i sportu. (27). Hrvati su domoljubi spremni se žrtvovati za ideale slobode. Žrtvovanje za drugoga i za domovinu u malo kojem narodu su toliko naglašeni kao u hrvatskom. Autori posebno upozoravaju na tu vrjednotu kao jednu od najvećih u hrvatskom narodu. Tijekom rata u BiH, prije trideset godina, u svoje su hotele, kuće i prihvatilišta primili više od 600 000 tamošnjih izbjeglica.

Iseljenička zemlja

‘Hrvatska je stoljećima iseljenička zemlja, pa je nemoguće govoriti o njezinu identitetu i prinosima bez uloge hrvatskih iseljenika, čije je tragove moguće pronaći na svim svjetskim meridijanima i paralelama.’ Procjenjuje se da izvan Hrvatske živi oko pet milijuna Hrvata i njihovih potomaka, što je više nego u zemlji. (55). ‘Malo je zemalja u svijetu kojima je sport neraskidivi dio nacionalnoga identiteta i imidža, kao što je to slučaj s Hrvatskom.’ (63). U Hrvatskoj je lako crvene kvadratiće susresti na svakom koraku, i ne samo kad je sport u pitanju, jer su sastavni dio hrvatskoga sv markovizualnoga identiteta. Dio su povijesnoga hrvatskoga grba, koji je prvi put službeno primijenjen na pečatu dokumenta iz 1527., kojim Hrvatski sabor bira Ferdinanda Habsburškoga za hrvatskoga kralja.’ (67).

‘A hrvatska država je još 879. dobila priznanje od pape. Tada je Ivan VIII. u svom pismu, hrvatskoga kneza Branimira nazvao ‘najmilijim sinom’, dok mu je on priznao ‘vjernost i poslušnost’. Hrvati su održali obećanje papi Agatonu dato u 7. st. kako nikad ne će voditi osvajačke ratove, a on im je obećao Božju i papinsku zaštitu. Hrvati su se kroz povijest puno puta branili, ali nikad nisu vodili osvajačke ratove. Nakon prodora Osmanlija u 16. st. i gubitaka velikih dijelova zemlje, hrvatski velikaši izabiru 1527. Ferdinanda I. Habsburgovca svojim vladarem čime Hrvatska postaje dio Austrijskoga carstva, što će i ostati do 1918. Prva polovica tog razdoblja bit će obilježena neprestanim ratovima s Osmanlijama koji nikad nisu doprli do Zagreba. Na krajnjem hrvatskom jugu, Dubrovnik se od 1358. do 1808. razvija kao neovisna plemićka republika’, s vrlo moćnom trgovačkom flotom.

‘Tijekom Drugoga svjetskog rata na tlu Hrvatske je, pod patronatom nacističke Njemačke i fašističke Italije, stvorena kvislinška Nezavisna Država Hrvatska.’ (72). B. Skoko i Z. Frka-Petešić iz povijesne riznice izvlače mnoga imena slavnih Hrvata. Među njima ističu filozofa i znanstvenika Hermana Dalmatina koji je još u 12. st. Europi približio arapsku civilizaciju. Svojim je prijevodima s arapskoga na latinski bitno pridonosio tome da Zapad upozna temeljna djela matematike, astronomije i astrologije. Na poticaj opata iz Clunyja i zajedno s Robertom iz Kettona preveo je svetu knjigu islama Kur’an na latinski jezik. Hrvati baštine i poštuju kao svoga još jednoga velikog Europljanina, svetoga Jeronima Dalmatinca, jednoga od najvećih svetaca Katoličke Crkve koji je prvi na latinski preveo Bibliju. Prije nekoliko godina obilježena je 1600. obljetnica njegove smrti.

Najstarija sefardska sinagoga na svijetu

O hrvatskom povezivanju civilizacija i religija svjedoči i najstarija sefardska sinagoga na svijetu u kojoj se još uvijek održavaju bogoslužja. To je dubrovačka sinagoga. Znatnu pozornost pisci posvećuju i kravati, koja se razvila iz ‘slikovitoga rupca, što su ga kao dio svoje odore, nosili hrvatski konjanici u Tridesetogodišnjem ratu (1618. – 1648.) u službi francuskih kraljeva. Nakon što je taj elegantni odjevni detalj osvojio dvor Luja XIV. kravata se ubrzo proširila vrčitavim zapadnim svijetom. Valjalo ga je nositi ‘a la croate’, što i danas odjekuje iz korijena nove francuske riječi ‘cravate’ (francuske verzije riječi Hrvat). (100).

Slijedi nabrajanje slavnih i zaslužnih Hrvata koji su svijetu pridonijeli različitim otkrićima i izumima: Faust Vrančići (1551.- 1617.), izumitelj visećeg mosta i padobrana. Taj polihistor, leksikograf, izumitelj i biskup bio je otac aerodinamike i pionir ekstremnih sportova. Njegovo djelo Machinae novae, objavljeno u Veneciji 1615., donosi 57 tehničkih izuma, projekata i konstrukcija, a neke od njegovih izvanrednih ideja rabe se diljem svijeta i danas. Pomorski časnik i mineralog Anthony Lucas Lučić (1855.-1921.) zaslužan je za početak masovne eksploatacije nafte u američkom Texasu. Autori navode da bi trebalo više prostora za nabrajanje svih izuma Nikole Tesle (1856.-1943.) koji je izumio prvi cjeloviti sustav proizvodnje, prijenosa i primjene izmjenične struje, dok njegov električni motor još uvijek oprema mnoge kućanske aparate. Kriminolog Ivan Vučetić (1858.- 1925.) utemeljio je daktiloskopiju i izumio sustav klasifikacije otisaka prstiju.

Marin Getaldić Ghetaldus (1568.-1626.), matematičar je poznat po primjeni algebre u geometriji i pionir u izradi konusnih leća. Penkalu je izmislio Slavoljub Eduard Penkala. Isusovac, matematičar, astronom, filozof, diplomat i pjesnik Ruđer Bošković (1711.-1787.) istakao se kao jedan od najuglednijih fizičara svoga vremena, bio je pretečom Einsteinu. Među hrvatskim je velikanima i Marco Polo, svjetski istraživač i putnik, koji je prema predaji rođen na Korčuli 1254. Europi je otkrio Kinu i trajno povezao Europu s Azijom. Među mnogobrojnim velikanima s područja umjetnosti među najpopularnijima je Juraj Julije Klović (1498.-1578.) jedan od najvećih europskih minijaturista. Svjetsku slavu stekao je i Ivan Meštrović (1883.-1962.) jedan od najpoznatijih svjetskih kipara prošloga stoljeća. Jedan od najpoznatijih europskih kršćanskih humanista bio je Marko Marulić (1450.-1524), nazvan ocem hrvatske književnosti. Među istaknutim književnicima 19. st. spominju Augusta Šenou (1838.-1881.), od popularnih u 20. stoljeću izdvajaju Miroslava Krležu (1893.-1981.).

Riječ/dvije o novim izdanjima

Moguće je da bi konstrukcija iz naslova knjige (‘Hrvatska u 30 priča’) mogla izazvati i stanovite dvojbe. Mislimo na uporabu pojma ‘priča’ koji je stavljen na mjesto na kome je mogao biti i pojam ‘prikaz’. Naime, knjiga donosi uglavnom egzaktne podatke, pa je ne treba razumjeti kao ‘pričanje priča’ odnosno iznošenje fikcijske građe, iako ni u kolokvijalnom govoru ‘priča’ ne mora značiti samo izmišljanje ili neistinu. Međutim, naslovnica knjige više usmjeruje prema fikcijskim dimenzijama, tako da ono što unutar knjige, (crteži umetnuti između poglavlja), dobro funkcionira, na naslovnoj stranici usmjerava pozornost u drugom pravcu.

Knjiga se, doista, ne sastoji od 30 priča, nego 30 odlomaka napravljenih zbog preglednosti, a ne narativnih veza. Nije razumljivo zašto je piscu predgovora, uz osobno ime i prezime, trebalo dodavati funkciju u drugoj nakladničkoj kući, koja je više otvorena jugoslavenskim obzorima. Ispada kao da se danas u Hrvatskoj ne može objaviti knjiga koja promovira Hrvatsku, ako to ne bi bilo napisano pod patronatom nehrvatskih vizura ili bar umotano u projugoslavenske novine.

Mediteranstvo i srednjoeuropstvo

Komentator srpskih Novosti iznosi jednu prosudbu o Hrvatskoj, napisanu prije dvadesetak godina, koja sadrži sve što je, prema njihovom sudu, o Hrvatskoj trebalo reći jučer, danas ili sutra. Neovisno je li to knjiga ili što drugo. “Ako ljudi u Zapadnoj Evropi uopće razmišljaju o toj zemlji, (Hrvatskoj, op.a) onda pomišljaju na kolaboraciju s nacistima u Drugom svjetskom ratu ili na krvave sukobe Srba i Hrvata devedesetih”. Taj su stav Novosti preuzele od jednoga cro in euameričkoga novinara (Simona Anholta), koga nazivaju ‘ekspertom za brendiranje nacija’, koji je, kako iznose, već uočio srž ‘brenda hrvatske nacije’. Jedini je smisao tih ‘ekspertiza’ pokušati poniziti Hrvate, jer sadržaj i konstrukcija citirane rečenice nema druge intencije. Kad spominje kolaboracije, mogao se sjetiti i znatno veće države, recimo, Višijevske Francuske, a ‘sukob Srba i Hrvata devedesetih’ prikazati onakvim kakav je bio: rat nenaoružane Hrvatske, na svojoj zemlji, protiv agresorske sile koja se koristila i JNA i srpskim pobunjenicima kako bi pokorila Hrvate.

Knjiga ‘Hrvatska u 30 priča’ iznosi poglede na Hrvatsku kroz njezino mediteranstvo i srednjoeuropstvo. Takav je pristup Novostima posve neprihvatljiv. Kakav Mediteran i srednjoeuropstvo!? Hrvatska je za njih nešto drugo: rat, krv, nepokorena zemlja, progoni ‘nedužnih’ Srba… Balkan. Balkan!? Hrvati su živjeli bar trinaest stoljeća bez ‘Balkana’. Ovo što danas iznose Novosti baština je Valerijanova memoranduma iz ljeta 1941. Od tada je prošlo više od 80 godina, a ‘krivnja’ kao ‘bitna značajka’ hrvatskoga identiteta, u četničkoj se svijesti, nije promijenila. Spomenuti je dokument nazvan po episkopu SPC-a Valerijanu. Kao službeni dokument Srpske pravoslavne crkve predan je njemačkomu vojnom zapovjedniku Srbije, generalu Ludwigu von Schröderu, u Beogradu 9. srpnja 1941.

Kolaboracije s Hitlerom

Međutim, očito je da ekspert za ‘brendiranje’, na koga se Novosti pozivaju, slabo poznaje povijest, jer kolaboracija s nacifašizmom u Drugom svjetskom ratu ni u kom slučaju nije bila hrvatska posebnost. Mogao je početi baš sa Srbijom koja je od njemačkoga napada 6. 4. 1941. do 1944. bila u čvrstoj kolaboraciji s Hitlerovom državom. Srbijanska vojska se 1941. raspala i pobjegla iz glavnog grada, a u nebranjeni i prazni Beograd ušla, ne baš brojna njemačka vojska, na čelu s kapetanom Klingebergom. Što se tiče ‘krvavih sukoba Srba i Hrvata devedesetih’, ‘ekspert’ je lako mogao doznati tko je pokrenuo osvajački rat i gdje se ratovalo. Bilo je dovoljno pogledati fotografije Vukovara, 18. 11. 1991., nakon što su ga Srbi ‘oslobodili’.

Narav konflikta između Srba i Hrvata, sredinom prošloga stoljeća, oblikovao je spomenuti Valerijanov memorandum 1941. Taj se model srpskoga pogleda na spomenuti sukob, od 1941. do 1995. malo mijenjao. Izgradili su ga četnici, koji su svoju poziciju oblikovali nekoliko mjeseci nakon raspada Kraljevine Jugoslavije: postoje dvije strane u tom konfliktu: nedužni Srbi i opaki Hrvati. Što god se dogodilo, Srbi su nedužni, a Hrvati krivi. Srbi su ponovno ‘proslavili’ svoje tradicionalno oružje – laž. Danas su u Srbiji i četnici i partizani – antifašisti.

Trojni pakt Kraljevine Jugoslavije s Hitlerom

Valerijanov memorandum kleveće Hrvate optužujući ih, da su kroz mjesec/dva nakon uspostave NDH, ubili čak 100.000 Srba. Mjesec dana kasnije, u kolovozu 1941., pred generalom H. Danckelmannom optužuju Hrvate za 180.000 pobijenih Srba u NDH, a brojka se do kraja rujna 1941. godine popela na čak 300.000 ubijenih Srba. Istodobno navode kako su stotine tisuća Srba već pobjegle iz NDH u Srbiju. Prema tom prikazu, već je prije osnivanja nedićlogora Jasenovac i dolaska prvih zatočenika ubijeno čak 180.000 Srba. (Uopće ne spominju masovna ubojstva Hrvata u srpnju i kolovozu 1941., nakon srpskoga ‘ustanka’ u Hrvatskoj, 27. srpnja 1941.). Do ožujka 1941. i Hrvatska je bila dijelom Kraljevine Jugoslavije, a NDH je proglašena, u travnju te godine, tek ulaskom Sila Osovine u Jugoslaviju.

Kratki podsjetnik Novostima: nije, Hrvatska, nego je Kraljevina Jugoslavija, u ožujku 1941. potpisala Trojni Pakt sa Silama Osovine, Hitlerovom Njemačkom, Mussolinijevom Italijom i Japanom. Nije Hrvatska ni s Hitlerom 1939. sklopila tajni sporazum o suradnji i prijateljstvu, nego je taj sporazum s njim sklopio Titov pokrovitelj, Sovjetski Savez. Razvrgnut je u lipnju 1941. Hitlerovim napadom na SSSR. Odmah po okupaciji i razbijanju Jugoslavije 1941. Nijemci su u suradnji sa srpskim kvislinzima, na čelu s Nedićem i Ljotićem, odlučili u Srbiji konačno ‘riješiti’ i “židovsko pitanje”. U Jugoslaviji se tajilo da je Srbija prva u Europi učinila genocid nad Židovima. Srbi su to prikrivali stalnim isticanjem progona Židova u NDH. Upravitelj Beograda, Dragi Jovanović je listu od 17.800 Židova, već u prvim danima okupacije, dao H. Dankelmannu, njemačkom vojnom namjesniku u okupiranoj Srbiji.

Srbija, prva Judenfrei država u Europi

Na području NDH predstavnici Trećega Reicha prepustili su rješavanje »židovskoga pitanja« od travnja 1941. do kolovoza 1942. ustaškim vlastima. U ustaškim logorima i na ostalim stratištima u NDH od ukupno 39 000 Židova izgubilo je život oko 24 000, a daljnjih gotovo 7000 SS-ovci su uz pomoć ustaša u ljeto 1942. i proljeće 1943. otpremili u smrt u različite nacističke logore, najviše u Auschwitz, što iznosi između 75% i 80% židovskog stanovništva s područja NDH. Preživjelo je približno 8000 do 9000 Židova, najviše u područjima pod talijanskim nadzorom i u partizanima. (Hrv. encikl.).

U KBC-u Sestara milosrdnica u Zagrebu otkrivena je 2019. spomen ploča liječnicima i časnim sestrama iz te bolnice koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata liječili i skrivali Židove te, ugrozivši vlastitu sigurnost, mnoge od njih spasili od judenfreilogora i smrti. Podatke o Židovima liječenim u toj bolnici za vrijeme Drugog svjetskog rata prikupio je, istražujući povijest vlastite obitelji, zagrebački pravnik Marko Danon. O tomu je kasnije snimljen i film. Iznosi se da su sestre milosrdnice u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu, uz pomoć kardinala Alojzija Stepinca spasile 309 Židova tijekom Drugoga svjetskog rata.

Nisu ‘rasni zakoni’ bili na snazi samo u Pavelićevoj NDH, nego i u Nedićevoj Srbiji, koja se već 1942. hvali da je postala prva ‘Judenfrei’ država u Europi. I pored toga logor Sajmište, primjerice, u kojem je ubijeno tisuće Židova iz Srbije, redovito je bio pripisivan logorima NDH. Prikazivali su kao da se holokaust u Srbiji nije ni dogodio, jer imena najvećega koncentracijskog logora u Srbiji Sajmišta, nema na popisu europskih koncentracijskih logora u Jeruzalemu, a nije se spominjao čitavo vrijeme Jugoslavije, iako je Sajmište bilo logor isključivo za Židove. Svi Židovi iz Beograda i Srbije koje su tamo zatočili (njih oko 7000) pogubljeni su, a o njegovu je postojanju izbrisan trag povezan s Beogradom.

Najave Srba iz 1991.

Novosti s ‘više razine’ motre i hrvatski odnos s ‘tri totalitarizma’, ulogu kardinala Stepinca i Oluju. Ovako pišu: “Oluja je, s druge strane, isključivo “uspješna oslobodilačka operacija”: ni riječi o ratnim zločinima, ni spomena zbjega preko 200 hiljada hrvatskih građana srpske nacionalnosti.” Doista što je bilo s odlaskom Srba iz Hrvatske 1995.? Već od 1945. velikosrpstvo pretendira biti jedino mjerodavno određivati što je dobro i ‘projugoslavensko’, a što loše i ‘ustaško’, što je istina, a što laž. Rat koji su započeli 1991. ‘trebao je donijeti’ ‘preokret’. ‘Pravoslavlje’, 1. 11. 1991.: jna vukovar“Srbi više ne mogu da žive zajedno sa Hrvatima”. “Dijelovi Hrvatske moraju biti pripojeni matici srpskog naroda, Republici Srbiji”.

U jednom pismu 1991. patrijarh Pavle otvoreno govori da se velik dio teritorija Hrvatska mora “naći pod zajedničkim državnim krovom s današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama”. U jesen je te godine Pavle pisao vodstvu Međunarodne mirovne konferencije za Jugoslaviju: “Ti naši sunarodnjaci, iste vjere i krvi, suočeni su sa sljedećim kobnim izborom: ili će se s oružjem u ruci izboriti za opstanak u istoj državi s maticom srpskoga naroda, ili će biti prisiljen da se iz te nove Nezavisne Države Hrvatske prije ili poslije isele. Trećega nema. Zato ih srpska država i srpski narod moraju zaštiti svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoobranu srpskih života i svih srpskih krajina.” Ima li kakve dvojbe o tomu što znači da “će se s oružjem u ruci izboriti za opstanak u istoj državi s maticom srpskoga naroda, ili će biti prisiljen da se iz te nove Nezavisne Države Hrvatske prije ili poslije isele”?

S oružjem u ruci nisu se izborili za pripojenje okupiranih dijelova Hrvatske Srbiji, pa im je ostala druga varijanta, iseljenje, koje patrijarh spominje. Hrvatsko je vodstvo pozivalo Srbe da ne odlaze iz Hrvatske. Patrijarh Pavle je poručivao da Srbi ne mogu “ostati u sastavu bilo kakve nezavisne Hrvatske, već se moraju naći pod zajedničkim državnim krovom s današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama.” Razlog za rat i iseljenje je, prema tomu tumačenju, suverena hrvatska država. Citirano patrijarhovo pismo nije napisano 1995., nego 1991. Srbi su se iz Hrvatske iseljavali svojom voljom, zbog razloga koje je ponudio patrijarh, a ne zbog toga što ih je netko tjerao iz Hrvatske. I rat je bio njihov izbor u skladu s patrijarhovom uputom ‘o oružju u ruci’.

Što su još Novosti otkrile u knjizi ‘Hrvatska u 30 priča’?

“Dobro, reći će netko, niti je ovo historiografska studija, niti povijesni pregled, nego obična mala zabavna čitanka koja samo pokušava promovirati hrvatski brend na velikom svjetskom tržištu nacija. Ali što ako je istina suprotna? Što ako su nabacane papazjanije o “tri totalitarizma”, neokaljanoj Oluji i hrvatskom sinu Nikoli Tesli sama srž službene državne politike? Što ako je – drugim riječima – ovo karikaturalno brendiranje hrvatskog nacionalnog identiteta ustvari najčvršći dokaz da hrvatski nacionalni identitet ne predstavlja mnogo više od karikature?

Pa su onda Hrvati u Skokinoj i Frka-Petešićevoj slikovnici “zapadnjaci” i “Mediteranci”, ali nemaju nikakve veze s Balkanom; pa su donijeli Vinodolski zakonik “u vrijeme dok je u većini Europe bilo prakticirano provođenje torture”, ali nisu spalili posljednju vješticu dobrih petstotinjak godina kasnije; pa su tokom rata devedesetih primali izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, ali nisu planirali podijeliti tu državu niti su slali svoju vojsku u nju…” (Novosti, B. Postnikov,17/12/2023).

Tri totalitarizma

U Skokinoj i Frka-Petešićevoj knjizi nema ‘papazjanija’ o ‘tri totalitarizma’ i ‘neokaljanoj Oluji’. Sudar s nacifašizmom Hrvati su dočekali baš u tom ‘dodiru’ s Balkanom, kad je Kraljevina Jugoslavija potpisala pristup Trojnom paktu (Njemačka, Italija, Japan) 1941. Ulazak komunističkoga totalitarizma posljedicom je odluke na Jalti 1945. da će u zastavasastavljanju nove jugoslavenske vlade sudjelovati i komunistički aktivist, J. B. Tito. Hrvati nisu pokušavali ‘podijeliti’ BiH, jer je ona već stoljećima podijeljena. Oduprli su se pokušajima i Miloševića i Alije da im otmu prostore na kojima žive Hrvati i učine ih nehrvatskim.

Ako usporedimo sedamdesetak godina državnih veza Hrvatske s Balkanom, uglavnom kroz dvije propale jugoslavenske države (1918.-1941.; 1945.-1990.), s više od tisuću godina hrvatskoga srednjoeuropstva i mediteranstva, lako je zaključiti da je to kratko razdoblje diktature srpskoga kraljevstva i triju totalitarizama vrlo loše utjecalo na Hrvatsku. Tek je 1990. hrvatski narod na slobodnim izborima odlučio svojom voljom uspostaviti samostalnu državu. Prekid veza s jugoslavenskom državom 1991. i međunarodno priznanje hrvatske suverene države (15. 1. 1992.) označile su konačni svršetak jednoga razdoblja hrvatske povijesti.

Novosti bi htjele da nije tako i čine sve što mogu da tako ne bude. Nisu, dakle, Hrvati samo u ‘Skokinoj i Frka-Petešićevoj slikovnici’ Srednjoeuropejci i Mediteranci, nego su oni to cijelom svojom poviješću, od 7. st. do danas, dulje od tisuću i dvije stotine godina. U toj povijesti, razdoblje od 7 desetljeća, sedamdesetak godina, nije moglo promijeniti ni hrvatsku narav, ni hrvatsku baštinu.

Ivan Bekavac

hkv.hr / Hrvatsko nebo

Odgovori