Prije 80 godina SS-divizija počinila masovan barbarski zločin nad Hrvatima u Lugu

Prohladni prosinački dani vrijeme su kada se hrvatski narod duvanjskog kraja, ali i šire od tog kraja, prisjeća jednog od najtežih, no, zbog narativa koji je nametnula bivša Jugoslavija, slabije poznatih zločina iz Drugoga svjetskog rata, zločina u kojemu je ubijeno 83 mještana duvanjskih sela Lug, Kuk i Letke, a koje su u bjesomučnom naletu ludila na barbarski način ubili pripadnici njemačke vojske, točnije SS divizije “Princ Eugen” dana 16. prosinca 1943.

Valorizacija događaja

Događaj je to koji je ostao ubilježen u kolektivnom sjećanju naroda toga kraja, događaj koji sve više dobiva na valorizaciji, a nakon čije se analize može sa žalošću konstatirati kako su Hrvati Hercegovine u bivšoj državi nepravedno i neistinito karakterizirani kao simpatizeri nekih drugih režima, bili žrtve ne samo partizanskih, već i zločina nacističke Njemačke. Što je dovelo do situacije u kojoj je odred njemačke vojske odlučio s lica mjesta zbrisati navedena sela, koristeći se pritom osobito okrutnim načinim masovnih ubojstava; pitanje je čiji je odgovor s pozicije žrtve irelevantan, no, s povijesnog odmaka potrebno je ući detaljnije u kronologiju događaja kako bi se spoznala sva tragedija ljudi toga kraja koji je bio doveden u bezizlazno stanje – stanje ucjene. Njemački odredi smrti stanovnike sela, sve one koje su zatekli, prvo su zatvorili u štalu te rafalnim pucnjima i ručnim granatama napravili masakr, a kako bi bili sigurni da su svoj zločinački naum do kraja proveli, odlučili su zapalili objekt, dok su one koji su nekim slučajem ostali živi nakon kanonade iz hladnih cijevi i koji su zahvaćeni vatrom pokušali pobjeći, dočekivali ispred objekta i ubijali hicima. Okolnosti i sam tijek događaja svakako ukazuju na uvijek i iznova potvrđenu tezu kako su Hrvati u BiH u Drugom svjetskom ratu, na ovaj ili onaj način, zapravo bili žrtve svih vojski koje su prolazile tim napaćenim krškim krajem, surovim prostorom koji i bez prokletoga rata svakog čovjeka s toga prostora prisiljava na svakodnevnu borbu za preživljavanje, piše Večernji list BiH.

Značajnom prepoznavanju i jačanju svijesti o tom zločinu obol su dali fra Mate Tadić i Ivan Protuđer, koji su u svojemu tekstu zabilježili svjedočenje Stojana Stanića, koji je osobno svjedočio pokolju svojih sumještana, rodbine i prijatelja te koji je odlučio do u tančine prepričati sve što je vidio toga dana.

Podsjećaju autori kako se o navedenom masakru hrvatskih civila pisalo u božićnom broju Naših ognjišta (br. 4–5–6, str. 5-6) još 1971., i to kroz razgovore s deset preživjelih svjedoka, međutim, napominju kako su tada izostavljene određene činjenice koje su važne za sagledavanje uzroka kao i sudionika, a razlog su bili strah od zatvaranja autorā i već poznate cenzure tiska tadašnje komunističke vlasti.

Što je prethodilo i što se sve dogodilo

Naime, da bi se spoznala sva težina tragedije koja je pogodila duvanjski kraj, valja nam opisati stanje neposredno prije zločina njemačkih vojnika, a koje je karakteriziralo postojanje dviju vojnih jedinica na širem prostoru Tomislavgrada. Nijemci su, naime, držali položaj u blizini mosta preko rijeke Šujice, a što je oko pola kilometra od spomenutog sela, dok su na sjeveru u smjeru sela Ravno i Vukovsko bili partizani, a koji su preko hrvatskog sela Lug u više navrata napadali most na kojem je bila smještena njemačka straža. Pritom su partizani ucijenili stanovnike tako da su ih prisili da im donose hranu, prijeteći da će sve stanovnike sela pobiti ako to ne učine. “Ili hrana ili smrt! Neće vam ostati ništa živo, pa ni ono što još nije rođeno”, bila je poruka partizana, a koju je u svojem svjedočenju opisao već spomenuti Stanić.

Svjedok je objasnio kako je njemačka vojska svakodnevno prolazila kroz selo, bilježila kretanja ljudi te se raspitivala za detalje, a partizani bi pak preko dana bježali natrag u svoju bazu. I to je trajalo određeno vrijeme, pri čemu su partizani pred seljane postavljali sve teže zahtjeve, tražeći što više hrane koju stanovnici Luga jedva da su imali i za vlastite potrebe. Iako su seljani hranu nosili pod očitom prilikom i prijetnjom za vlastiti život, to nije značilo mnogo njemačkim zapovjednicima koji su odlučili poslati naoružani odred u Lug, a ono što se događalo satima nakon izdavanja zapovijedi ući će u arhive najtežih trenutaka s kojima se hrvatski narod u Bosni i Hercegovini susreo tijekom svoje tisućljetne povijesti. Stanićevo svjedočenje pročitati, a ne osjetiti bol i potresenost zbog tragedije koja je zadesila nevine žitelje, kao i zgražanje na postupke kojima su se vodili njemački vojnici u trenucima izražavanja čiste mržnje i ludila, uistinu je nemoguće.

Stanić priča kako je njemački bataljun blokirao sela Kuk i Lug te su pokupili sve ljude od petnaest godina naviše. Rekli su im da će biti seoski sastanak i zatvorili ih u staju Nikole Stanića – Kike. U staji sa sijenom najprije su ih strojnicama s vrata tukli, ubijali i ubacivali granate. – Nije mi poznat točan broj granata, ali su ih sigurno ubacili od dvadeset do trideset, a nakon svega tu su staju zapalili. Kada je vatra došla do žrtava, gdje je bilo živih i ranjenih ljudi, kao i onih koji su se kretali, počeli su iz vatre iskakati. Na sve strane iskaču ljudi koji gore. Za to su vrijeme Nijemci stajali raspoređeni oko kuće i ubijali ih hicima iz pušaka – ispričao je svjedok. Iz iskaza svjedoka zločina može se zaključiti kako je dio vojnika bio iz Banata, dok su zapovjednici bili iz Njemačke, a potvrdio je i kako je mnogo vojnika znalo naš jezik, dok su na kapama imali mrtvačke glave. O bešćutnosti, ali i jasnom predumišljaju i planiranom ponašanju upućuju i postupci u kojima je jedan od vojnika nosio krošnju slame i bacao je uokolo, drugi je polijevao benzinom, dok je treći palio. Slike zločina bile su strašne. Svjedok opisuje kako bi se netko uspio izvući iz vatrenog obruča, ali bi pao nakon desetak ili više metara, dok je možda najdalje stigao njegov brat Jerko, i to do sela Kuk. No, krvnici su ga sustigli i ubili na vratima jedne kuće.

– Možda je dvadesetak ljudi uspjelo iskočiti iz vatre, a koliko ih je gorjelo ranjenih, koji nisu mogli izići, to samo dragi Bog zna. To je za sve nas bila velika i teška tragedija – istaknuo je svjedok. Iako je teško zamisliti, zločin je mogao uključivati još žrtava jer su Nijemci pokupili i muškarce iz sela Mokronoga i namjeravali isto učiniti, ali su iz nepoznatih razloga od toga odustali. Zatim su ih odvezli u zatvor u Mostar.

Svjedok dalje govori i kako su se neki stanovnici spasili jer su bili u Duvnu na božićnoj ispovijedi. A o strahotama koje su počinjenje dovoljno govori i slučaj ženskog šestomjesečnog djeteta koje je mrtvo pronađeno u pećnici u štednjaku. – Teško je objasniti što je namjeravao vojnik koji je dijete stavio u pećnicu. Da mu spasi život ili da ga ispeče – pitao se svjedok. One stanovnike koje pak nisu pobili, njemački su vojnici odveli u privremeno uspostavljene logore u podrumima, a tu su ih tri dana i noći držali bez hrane i vode. Sam svjedok je preživio jer je bio pastir, pa ga je njemačka vojska prisilila da čuva stoku dok su pripadnici zloglasne divizije činili zločine u selu, a poslije se uputio prema selima Letki i Vedašiću. Tu je sreo Joku Stanića iz Luga, koji je čuvao ovce, koji ga upitao što se događa u selu. Svjedok mu je prepričao što je vidio, a na pitanje što mu je s bratom Barišom, potvrdio je kako je izgorio s njegovim bratom i ostalima. Obojica su se na kraju spasila kod fratara u samostanu. Akteri pokolja su, kako smo već naveli, bili pripadnici 7. SS dragovoljačke gorske divizije “Princ Eugen” ili 7. SS-Freiwilligen-Gebirgs-Division “Prinz Eugen” (skraćeno „Princ Eugen“), a koju su u velikoj mjeri činili Volksdeutscheri.

Ta postrojba zloglasna je i zbog sudjelovanja u brojnim drugim zločinima, a velik broj njih počinili su upravo nad Hrvatima. Osim kod Tomislavgrada, divizija je sudjelovala i u ubojstvima Hrvata na prostoru Imotskog, Sinja i Splita, a najteži zločin bio je pokolj Hrvata u potkamešničkim selima, odnosno na prostoru između planina Kamešnice i Mosora, koji se odvio u ožujku 1944. i prilikom čega je ubijeno najmanje 1525 Hrvata.

Važnost sjećanja

Unatoč činjenici da se oko tog zločina desetljećima znalo vrlo malo ili nikako, posljednjih godina, na svu sreću, raste svijet o događaju koji je obilježio jedan dio povijesti ovoga dijela Bosne i Hercegovine, ali i pokazao kako su Hrvati iz BiH, osim komunizma, bili žrtve i nacizma i fašizma.

Predsjednik HDZ-a BiH i Hrvatskog narodnog sabora dr. Dragan Čović naveo je kako se ovdje radilo o zločinu u kojemu je primijenjena mjera da se za jednog Nijemca ubija 50 mještana, a iza svega je stajala SS divizija “Princ Eugen”. To je još jedan dokaz brutalnosti ambijenta rata, bez obzira na to gdje se događa, naveo je Čović, dodavši kako se moramo prisjećati povijesnih činjenica, odnosno događaja u kojemu je na brutalan način ubijeno 83 Hrvata. Povukao je i paralelu sa sudbinom bugojanskih Hrvata, pozvavši pritom na istragu svih zločina te naglasivši kako rat nikada nikomu nije donio ništa dobro. Poručio je i kako je politiku potrebno voditi na način da se štiti narod, domovina, obitelj…

– Osamdeset godina poslije dobro je da se progovori o zločinu SS-divizija na prostoru Hercegovine, gdje su mahom stradali Hrvati – izjavio je Čović, dodavši kako su Hrvati uvijek bili na strani antifašizma, a i danas obilježavaju Europski dan sjećanja na sve žrtve totalitarnih režima, kako fašizma tako i komunizma.

Ivan Vukadin, predsjednik Vlade Hercegbosanske županije, u razgovoru za Večernji list ističe kako je to jedan od najvećih zločina koji se za vrijeme Drugog svjetskog rata dogodio na području Tomislavgrada, ali i nad Hrvatima u BiH općenito.

– Stanovnici cijelih dvaju sela koji su se toga trenutka nalazili po kućama, od najstarijih do najmlađih, dovedeni su i bešćutno zapaljeni u jednoj staji u selu Lug. Na žalost, mislim da se taj događaj nije valorizirao na pravi način u vrijeme komunističke Jugoslavije, ali ni u vrijeme nakon osamostaljenja Bosne i Hercegovine. To je, zapravo, događaj koji je jedan od dokaza da Hrvati nisu bili na krivoj strani, odnosno da nisu bili u službi fašističkog režima.

I zato se o tomu šutjelo – naglasio je Vukadin. Danas, osamdeset godina poslije, na svu sreću, oba ta sela žive, preživjela su nedaće, iako je ideja bila uništiti sve tragove života na tom prostoru. Vukadin je podsjetio i kako su još prije krenuli s inicijativom za izgradnju memorijalnog centra, odnosno spomen-obilježja na nevino ubijene od njemačke vojske, a uz pomoć Vlade Republike Hrvatske, odnosno Ureda za Hrvate izvan RH, radovi su započeli. Istodobno, mještani imaju i udrugu koja se skrbi o događaju, i to posebice u lipnju, nakon blagoslova polja, kada se održi misa zadušnica za sve nevino stradale.

hms.ba/Hrvatsko nebo