Ni jedni ni drugi ne poštuju autonomiju vjerskog i autonomiju političkog područja

Vrijeme:3 min, 9 sec

 

Pa ipak, bez obzira na stajališta koja su i jedni i drugi iznijeli u Hrvatskom saboru, mudrost nalaže da država osigura vjerska prava i da Katoličku crkvu financiraju njezini pripadnici, slobodno, bez državnog oporezivanja i bez državnog financiranja. Naime, cjelovita odnosno ’integralna’, kako bi rekao personalist Mounier, sloboda savjesti i puno odvajanje Katoličke crkve od državne vlasti ojačali bi i Crkvu i državu. Time  bismo se približili Isusovoj preporuci: “Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje“. Mogli bismo dodati: I ne vjerujte na unutarnjopolitičkom planu prejakom savezništvu između trona i oltara; ono nikada nije donijelo niti će donijeti ’besplatnu’ ni čistu – u strogom smislu pojma – dobrobit ni tronu ni oltaru, a ni samom narodu.

 

Kako se približavaju izbori, neke stranke aktualiziraju još jednom pitanje revizije tzv. „Vatikanskih ugovora“. Vjerojatno te stranke računaju da ako će budu li oštro kritizirale Katoličku crkvu pridobiti one koji joj ne pripadaju – a to su agnostici, ateisti, indiferentni, branitelji rodne ideologije i ideologije klimatskih promjena, oni koji ne žive sukladno katoličkom moralu niti idu u crkvu, hedonisti itd., itd. – i one koji su joj tradicionalni neprijatelji smatrajući da je Katolička crkva bastion hrvatstva – Jugoslaveni, komunisti, Srbi, apatridi, globalisti, zadrti protestanti, islamski nesnošljivci, tuđe sluge, itd., itd.

Takvim strankama suprotstavljaju se neke druge, stranke – one koje su protiv revizije tzv. „Vatikanskih ugovora“. One vjerojatno (preoptimistično) računaju da će budu li vatreno branili tzv. “Vatikanske ugovore“ pridobiti katoličku hijerarhiju i posredstvom nje katoličke vjernike.

No stječe se dojam da i jednima i drugima nedostaje konzistentnosti i poznavanja problematike, da napadaju odnosno brane formu, a ne sadržaj, da zloupotrebljavaju vjersku pripadnost i ideološki svjetonazor za ciljeve koje nemaju nikakve veze s vjerom ili ideologijom kao svjetonazorom ili odnosom pojedinca prema Bogu ili prema svijetu. Stječe se dojam da ni jedni ni drugi ne poštuju autonomiju vjerskog i autonomiju političkog područja. Međunarodni ugovori nisu naime ’vjerska stvar’, nego su izraz političke spremnosti obaju suverenih subjekata međunarodnih odnosa da se određena pitanja na taj način reguliraju i da se ono što je ugovoreno provodi na zadovoljstvo i korist obaju.

Pa ipak, bez obzira na stajališta koja su i jedni i drugi iznijeli u Hrvatskom saboru, mudrost nalaže da država osigura vjerska prava i da Katoličku crkvu financiraju njezini pripadnici, slobodno, bez državnog oporezivanja i bez državnog financiranja. Naime, cjelovita odnosno ’integralna’, kako bi rekao personalist Mounier, sloboda savjesti i puno odvajanje Katoličke crkve od državne vlasti ojačali bi i Crkvu i državu. Time  bismo se približili Isusovoj preporuci: “Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje“. Mogli bismo dodati: I ne vjerujte na unutarnjopolitičkom planu prejakom savezništvu između trona i oltara; ono nikada nije donijelo niti će donijeti ’besplatnu’ ni čistu – u strogom smislu pojma – dobrobit ni tronu ni oltaru, a ni samom narodu.

Za protivnike i neprijatelje Katoličke crkve čini se da nema lijeka, oni pred svake izbore, a po potrebi i češće, tule o raskidanju međunarodnih ugovora Republike Hrvatske sa Svetom Stolicom. (Doduše, kada su bili na vlasti odnosno imali većinu u Hrvatskom saboru, ukupno osam godina, nikada takvo što nisu ni pokušali provesti!) Ali katolici se na političkom području moraju služiti političkim kriterijima i političkim argumentima. Katolik ne ulazi u politiku kao katolik, nego kao građanin koji se nastoji ravnati po katoličkim načelima, nauku i moralu. Ujedno, svjestan je da na političkom području nije predstavnik ni Katoličke crkve ni katoličke vjere i da u strankama dijeli zajednički politički i ukupni program za svjetovno područje s inovjercima i ostalima. I svjestan da su “politička zajednica i Crkva, svaka na svom području, neovisne jedna o drugoj i autonomne. Obje su, iako s različita naslova, u službi osobnog i društvenog poziva istih ljudi” (Gaudium et spes, 76).

M. O.

 

Povezano:

OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (14)

M. O./Hrvatsko nebo

Odgovori