OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (14)

U ovom dijelu svoje knjige Ivo Korsky oštrim skalpelom raščlanio je i vrlo kritički protumačio g. 1966. odredbe i smisao upravo potpisanog tzv. “Beogradskog protokola” o obnovi diplomatskih odnosa između Svete Stolice i jugoslavensko-komunističke države. 

Beogradski protokol

Prije nekoliko mjeseci počele su se širiti svijetom glasine da se vode pregovori između Svete Stolice i jugoslavenske komunističke vlade o uređenju međusobnih odnosa kao i o uspostavi diplomatskih veza, koje je Jugoslavija prekinula 1952. godine nakon što je papa Pio XII. podijelio kardinalski grimiz utamničenom hrvatskom metropoliti, nadbiskupu Alojziju Stepincu.

U hrvatskim se redovima već prilikom pogreba pape Ivana XXIII. govorilo o prisutnosti službenog jugoslavenskog izaslanstva na svečanostima, a kasnije i na svečanostima krunjenja novog pape Pavla VI. Jednoć je takva vijest probudila pravu nelagodnost, naime kad je papa poslao medalju Titu. Iz katoličkih se krugova demantiralo ovu vijest, premda se sada službeno saznaje da je bila istinita.^[1]

No vijesti o pregovorima između Vatikana i Beograda nisu dobile službenu potvrdu sve dok 24. lipnja 1966. odgovarajući kardinalima, koji su mu došli čestitati imendan, nije sam papa Pavao VI. rekao da će sutradan biti potpisan u Beogradu pravilnik koji još nije potpun, ali predstavlja etapu koja se pozitivno završila. „Povjeravamo Providnosti ovaj rezultat, – rekao je tom prilikom sveti Otac – da bi donio povoljnih plodova Crkvi i narodima one Države”.^[2]

I doista, kako je javio “L’Osservatore Romano” od 28. lipnja 1966., dne 25. lipnja 1966. potpisan je u Beogradu spis pod naslovom “Protokol o razgovorima koji su vođeni između predstavnika Svete Stolice i Vlade SFR Jugoslavije”. Za vladu je potpisao Milutin Morača, član Saveznog izvršnog vijeća i predsjednik Savezne komisije za vjerska pitanja, a u ime Svete Stolice Mons. Agostino Casaroli, podtajnik svete Kongregacije za izvanredne crkvene poslove.

Nije važnost ovoga sporazuma toliko u samom sadržaju koji je veoma ograničen, kao ni zbog činjenice što je potpisan između Vatikana i jedne komunističke vlade. I s Mađarskom je isti Mons. Casaroli potpisao sporazum kojim je bilo omogućeno Svetoj Stolici da popuni ispražnjene biskupije, a sa Čehoslovačkom je Mons. Casaroli vodio pregovore koji su doveli do oslobođenja Praškog nadbiskupa Mons. Josipa Berana (koji je nakon oslobođenja ostao u Rimu gdje je imenovan kardinalom).

Konačno s poljskom komunističkom vladom vodio je Mons. Casaroli dugotrajne pregovore, da bi se dopustilo papi hodočašće Majci Božjoj Čenstohovskoj u počast tisućugodišnjice pokrštenja Poljaka, što se završilo nediplomatskim odbijanjem^[3]. Važnost sporazuma leži u činjenici da je nakon svih neuspjeha dotadanjih sporazuma, od kojih su povrede sporazuma sa strane mađarske komunističke vlade bile najočitije, Vatikan i dalje uza sve moralne žrtve i, ne bojimo se reci, poniženja, bio spreman na potpis daljnjeg sporazuma s jednom komunističkom vladom znajući da komunistima, po Lenjinovom receptu, nijedan sporazum nije svet i da se u borbi za pobjedu komunizma smije ići jedan korak natrag, da bi se kasnije moglo ići dva koraka naprijed. Ne smijemo pretpostaviti da bi sve to bilo nepoznato iskusnoj vatikanskoj diplomaciji, a još manje da je ovaj sporazum djelo pojedinca, u ovom slučaju napadno skromnog (dakle ambicioznog) Mons. Casarolija kako bi zaslužio grimiz. Stvar je odviše ozbiljna da bi se mogla protumačiti na ovako jednostavan način.

Potrebno je stoga pažljivo proučiti samu ispravu, koja je potpisana u Beogradu, da bi se vidjele prednosti jedne i druge strane, te da bi se moglo shvatiti zašto je do nje uopće došlo.

Protokol se sastoji od kratkog uvoda i samo četiri člana, od kojih prva dva predstavljaju izjave ugovornika s rezervom druge strane, dok treći i četvrti član donose konkretna rješenja. Držat ćemo se redoslijeda samog Protokola. Kako stoji u uvodu, svrha je sporazuma “sređivanje odnosa između Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Katoličke crkve”. Prema službenom saopćenju, koje je istovremeno objavljeno u Beogradu i u Vatikanu ^[4], pregovori su se vodili u “atmosferi iskrenosti i međusobnog razumijevanja”. te su “dokazali interes i želju obih Strana da stvarno doprinesu rješenju pitanja bilo općeg bilo posebnog značaja, koja ulaze u navedene odnose”. Osim samih odnosa između Katoličke crkve i Države u Jugoslaviji, ova pitanja uključuju i “osiguranje mira među narodima i razvitak plodnih odnosa u međunarodnoj suradnji”. |

Nameće se odmah pitanje, zašto je bilo potrebno uopće unijeti u tako kratak dokumenat, koji samo dodiruje neke odnose Crkve i Države u Jugoslaviji, pitanje “mira među narodima” i pitanje “međunarodne suradnje”. Ne možemo vjerovati da “mir” isto znači Vatikanu kao i Beogradu, jer po riječima pape Pavla VI., koje je izrekao u Yankee Stadiumu u New Yorku: “Mir se mora temeljiti na moralnim i vjerskim načelima, koja će ga učiniti iskrenim i stabilnim. Politika nije dovoljna da održi trajni mir. Odsutnost sukoba nije dovoljna da bi učinila da mir bude izvorom sreće i pravog ljudskog napretka. Mir mora imati korijenje usidreno u razboru, a ovaj razbor mora crpsti svoju hranu iz pravog životnog nazora, tj. iz kršćanskog nazora.” ^[5]

Mir i međunarodna suradnja u očima Beograda izviru iz posve drugih temeljnih nazora. “Polazeći od historijske činjenice, da je radni narod Jugoslavije, s Komunističkom partijom na čelu, svojom borbom u narodno-oslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji srušio stari klasni poredak…” stoji u Ustavu SFR Jugoslavije od 7. travnja 1963. ^[6], na koji se expliciter poziva Protokol između Vatikana i Jugoslavije. U “Osnovnim načelima” toga Ustava govori se o zbližavanju ljudi i naroda, ali ne za stvaranje kršćanskog nego “socijalističkog” društva^[7]. Nije potrebno biti poseban stručnjak u komunističkom obrednom jeziku, da se može shvatiti da suradnja s “naprednim” dijelovima čovječanstva znači samo s onima koji stoje na komunističkim načelima, i to ne u svrhu stvaranja bilo kakvog mira nego „socijalističkog” mira, što znači komunističkog poretka u svijetu.

Iz ovoga slijedi da su obje strane prišle pregovorima govoreći svaka svojim jezikom i praveći se da iste riječi imaju isti smisao, iako su svjesne da je smisao pojedinih pojmova utemeljen na filozofiji koju ispovijedaju. Ali Crkva ulazi u pregovore s namjerom da izgladi nesporazume, kako je rekao papa Pavao VI. govoreći o Crkvi u katakombama:^[8]

“Sveta Stolica pokušava uvijek voditi veoma tešku djelatnost, ne samo u obranu svoje vlastite egzistencije i svojih vlastitih prava, nego isto i slobode i dostojanstva ljudi kao i moralnih i duhovnih interesa naroda. Sveta Stolica se suzdržava češće i jasnije podignuti glas zakonitog prosvjeda i žaljenja. ne zato što ne bi poznavala ili što bi prelazila preko stvarnosti, nego iz promišljene kršćanske strpljivosti i da ne bi prouzročila veća zla. Ona izjavljuje da je uvijek spremna voditi poštene i časne pregovore, oprostiti podnijete nepravde; više je spremna gledati sadašnjost i budućnost nego nedavnu bolnu prošlost, uvijek kada bi našla znakove dobre volje.

Prema “L’Osservatore Romano” “službeno je učestvovanje jugoslavenske vlade (na pogrebu Ivana XXIII. i krunidbi Pavla VI. — op. pisca) javno navijestilo neku novost u stavu, u ocjenama i težnjama, što nije prošlo nezapaženo”^[9].

Svakako je Vatikan smatrao da je dopuštenje za putovanje u Rim, koje su dobili katolički biskupi, bilo znak da je vrijeme zrelo za uređenje odnosa. Još se ponekad stidljivo priznaje da su “mnogi biskupi u prošlosti bili žrtve nasilja štoviše i veoma teških, ali više protiv njihove osobe nego izravno protiv izvršenja njihove djelatnosti; u ovom pogledu u Jugoslaviji se ne moraju požaliti teška miješanja koja u drugim komunističkim republikama vrijeđaju i ponizuju upravu dijeceza”’^[10]. Činjenica je da su biskupi u vršenju svoje dužnosti danas slobodniji u Jugoslaviji nego li u drugim komunističkim zemljama, ali opravdanje nasilja izvršenih u prošlosti protiv pojedinih biskupa navođenjem da su bila upravljena protiv osoba a ne protiv djelatnosti doista je odvratno u svom plitkom oportunizmu. Muke koje je proživio ljubljanski nadbiskup Vovk, kad ga je komunistička rulja polila benzinom i zapalila, robija i mučenje što je pretrpio mostarski biskup Čule, trovanje križevačkog vladike Šimraka, te “sramotni proces” (kako ga je nazvao papa Pio XII.) protiv zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, nisu bili upravljeni protiv tih seljačkih sinova. koji s kapitalizmom imaju daleko manje veza od jednog Koče Popovića, te koji su po svojem podrijetlu mirno mogli biti ubrojeni među proletere, nego su bili upravljeni protiv njihovih biskupskih dužnosti. Crkva je živo tijelo i ne može stalno govoriti o prošlim zlima, ali oni koji komentiraju diplomatske poteze Vatikana, kao O. Cavalli, mogli bi bar pustiti na miru one koji su smatrali, da je bolje za Boga umrijeti nego se pokloniti đavlu. Kad diplomacija jednom napusti moralna načela, onda je više ništa ne dijeli od običnog oportunizma, što sigurno nije bio duh u kojem je Vatikan pristupio pregovorima s Jugoslavijom.

* * *

U članu 1. Protokola jugoslavenska vlada iznosi načela na kojima stoji u odnosu prema vjerskim zajednicama, te se poziva na Ustav i na zakone tvrdeći da ovi osiguravaju slijedeća načela: slobodu savjesti i slobodu vjeroispovijesti, odvojenost crkve od države, jednakost i ravnopravnost svih vjerskih zajednica; jednakost u pravima i dužnostima svih građana bez obzira na vjeroispovijest i ispovijedanje vjere; slobodu osnivanja vjerskih zajednica; priznanje svojstva pravnih lica vjerskim zajednicama. “U okviru ovih principa, Vlada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije garantira Katoličkoj crkvi u Jugoslaviji slobodno vršenje vjerskih poslova i vjerskih obreda.”

Nije moguće precijeniti važnost ove prve točke člana I. Protokola, jer na njoj, kao na premisi, počiva cijeli sporazum. Na ovim načelima temelji se i opravdanje što nije sklopljen pravi konkordat ili bar “modus vivendi”, nego je stvorena nova pravna formula. Kao što kaže u svom komentaru “L’Osservatore Romano” (26. 6. 1966.): “Odmah treba reći da se u razgovorima između Svete Stolice i Jugoslavije nije ni razmatrala mogućnost, da bi došlo do konkordata ili do nekog ‘modus vivendi’ u smislu pravnog, makar i djelomičnog uređenja odnosa između Crkve i Države. Tome se od početka protivilo što jugoslavenska država na osnovu svoga Ustava ne bi mogla jednoj od različitih vjerskih zajednica dodijeliti poseban pravni položaj.” Prema tome, jugoslavenski Ustav je pravni temelj koji omogućuje i ograničuje oblike uređenja odnosa i zato je potrebno da pogledamo njegove propise u pitanju vjere. Jedini je propis, koji govori o verama, član 46., te ćemo ga zato citirati u cijelosti.^[11]

„Ispovijedanje vjere je slobodno i privatna je stvar čovjeka.

Vjerske zajednice odvojene su od države i slobodne su u obavljanju vjerskih poslova i vjerskih obreda.

Vjerske zajednice mogu osnivati vjerske škole za spremanje svećenika.

Protuustavna je zloupotreba vjere i vjerske djelatnosti u političke svrhe.

Društvena zajednica može materijalno pomagat vjerske zajednice.

Vjerske zajednice mogu imati pravo vlasništva na nekretninama, u granicama, što ih određuje savezni zakon.”

Iz ovoga teksta jasno slijedi da jugoslavenski ustav — po svom slovu — ne bi bio zaprijeka za sklapanje bilo konkordata bilo “modus vivendi”, nego da jednostavno jugoslavenska vlada nije htjela preuzeti veće obveze. No ne samo to, nego i nabrajanje načela u točki 1. Protokola nije u skladu s Ustavom koji nigdje ne govori o slobodnom osnivanju vjerskih zajednica, niti im priznaje značaj pravnih osoba, nego konstatira postojanje vjerskih zajednica, odijeljenih od države, i izjavljuje da su slobodne u obavljanju vjerskih poslova i vjerskih obreda, te govori o pravu na osnivanje škola za odgoj svećenika, na eventualnu materijalnu pomoć od strane države i na vlasništvo nekretnina u granicama što ih određuju savezni zakoni. Svakako daleko manje nego što se iznosi u Protokolu. ali kako je Ustav viši od Protokola. pa makar se radilo o međunarodnom ugovoru, jer je Protokol izričito utemeljen na ustavnim garancijama i na zakonima SFR Jugoslavije, teško je razumljiv optimizam vatikanskih krugova u pogledu budućeg stanja Katoličke crkve u Jugoslaviji.

Ali tekst, izvađen iz cjeline, nije dovoljan da se prosudi domašaj njegovih propisa. Tek u cjelini. koja ga tumači i ograničava, dobiva svoj pravi smisao.

Već amo naveli da Ustav polazi “od historijske činjenice da je radni narod Jugoslavije, s Komunističkom partijom na čelu, svojom borbom u narodno-oslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji srušio stari klasni poredak…”, što ne predstavlja samo običnu deklamaciju, nego stvarno opisuje politički temelj današnje Jugoslavije. Zato je posve neumjesno odvojiti ovu prošlost, na koju se Ustav izričito poziva, od današnjeg stanja i vjerovati da nema važnosti. Naprotiv, ispravnije je shvatiti da je uključena u današnje stanje i kao što kaže talijanski komunistički list “L’Unita” od 27. 6. 1966.^[12], da Protokol potvrđuje “već postojeće stanje stvari”, te da na temelju toga ustavnog stava Protokol ograničava slobodu vjere “na ispovijedanje vjere i na vršenje obreda”, ali ne govori o širenju vjere ni o stvarnom pastoralnom djelovanju. Prema tome, kaže “I Unita”“, da je “važnost beogradskih sporazuma u domašaju koji imaju kao precedens u međunarodnim odnosima… Vatikan priznaje prvi puta jednu socijalističku državu i unutrašnje uređenje te države u materiji koja uređuje odnose između države i vjere”, te dodaje: “Iz ovoga je očevidno da je mogućnost razgovora, u tom pogledu, otvorena sa cijelim komunističkim svijetom”. Iako je komunistički list pretjerao u svojim zaključcima, jer u zadnjem odsjeku člana I. Sveta Stolica “ostaje pri svojim traženjima”, te samo “prima na znanje” stavove jugoslavenske vlade, ipak se ne može poreći važnost Protokola kao precedensa.

U pravno-tehnički nemoguće redigiranom jugoslavenskom ustavu, koji je upravo nepregledna (i pravno nepismena) šuma marksističkih. jugoslavensko-unitarističkih i malograđanskih fraza, te regulira odnose koji su inače uređeni običnim zakonima, postoje samo dvije jasno izražene ideje: jedno je nepovredivost Jugoslavije kao cjeline bez obzira na pravo samoodređenja pojedinih naroda, jer se ovo konzumiralo stvaranjem Jugoslavije, a drugo je “socijalistički” poredak, što znači poredak kako ga određuje Komunistička partija i prema kojem “nepovredivu osnovu položaja i uloge čovjeka čini društveno vlasništvo sredstava za proizvodnju…”^[13] Zbog ovog “socijalističkog” temelja u Ustavu govori se ne o “jednakosti u pravima i dužnostima svih građana bez obzira na vjeroispovijest i ispovijedanje vjere”, kao što to tendenciozno i neistinito navodi jugoslavenska vlada u svojim načelima, nego je vlast pridržana samo jednom dijelu naroda, jer “sve oblike upravljanja, uključujući i političku vlast, stvaraju radnička klasa i čitav radni narod za sebe”^[14], dakle ne svi građani, pa ni svi izbornici koji imaju posebni “skup birača”. Puninu vlasti ima samo “radnička klasa” i “radni narod”, dakle načelno ograničeni, pa makar i moguće većinski dio naroda. Ovo se upravljanje osigurava “’društveno-političkom aktivnošću socijalističkih snaga organiziranih u društveno-političkim organizacijama”. A da se ne radi o nekim teoretskim organizacijama. nego o jasno određenoj organizaciji koja po Ustavu ima svu vlast, stoji dalje u Osnovnim načelima: “Stvoren u narodno-oslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji kao dobrovoljni demokratski savez građana, Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije najširi je oslonac društveno-političke aktivnosti i društvenog samoupravljanja radnog naroda.”^[15] “U Socijalističkom savezu radnog naroda Jugoslavije građani: …bore se za humane odnose među ljudima, za razvijanje socijalističke svijesti i normi socijalističkog načina života, kao i za otklanjanje pojava što sputavaju razvitak socijalističkih i društvenih odnosa ili im na drugi način nanose štetu.”^[16]

“Savez komunista Jugoslavije, pokretač i organizator narodno-oslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, postao je nužnošću historijskog razvitka organizirana rukovodeća snaga radničke klase i radnog naroda u izgrađivanju socijalizma i u ostvarivanju solidarnosti radnih ljudi i bratstva i jedinstva naroda. U uvjetima socijalističke demokracije i društvenog samoupravljanja, Savez komunista svojim usmjeravajućim idejnim i političkim radom osnovni je pokretač političke aktivnosti, zaštite i daljnjeg razvitka tekovina socijalističke revolucije i socijalističkih društvenih odnosa, a osobito radi jačanja socijalističke društvene i demokratske svijesti ljudi.”^[17]

Ako uzmemo u obzir da prema članu 114. Ustava “Federacija štiti suverena prava i ravnopravnost naroda i socijalističko društveno i političko uređenje republika”, onda se doista ne moramo čuditi što je “L’Unita” smatrala da su širom otvorena vrata za sporazum između Katoličke crkve i komunističkih država, ako Crkva priznaje u cijelosti njihovo postojeće unutrašnje uređenje.

Kako “društvena zajednica organizira i unapređuje odgoj i obrazovanje u interesu svestranog razvitka ličnosti, jačanja društvenih proizvodnih snaga i unapređivanja socijalističkih društvenih odnosa”^[18], a osnovni cilj odgoja i obrazovanja je “razvijanje socijalističke društvene svijesti…, razvijanje bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda, internacionalizma i međunarodne solidarnosti radnih ljudi, usvajanje osnova naučnog pogleda na svijet i socijalističkog humanizma u odnosima među ljudima”^[19], te kako se “odgoj i obrazovanje ostvaruju… u jedinstveno povezanom sistemu odgoja i obrazovanja” ^[20], doista je teško pronaći ustavne izvore za načela koja je jugoslavenska vlada nanizala u članu I. točki 1. Protokola, te se to nabrajanje može smatrati “ad usum delphini”, ili kao što je naš pjesnik rekao “za opsjeniti prostotu”, a ne kao međunarodna pravna obveza.

Ovo je okvir unutar kojega država “garantira Katoličkoj crkvi u Jugoslaviji slobodno vršenje vjerskih poslova i vjerskih obreda” (član I. točka 1. odsj. 2), te će ovakvu slobodu državni organi i nadalje osiguravati (Član I. točka 1. odsj. 3.). Jugoslavenski komunisti bili su naime u svojim izjavama više nego oprezni: oni Crkvi nisu zajamčili neka nova prava niti neko proširenje slobode, niti su za budućnost obećali drugu, liberalniju primjenu postojećih zakonskih i ustavnih propisa, nego su i u pogledu primjene propisa uzeli kao uzor postojeće činjenično stanje, čime su širom otvorili vrata svojoj samovolji na području upravne primjene ustavnih i zakonskih propisa. Ovime su dosadašnju upravnu praksu unijeli u međunarodni sporazum sa Svetom Stolicom, te su za nju dobili međunarodno priznanje.

* * *

Da li se Katolička crkva može smatrati slobodnom, ako se, pretpostavimo, doslovno primjenjuju jugoslavenski ustavni i zakonski propisi i navedena protokolarna jamstva? Katolička se crkva “smatra slobodnom kada osim slobode obreda unutar i izvan posvećenih mjesta može razviti svoju misiju koristeći se temeljnim pravima čovjeka: slobodom riječi, slobodom upotrebe sredstava društvenog sporazumijevanja, slobodom udruživanja, školskom slobodom…“^[21] Međutim, kao što smo vidjeli iz samih ustavnih načela, ove slobode pripadaju “radničkoj klasi i radnom narodu” i svako iskorištavanje ovih sloboda pridržano je “društvenim organizacijama” kojima “rukovodi Komunistička partija”. Prema tome, one slobode koje Crkva traži kao minimum, nakon što se odrekla svih povlastica koje je stoljećima uživala ne samo u katoličko-konfesionalnim državama kao što je bila banska Hrvatska, nego i u vjerski mješovitim državama s nekatoličkom većinom kao što je bila kraljevska Jugoslavija, mogu joj biti osigurane samo kao privremena, stvarna koncesija, ali ne kao pravo, i na tome ništa ne mijenja potpisani Protokol koji se poziva na jugoslavenske ustavne propise.

Ostaje, prema tome, samo jedno doista novo pravo koje Vatikan dobiva prema Članu I. točki 1. Protokola, a to jest pravo da upozori jugoslavensku vladu na možebitne povrede zajamčenih prava, a da se takvo upozorenje ne može smatrati nepozvanim miješanjem u unutrašnje poslove Jugoslavije. Načelno je ovo priznanje popuštanje sa strane jugoslavenskih komunista i diplomatski (ali ne vjerski) uspjeh Vatikana.

Konkretna priznanja koja komunistička vlada daje Vatikanu u 2. točki člana I. izgledaju više kao danajski darovi nego kao stvarni ustupci. Vlada SFRJ “uvažava kompetencije Svete Stolice u vršenju njene jurisdikcije”, dakle priznaje jedno činjenično stanje. Zanimljivo je da talijanski tekst kaže “riconosce”^[22], što bi se moglo prevesti s “priznaje”, dok hrvatski tekst mnogo skučenije kaže “uvažava’“, ali izričito ograničuje tu jurisdikciju na “spiritualna pitanja i pitanja crkvenog i vjerskog karaktera”, što je potpuno nepotrebno i zato uvredljivo, jer se time implicira da bi inače takva jurisdikcija mogla biti i drugog karaktera. No vlada postavlja i daljnje ograničenje kad i tu spiritualnu i vjersku jurisdikciju podvrgava “unutrašnjem poretku Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije”. Ako se igdje vidi “reservatio mentalis“, onda se može vidjeti u ovoj odredbi.

Jedno, za Protokol najpovoljnije tumačenje glasi: “Iz posljednjih riječi ovog paragrafa mogla bi nastati sumnja o stvarnom opsegu kompetencije Svete Stolice, i to u suprotnosti s priznanjem koje joj se daje neposredno prije toga. Ipak ako se zrelije promisli, ove riječi, po samoj prirodi stvari, ispadaju više kao tumačenje jedne činjenice koja je po sebi više nego jasna: Sveta Stolica, u vršenju svoje jurisdikcije. tj. u pitanjima vjerskog i crkvenog karaktera, ne može biti u sukobu s državnim poretkom koji bi bio ispravan i ispravno djelovao.”^[23] Ovakav bi povoljan sud bio točan, kad bi postojala sigurnost da se doista radi o državi koja ispravno djeluje, tj. ispravno u smislu kršćanskih načela. No kad se radi o “socijalističkoj” državi, koja “ispravnost” drugačije prosuđuje, teško ćemo se složiti s takvim optimističkim tumačenjem, nego nam se vjerojatnije čini kao ograničenje one slobode koju inače Crkva traži kao minimum za svaki sporazum.

* * *

Drugo priznanje, koje daje vlada SFRJ Vatikanu, sastoji se u jamstvu da će se moći održavati dodiri između biskupa i Svete Stolice “smatrajući da takvi kontakti imaju isključivo vjerski i crkveni karakter”. Ako se ima na umu da je glavni razlog progona protiv nadbiskupa Stepinca bilo nastojanje Beograda da prekine dodire između katoličkih biskupa i Vatikana, te da stvori “narodnu” crkvu u Jugoslaviji, što se vuče još od 1918. godine, onda ovo priznanje ima svoju važnost, iako si je beogradska vlada ponovno ostavila mogućnost zabrane takvih dodira, budući da će ona prosuditi da li pojedini dodiri imaju “isključivo vjerski i crkveni karakter” ili ne. Ova rezerva nije toliko teoretska koliko je žele prikazati Titu naklonjeni zapadni i vatikanski krugovi, jer, na primjer, svako miješanje u školska pitanja, ukoliko se ne radi o školama za pripremu svećenika, može se ocijeniti kao vrijeđanje ustavnog monopola na školstvo koji si je pridržala Država.

Dok je pravo biskupa na dodire s Vatikanom nedvojbeno iako ograničeno, pravo vjernika i svećenika da održavaju vezu sa svojim duhovnim poglavarom nije ničim zajamčeno. Nije točno mišljenje O. Cavalli-a da “izričito spominjanje biskupa je ovdje u vezi sa službenim dodirima ; zato ne isključuje druge članova Crkve, jer ovi, zbog hijerarhičnog uređenja, uglavnom drže vezu s Rimom preko Ordinarija i zato što slobodan saobraćaj među ljudima spada među temeljna prava.”^[24] Potrebno je samo usporediti ove odredbe sa sličnim odredbama koje sadržava Konkordat potpisan između Svete Stolice i Kraljevine Jugoslavije dne 25. srpnja 1935. (koji je tako neslavno propao, jer mu se je protivila pravoslavna hijerarhija). U svom članu VI. navedeni Konkordat kaže: “Ordinariji biskupija potpadaju u crkvenim poslovima neposredno i isključivo pod Svetu Stolicu, sa kojom će kako oni sami tako i svećenstvo i vjernici imati punu slobodu neposrednog općenja. Sami Ordinariji moći će slobodno općiti sa svojim svećenstvom i sa svojim vjernicima, objavljivati akta svoje pastirske uprave i sastajati se radi pretresanja pitanja, koja se odnose na njihovu duhovnu službu.“^[25] A da se ne bi mislilo da je ova konkordatska odredba bila neka posebna povlastica dana Katoličkoj crkvi, potrebno je istaknuti da se ona temeljila na članu 11. Ustava Kraljevine Jugoslavije od 1931. godine, te da je i ustav Srpsko-pravoslavne crkve sadržavao istu odredbu slobodnog općenja s istovjernicima izvan granica Jugoslavije^[26]. Zato je po beogradskom protokolu samo jedan zaključak logičan: sloboda općenja sa Svetom Stolicom (i to ograničena) dana je jedino i isključivo biskupima. Svećenici i drugi vjernici mogu dobiti putnicu za inozemstvo kao i drugi građani, ali bez prava na odnose sa Svetom Stolicom, koje Država može suvereno kvalificirati kako joj se prohtije.

Kako smo vidjeli, “stavovi Vlade SFRJ”, koje je Sveta Stolica primila na znanje “ostajući pri traženjima, koja je sa svoje strane iznijela u toku razgovora u vezi sa potpunim reguliranjem odnosa”, počivaju na ustavu SFRJ i na dosadašnjoj praksi koja će se i ubuduće jednako primjenjivati. Osjeća se nelagodnost uvjerenih marksista, koji znaju da i ovakvo ograničeno priznanje predstavlja odstupanje od starih načela, što je kod jugoslavenskih komunista još komplicirano s tradicionalnom antivatikanskom notom liberalnog građanstva, svojedobno predstavljenog u Pribićevićevoj Samostalno-demokratskoj stranci, koje je listom pristalo uz Narodno-oslobodilačku frontu i dalo komunistima u prvi, kritični čas jedine korisne predstavnike za održavanje veza sa Zapadom. Ali osim izdaje samih načela, jugoslavenski komunisti nisu Crkvi dali nove ustupke, nego su priznali samo ono što su pod pritiskom događaja već prije morali dopustiti.

* * *

U Članu II. Sveta Stolica, sa svoje strane, iznosi svoje stavove, no to nisu neki važni, načelni stavovi, nego iznošenje relativno nevažnog principa da djelatnost svećenika “treba da se odvija u vjerskim i crkvenim okvirima i da shodno tome oni ne mogu da zloupotrijebe svoje vjerske i crkvene funkcije u svrhe, koje bi stvarno imale politički karakter”.

“Načela Katoličke crkve u ovoj stvari jasna su i vrlo dobro poznata, premda se u njihovoj konkretnoj primjeni često nailazi na različna i nerijetko sasvim neprihvatljiva shvaćanja o tome što je obuhvaćeno ’vjerskim i crkvenim okvirima’, o tome što zaista ima ’politički karakter’, o tome što zaista predstavlja ’zloupotrebu’ svećeničke djelatnosti,” – piše “L’Osservatore Romano”.^[27] “Katolička crkva ne dopušta onima koji se posvećuju službi u crkvenom staležu, da u vršenju te svete službe rade za ciljeve koji – ma koliko mogli biti zakoniti i pohvalni sami u sebi – ne spadaju u područje djelovanja Crkve. A to područje u pojedinostima obuhvaća vršenje obreda i dijeljenje sakramenata, proučavanje dogmatske i moralne nauke Crkve, brigu za duše i vođenje katoličkog puka kako bi se njegov život slagao s njegovim kršćanskim pozivom.”

Da je ovaj “stav” Svete Stolice slijedio iza kratkog načelnog iznošenja odnosa Crkve i Države sa crkvenog gledišta, onako kao što su komunistička priznanja slijedila iza komunističkog nizanja stavova prema vjerama, mogao bi se doista shvatiti kao obično tumačenje crkvene prakse. Ovako, kao prvi i jedini načelni stav Svete Stolice, više sliči na crkveno priznanje “Kanzelparagrafa”,^[28] nego na iznošenje jednog općeg propisa kanonskog prava.

Prava pozadina ovoga stava očituje se još jasnije u točki 2., u kojoj “Sveta Stolica – u skladu sa principima katoličkog morala – ne odobrava i osuđuje svaki akt, ma od koga počinjen, političkog terorizma ili sličnih kriminalnih oblika nasilja”.

Potpuno je licemjerno prosuditi domašaj ovih izjava kao obično iznošenje općeg crkvenog prava. “Zahtjev, očevidno postavljen od Vlade, – kaže komentator O. Cavalli^[29] – koji, osim jasne norme iznijete u prošlom paragrafu, u ovome još jasnije osuđuje zločinačke djelatnosti, ne može baciti na kler Jugoslavije sjenku ni kao prigovor zbog prošlosti ni kao sumnju zbog budućnosti.” Ako je zaista tako, onda što se uopće unosi? Teško je vjerovati da je u tako kratku ispravu bilo potrebno umetnuti nešto što nema nikakve veze ni sa čime, kad su se izostavili daleko važniji propisi.

Prema američkim izvorima “neki vatikanski konzervativci prigovaraju da je Casaroli premekan kao pregovarač i da odviše popušta drugoj strani. Tako, na primjer, jugoslavenski sporazum odnosi se na ’terorizam i analogne oblike političkog nasilja’,^[30] koja su navodno počinili katolički svećenici u drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji. Casaroli spremno priznaje da je rečenica uvredljiva, ali odgovara da bez nje Titov režim ne bi priznao jurisdikciju Vatikana nad jugoslavenskim katolicima u duhovnim predmetima.”^[31]

Da ovi “stavovi” nisu tako nevini koliko bi ih željeli prikazati službeni vatikanski komentari, vidimo i iz drugih, inače Crkvi sklonih komentara. “Da bi se razumio motiv gornjeg jugoslavenskog zahtjeva i vatikanske izjave, potrebno je sjetiti se teške kalvarije jugoslavenske crkve – pogotovo u doba posljednjeg rata i neposredno poslije rata, – kada su njeni vjernici, koji pripadaju četirima plemenima Hrvata, Makedonaca, Srba i Slovenaca (osim malenih mađarskih i albanskih manjina), življe osjetili svoje razlike zbog povijesnih postanaka, životnih uslova, etničkih predaja, kulturnog napretka, i došli u nekim krajevima do krvavih borbi i progona. Neki su se krugovi osjećali ponukanim, da poistovjete Državu i narodnu crkvu, tako da se jedan Hrvat morao nužno osjećati katolikom a Srbin pravoslavcem, unatoč čestih i usrdnih poziva na kršćansku slogu, koji su bili javno proglašeni po pojedinim biskupima u njihovim dijecezama i po cijelom episkopatu u zajedničkom pastirskom pismu.“^[32]

Unatoč očevidnom nerazumijevanju, pa i miješanju pojmova, ipak talijanski katolici koji nisu izravno u vezi s vatikanskom diplomacijom osjećaju da ovakav propis mora imati neki posebni razlog. I sam Casaroli priznaje da je rečenica uvredljiva, ali da je bilo potrebno progutati uvredu. Zašto? Zar je formalno priznanje vatikanske jurisdikcije toliko važnije od stvarnog pa i mučeničkog priznanja koje su kroz dvadeset godino davali hrvatski, slovenski i albanski katolici, dok o mučeničkom priznanju makedonskih katolika istočnog obreda nije potrebno ni govoriti, jer je njihova uzvišena žrtva iznad ljudskih obzira i diplomacije i pridržana isključivo Stvoritelju.

“Još nije dano nikakvo razjašnjenje ni o ovim političkim djelima ni o ovim oblicima zločina, – piše talijanski časopis “Il Borghese”^[33] – koji od sada ovise isključivo o definiciji koju će nametnuti komunistička država. Prema tome izgleda da Vatikan unaprijed priznaje, da će smatrati nezakonitim i kažnjivim sve čine koje će kao takve označiti beogradska vlada.”

“Poljski komunistički režim pokazao je nedavno kakve koncesije prave u tom pogledu učenici marksizma-lenjinizma – nastavlja “Il Borghese”. – Jer, prema Zycie Warszawy od 29. lipnja, činjenica da je poljska crkva javno proslavila svoju tisućugodišnjicu predstavljala je ‘atentat na normalni život grada, pretvarajući vjerske svečanosti u ogromno skupljanje mase’ (Le Monde, 30. lipnja 1966.). Koje je jamstvo primio Vatikan da se isti takav sud neće donijeti u Beogradu povodom jednog euharističkog kongresa? Želimo to znati to više, jer tek 14. svibnja ove godine (dakle u punom tijeku pregovora za sadašnji protokol) jugoslavenski komunistički list Večernje Novosti oštro je kritizirao “djelatnost katoličkih svećenika koji žele osvojiti što veći broj mladih”. Zar je to “sloboda’ što će biti dana Crkvi u Jugoslaviji i za koju se Sveta Stolica poklonila pred komunističkim propisima u pitanjima vjere?” – pita se navedeni talijanski časopis, koji je desničarskog, antiklerikalnog smjera.

Međutim, ovi propisi nisu djelo slučajnosti, nego se vuku kao crvena nit u odnosima između Katoličke crkve i Jugoslavije sve od njenog postanka. Već u Vidovdanskom ustavu stoji: “Vjerski predstavnici ne smiju upotrebljavati svoju duhovnu vlast preko vjerskih bogomolja ili inače pri vršenju svoje zvanične dužnosti u partijske svrhe.”^[34] I ne može se reći da je taj propis unijet u Ustav radi neke, tada vladajuće opozicije među katoličkim klerom protiv Jugoslavije. U prvo vrijeme kler je bio i suviše sklon Jugoslaviji. Na svojoj prvoj konferenciji u Zagrebu dne 27. do 29. studena 1918. katolički episkopat izjavljuje: “Jugoslavenski kat. episkopat želi i hoće, da živi u kršćanskoj ljubavi i najboljim odnošajima sa svakom u Jugoslaviji priznatom vjeroispovijesti, a naravno u prvom redu sa pravoslavnom hijerarhijom i pravoslavnim pukom.”^[35] Za ove, protiv katolika upravljene propise, krivio je svojedobno pravoslavni svećenik i radikalni ministar dr. Vojislav Janjić antiklerikalce iz Slovenije i Hrvatske^[36], što može biti prilično točno, jer su i u redakciji konkordata od 1935. sudjelovali isti antiklerikalci, te je taj konkordat u ime Jugoslavije potpisao poznati mason i integralni jugoslaven, ministar pravde dr. Ljudevit Auer. Ali ne smije se zaboraviti da je u tom pogledu, s nerazumljivom kratkovidnošću, surađivala s tim antiklerikalcima, očevima današnjeg komunizma, i Pravoslavna crkva, iako iz drugih razloga. “Mi se borimo protiv latinizacije Jugoslavije i Balkana” – povikao je najveći suvremeni srpski crkveni govornik, episkop žički dr. Nikolaj Velimirović,^[37] a tadanji patrijarh Varnava godine 1931. svojom uskrsnom poslanicom pozivao je Hrvate da prime “sveto srpsko pravoslavlje”.^[38]

U konkordatu od 1935., čiji je inspirator s jugoslavenske strane bio sam kralj Aleksandar, dakle antikomunist “par excellence’“, ali zato i velikosrbin i integralni Jugoslaven, predviđena je zakletva koju bi biskupi polagali pred kraljem i koja, osim uobičajenih izraza vjernosti državi i kralju, propisuje i čisto političke obveze: “Zaklinjem se i obećavam osim toga, da neću uzimati učešća ni u kakvoj radnji ili savjetovanju, koji bi bili upereni protiv nezavisnosti, jedinstva ili interesa Kraljevine Jugoslavije ili protiv javnog poretka…”,^[39] dok srpsko-pravoslavni episkopi, čija je vrhovna glava tada bio sam kralj, nisu morali polagati zakletve ni kralju ni bilo kome drugome.^[40]

“Dakle, glavni cilj konkordata, kao i uopće svih dodira između svake jugoslavenske vlade i Vatikana, nije ležao u vjerskom miru i uređenju, nego u pokušajima da se osigura pomoć Svete Stolice protiv možebitnih “političkih čina” katoličkog svećenstva, a kao takvi su se smatrali samo oni koji nisu u duhu jugoslavenstva, kao što ta jasno slijedi iz citiranog teksta zakletve. Jugoslavenski komunisti, koji su od jugoslavenskih monarhista-integralaca primili svu nacionalnu ideologiju, preuzeli su od njih i želju da preko Vatikana drže na uzdi katoličko svećenstvo u Jugoslaviji i zato su iste propise preuzeli u Protokol, dok su normalne i umjerene formulacije ispustili. Tako, na primjer, član VIII. konkordata od 1935. godine normalno i jasno određuje. da će “Sveta Stolica… propisati odredbe na osnovu kojih će svećenicima. koji stalno ili privremeno vrše dušobrižničku službu, biti zabranjeno da pripadaju za vrijeme trajanja njihove aktivne službe političkim strankama i da se bore u njihovu korist”^[41]. Da su komunisti kod sklapanja sporazuma bili dobronamjerni, ovakva bi odredba mogla ući u Protokol, jer bi time bilo jasno da svećenici kao građani imaju ista prava kao i drugi građani, te da im je samo zabranjeno stranačko-političko djelovanje dok vrše dušobrižničku službu. No komunisti nisu trebali takav normalan propis, koji bi formalno opravdao politički rad Msgr. Svetozara Rittiga u korist komunista da se odrekao župništva svetog Marka, odnosno isti takav rad O. dr. Josipa Edgara Leopolda da sa odrekao priorske časti Kartuzije Pleterje. Njima je trebao jedan nejasan propis, kao onaj u Vidovdanskom ustavu, gdje nad svakim svećenikom stalno visi Damoklov mač jer se najobičnija rodoljubna ili kršćansko-socijalna izjava može pretvoriti u “zloupotrebu” vjerske i crkvene funkcije.

Svojim priznanjem u točki 1. člana II. Vatikan je dao jugoslavenskim komunistima pravo ingerencije u crkveni život. Ne želimo time tvrditi da će Sveta Stolica automatski prihvatiti svaku optužbu koju će podnijeti jugoslavenska vlada, nego samo tvrdimo da joj je dao pravo da zahtijeva otvaranje postupka i umjesto osiguranja mira posijao je sjeme budućih razdora i progona.

Kako su moralna načela viša od svakog oportunizma, to se može i mora smatrati da i prešutno priznanje koje se daje spada u nemoral, jer je busanje u tuđa prsa, u ovom slučaju očito u prsa hrvatskog naroda. Ako je ovo priznanje bilo cijena kojom su plaćene putnice biskupa u Rim, onda bi za Katoličku crkvu bilo daleko bolje da su svi biskupi Jugoslavije ostali kod kuće, bez prava na putovanje u Rim, bez prava sudjelovanja na Vatikanskom saboru, kao nijemi dokaz da Crkva u Jugoslaviji nije slobodna. Priznanje samog potpisnika, Mons. Casaroli-a, da bez ove rečenice, koja je doista uvredljiva, ne bi došlo do potpisa Sporazuma, pokazuje mnogo pravno-formalnog osjećaja, ali veoma malo apostolskog uvjerenja. Za uređenje odnosa u budućnosti Crkva je prešutjela prošle teške žrtve, pobijene svećenike i vjernike, uništenu imovinu, uništeno školstvo, poništene povijesne povlastice. Kao protuuslugu je morala osigurati bar isto takvu šutnju sa strane ubojica svećenika i progonitelja vjere.

* * *

Ne želimo se zadržati na članovima III. i IV. navedenog Protokola, jer ih smatramo samo formalne naravi, iako baš u njima branitelji Protokola nalaze opravdanje za sve ustupke koje je Vatikan učinio komunističkim vlastodršcima. Kakva je stvarna vrijednost člana III. koji izriče spremnost obih strana da se međusobno konzultiraju kad to smatraju potrebnim? I bez Protokola, koji konzultacije predviđa samo ako su obje strane spremne, došlo bi do takvih dodira ako bi bili spremni i Vatikan i Beograd. Isto tako ne vidimo neku dublju korist za vršenje pastve u imenovanju apostolskog delegata, koji će biti istovremeno izaslanik Svete Stolice kod Titove vlade. Možda će olakšati čisto birokratske veze između episkopata i Svete Stolice, što u današnje doba suvremenih prometnih sredstava nije toliko važno kao u srednjem vijeku, ali možemo potpuno shvatiti koliku važnost pripisuje ovom činu jugoslavenski režim, kojemu će prisutnost apostolskog delegata koristiti u odnosima sa zapadnim silama gdje će se moći pozivati na njega kao na dokaz da su uređeni odnosi s Katoličkom crkvom, a da stvarno komunisti nisu morali ništa popustiti.

Iz propisa i duha potpisanog Protokola, koji su vatikanski poluslužbeni komentatori pozdravili kao precedens za uređenje odnosa između Katoličke crkve i komunističkih vladavina i kao primjenu saborskog duha, ne vidimo ništa od onoga što je II. vatikanski crkveni sabor službeno odredio. Ako bi se htjelo uključiti ove propise u opći duh održanja mira koji prožima glavne saborske isprave, još manje možemo priznati da je taj Protokol u duhu navedenih propisa. Saborski propisi ne govore o formalnom miru nego o pravednom miru. “Mir nije puka odsutnost rata, ne svodi se jedino na uspostavu ravnoteže suprotnih snaga, ne rađa se iz despotizma, već se posve opravdano zove ‘djelom pravde’ (za. 32,7). Postoji plod poretka, koji je ljudskom društvu ucijepio njezin božanski Osnivač i ljudi, koji uvijek žeđaju sa pravdom, moraju ga provesti u djelo.”^[42] Protokol, koji se ne temelji na tim načelima božanske pravde, nego na jugoslavenskom bezbožničkom Ustavu i na diplomatskoj ekspeditivnosti, može se smatrati precedensom, no u jednom smislu koji sigurno nije bliz kršćanskoj nauci. Može se smatrati jasnim dokazom da koegzistencija, primijenjena na vjersko područje, predstavlja pobjedu duha laicizma, dakle prevlast države i javnog poretka nad onim što je Crkva uvijek smatrala najvišim dobrom. I nikakvo priznanje diplomatskih povlastica apostolskom delegatu u Beogradu ne može nadoknaditi moralni gubitak koji je sadržan u ovom crkvenom priznanju nadmoći komunističke države.

U svom prilagođivanju suvremenom društvu, koje je bilo ne samo nužno nego i u skladu s evanđeoskim načelima, Crkva je u kratko vrijeme prevalila velik put. Od zahtjeva da bude državna vjera došla je do zahtjeva da se svim ljudima prizna vjerska sloboda, dakle da pristajanje uz jednu vjeru bude slobodno i prema tome zasluga samog vjernika. “Pape do Lava XIII., tj. do kraja 19. stoljeća, promatrali su dužnost čovjeka i društvenih zajednica pod vidom dužnosti prema Bogu. S toga je stanovišta jasno, da čovjek pred Bogom nije slobodan, nego je dužan da Boga časti. To je dužna i svaka ljudska zajednica, pa i najsavršenija ljudska zajednica – država. Tako su Pape govorili, da čovjek bilo pojedinac, bilo kao član zajednice ima dužnost, da štuje Boga, i to ne da ga štuje bilo kako, nego na jedino ispravan način, tj. onako kako je Bog odredio, da ga čovjek poštuje. Čovjek pred istinom nije slobodan, on mora priznati ono, što je očita istina.”^[43]

“Ali poslije Lava XIII. – nastavlja biskup dr. Frane Franić- pape su počeli ovo pitanje promatrati i s drugog stanovišta – sa stanovišta čovjeka. Objektivna istina nameće svima dužnost, da je prihvate, ali ta objektivna istina kao takva postoji samo u Bogu, a u čovjeku postoji na neki subjektivni način. Svaki od nas nosi svoju istinu, egzistencijalno, konkretno i ovisno o mnogim stvarima. Onda su pape izjavili – što smo uostalom uvijek znali – da je čovjek slobodan i da treba tu slobodu zaštititi, da nitko ne može čovjeka, pa ni neku vjersku ili nevjersku zajednicu prisiljavati ili im silom nametati neko uvjerenje, neko određeno moralno ili etičko vladanje ili prakticiranje vjere. Biskup Franić iznosi dalje da po novom shvaćanju vjera ne smije biti samo trpljena, jer “nitko od nas nije zadovoljan, ako mu se reče, da ga se trpi, da ga se samo tolerira”. Franić priznaje da vjerska sloboda ne može biti neograničena, nego samo mišljenje može uživati neograničenu slobodu. “Ali na području djelovanja, na području širenja vlastitih ideja, mora da postoje neke granice i te granice mora da čuva onaj, koji je odgovoran za javni red, to jest država… Granice vjerskoj slobodi označuju se jednim izrazom: javni poredak.“ Odmah je rastumačeno u čemu se on sastoji: “Vjersko ispovijedanje ne smije vrijeđati javni moral, ni mirnu koegzistenciju između građana ni tuđa prava.” No priznanje ovog javnog poretka ne znači, ako takav javni poredak postavlja na primjer ateizam kao službenu ideologiju, da se i to mora poštivati, te da se mora ograničiti vjeru na unutrašnje i privatno područje, jer, kako kaže biskup Franic, “kad bi se nekome dopustilo da svoje uvjerenje samo privatno drži, da ga u društvu ne može očitovati, time bi se njega okrnjilo. Čovjek se ne može smatrati slobodnim, ako svoje uvjerenje ne može ispoljavati u društvu, nego – kako sam čuo u svome kraju – ‘zatvorim vrata i prekrižim se pod ćebetom’. Jadna bi to bila vjerska sloboda!”

Upravo takvu “jadnu vjersku slobodu“ uzdiže beogradski Protokol na postolje međunarodnog ugovora, jer u načelnim stavovima iznosi samo jugoslavenske, “socijalističke” norme, dakle službeni laicizam, dok Vatikan iznosi kao svoje jedino načelo da se svećenici ne smiju baviti političkim radom, a prelazi šutke preko zahtjeva da se vjera smije javno očitovati.

Nema sumnje da će nova politika Vatikana duboko pogoditi mnoge Hrvate koji su svoj antikomunizam temeljili na katoličkoj nauci, te koji su, bez dubljeg razmišljanja, poistovjećivali Vatikan s antikomunizmom. Međutim Vatikan je samo vidljivi, upravni organ Crkve, te prema tome niti je nepogrešiv u političkim pitanjima, niti su ljudi obvezani slijediti sve njegove diplomatske poteze. Hrvatski katolici dužni su slijediti nauke sv. Oca Pape samo u pitanjima vjere i morala, dakle kad govori kao Kristov Namjesnik na zemlji, ali ne ono što Papa, kao najviši upravni činovnik Crkve, smatra potrebnim da uredi na političkom području. Na političkom području svaki je Hrvat slobodan da vodi onu politiku koja koristi Hrvatskoj kao takvoj, bez obzira na vatikanska priznanja.

Po našem dubokom uvjerenju sporazumi kao što je bio Konkordat od 1935. godine i beogradski Protokol od 1966. godine predstavljaju međunarodno priznanje jednog poretka koji drži Hrvatsku u ropstvu. Konkordat od 1935. godine predstavljao je samo nacionalno-politički udarac za Hrvate, dok je, s gledišta katolicizma, značio službeno priznanje ravnopravnosti između katoličke i pravoslavne crkve u Jugoslaviji, novi sporazum, međutim, ne može se ocijeniti kao povoljan ni za katolicizam u Jugoslaviji. Naprotiv, možemo mirno reći da je štetan, jer odviše odiše duhom oportunizma. U času dok se Crkva u Jugoslaviji bori za održavanje minimalnih vjerskih prava protiv cijelog državnog aparata, koji službeno i načelno zastupa “socijalistički” svjetovni nazor kao jedino dopušten i ispravan nazor, vjernici moraju uložiti sav svoj idealizam i svu svoju spremnost na žrtve da bi održali minimum vjerskog života. U takvom času potreban je vjernicima znak priznanja za njihove stalne žrtve, potrebno je isticati da se za Boga moraju žrtvovati svi ljudski obziri, dakle potreban je načelan stav žrtve, a ne načelan stav oportunizma.

Teško iskušano svećenstvo, koje je ostalo postojano pod najtežim prilikama, nije zaslužilo od Vatikana da se u jednom službenom međunarodnom dokumentu nepotrebno baca ljagu na njega, a još manje da za zdjelu leće bude priznato jednoj otvoreno ateističkoj vladi, da se smije miješati u pitanja crkvene stege i da može zahtijevati postupke protiv pojedinih svećenika za djela koja će ona sama kvalificirati kao zločinačka. Protokol se dakle može kritizirati ne samo s hrvatskog državnopravnog, dakle antijugoslavenskog stajališta, nego i sa stajališta katoličkog vjernika koji zastupa načelo da u pitanjima vjerske slobode nema kompromisa. Da je Titova vlada odbila potpisati jedan iskreni i pošteni sporazum, Crkva ne bi bila izgubila ništa više od onoga što je već izgubila u komunističkoj Jugoslaviji, ali bi bar zadržala načelnu čistoću na diplomatskom polju. Svojedobno je kardinal Alojzije Stepinac napisao:

“Uostalom bolje je i umrijeti, nego pasti na koljena pred sotonom u formi komunizma, kad stoji zapisano: Gospodinu Bogu svojemu se klanjaj i Njemu jedinome služi!“ ^[44]

“Republika Hrvatska” br. 67 (rujan 1966.), str. 20-42.

___

^[1] O. Fiorello Cavalli D.I., “Prema uređenju odnosa između Katoličke Crkve i Jugoslavenske Republike, “La Ccivilità Cattolica” Rim 2.7.1966., str. 5-6.

^[2] Federico Alessandrini u članku “Država i Crkva u Jugoslaviji”, “L’Osservaotre della Domenica”, Rim 3.7.1966.,str.5.

^[3] “Božanski Diplomat”, “Time”, New York, 8. 7.1966., str. 46-47.

^[4] “L’Osservatore Romano”, od 26. 6. 1966. citirano po tekstu objavljenom u članku O. Cavalli-a, navedenom u bilješci 1.

^[5] “L’ Osservatore Romano” , od 4. i 5. 10. 1965., po “Danici”, Chicago, 6.7.1966, str. 3.

^[6] “Ustav SFRJ – Ustav SRH”, Zbirka pravnih propisa, br. 17, izdanje Narodnih Novina, Zagreb, 1964., str. 13.

^[7] Idem str. 14 i 15.

^[8] Citirano po članku O. Cavalli-a (blijeska 1), str. 5.

^[9] “L’Osservatore Romano”, “Beogradski Protokol”, Rim, 26.6.1966., str. 1.

^[10] O. Cavalli u cit. članku, str. 5.

^[11] “Ustav SFRJ” (vidi bilješku 6).

^[12] Igor Barine “Canossa, jugoslavenski grad? -Tajanstveni protokol” u časopisu “Il Borghese”, Milano 21.7.1966., str. 574 i 575. Citati iz “L’ Unità” od 27.6.1966. izvađeni su iz ovog članka.

^[13] “Ustav SFRJ”, “Osnovna načela II”, str. 15.

^[14] Idem, “Osnovna načela “ IV, str. 19.

^[15] Idem, “Osnovna načela” V, str. 21.

^[16] Idem, str. 21.

^[17] Idem, “Osnovna načela” VI, str. 22.

^[18] “Ustav S. R. Hrvatske” (vidi bilješku 6), čl. 32, str. 167.

^[19] Idem, član 33, str. 167/168

^[20] Idem, član 34, str. 168.

^[21] O. Cavalli, idem, str. 8.

^[22] Idem, str. 10.

^[23] Idem, str. 11.

^[24] Idem, str. 11.

^[25] Dr. fra Roko Rogošić, “Stanje Kat. Crkve u Jugoslaviji do Sporazuma”, Šibenik, 1940. str. 561. — Usporedi i pretisak teksta konkordata u “Hrvatskoj Misli“, Buenos Aires, 1966., br. 35, str. 46-60.

^[26] Idem, bilješka 184 na str. 51 djela dr. Rogošića.

^[27] “L’Osservatore Romano”, Rim, 26.6.1966., str. 2.

^[28] Glasoviti protucrkveni propis njemačkog carskog kancelara kneza Bismarcka, kojim je započet “Kulturkampf” protiv Katoličke crkve.

^[29] O. Cavalli, str. 12.

^[30] “Time”- ov članak donosi citat u netočnom obliku.

^[31] “Time”, idem, str. 47.

^[32] Carlos Penna, “Sporazum između Svete Stolice i Jugoslavije” u časopisu “Rocca – Quindicinale della Pro Civitate Christiana”, Assisi, 15.7.1966

^[33] “Il Borghese”, idem, str. 575

^[34] Rogošić, idem, str. 30.

^[35] Idem, str. 36.

^[36] Idem, str. 30, bilješka 123.

^[37] Idem, str. 39.

^[38] Idem, str. 40.

^[39] Član IV., Idem, str. 50

^[40] Idem, str. 50, bilješka 182.

^[41] Idem, str. 51/52

^[42] Konstitucija “Crkva u suvremenom svijetu”, II. dio, točka 78, citirano po “Novinama Danici”, Zagreb, br. 71, 28.2.1966.

^[43] Iz predavanja, sto ga je 4. 2. 1966. održao u dubrovačkoj katedrali splitski biskup dr. Frane Franić, član bogoslovne komisije II. vatikanskog sabora. “Glas Koncila”, Zagreb , br. 5, 6. 3. 1966.

^[44] Neobjavljeno pismo nadbiskupa Stepinca, Krašić 4.7.1959., “Glasnik Srca Isusova i Marijina”, Salzburg, srpanj 1956., str. 115.

Prethodno:

Ogledi iz prošlosti Ivo Korsky: Hrvatski nacionalizam (13)

Povezani sadržaji:

https://hrcak.srce.hr/file/151866

https://zir.nsk.hr/islandora/object/ffst%3A2824/datastream/PDF/view

Ivo Korsky/Hrvatsko nebo