Ivan Krastev: „Europska politika kakvu poznajemo jest prošlost“

Vrijeme:6 min, 45 sec

 

Pod gornjim je naslovom objavljen 1. prosinca u njemačkom glasilu Die Welt intervju Adree Seibel s poznatim i u europskim političkim i politološkim krugovima vrlo cijenjenim bugarskim političkim misliocem i analitičarom Ivanom Krastevom, koji za razliku od mnogih drugih, iako ispovijeda zajedničku europsko-integracijsku i zapadno-transatlantsku „vjeru“, nema dlake na jeziku kada treba „popu reći pop, a bobu bob“. Prenosimo uvod i intervju u prijevodu na hrvatski.

 

Ivan Krastev smatra se jednim od najpoznatijih političkih mislilaca. U intervjuu objašnjava što Njemačka i Europa trebaju učiniti kako bi se nosile s trenutnim šokovima – i zašto su građani Njemačke previše optimistični u pogledu šansi Ukrajine u borbi protiv Rusije.

– Kad je Putin započeo rat protiv Ukrajine, i sam je govorio o kratkoj „specijalnoj operaciji”. Prošle su skoro dvije godine, ukrajinska protuofenziva je bila neuspješna. Kakav je ovo rat, što će se dogoditi? = Putinova „posebna operacija” završila je prošle jeseni. Želio je uspostaviti kontrolu nad Kijevom i poražen je. Današnji rat jest drukčiji. Vodi se na teritoriju Ukrajine, ali Putin je to proglasio ratom protiv NATO-a i Zapada. Namjera mu je dokazati da prozapadna Ukrajina ne može biti ništa drugo nego propala država i da NATO nikada ne može izolirati ili poraziti Rusiju. Ovaj rat izgleda kao beskrajni rat u više aspekata. Paradoks je trenutne situacije u tomu što većina Rusa čvrsto vjeruje da su u ratu protiv Zapada, dok većina Amerikanaca i Europljana ne vjeruje da su u ratu protiv Rusije.

– Što to znači za Ukrajinu, čiji izniman predsjednik, čini se, još vjeruje u pobjedu? = Čak i kad bi bilo moguće ponovno zauzeti sva okupirana područja – a ne izgleda tako, to ne bi automatski bio kraj rata. Putin nema razloga zaustaviti borbe dok ne dozna tko će biti sljedeći predsjednik Sjedinjenih Država. Stoga smatram da se mora učiniti sve kako bi se dokazalo da je Ukrajina funkcionalna država, čak i u dugotrajnom ratu. Naravno, postoji rizik da će Ukrajina biti zaboravljena ili odgurnuta od Zapada, da će ostati bez ljudi i da se većina izbjeglica koje su napustile zemlju više neće htjeti vratiti. To bi značilo da bi zemlja izgubila sposobnost da se sama obnovi. „Dugi rat“ znači da se izvanredno jedinstvo Ukrajinaca ne smije uzimati zdravo za gotovo. Što dulje rat bude trajao, to će više rasti napetosti između onih na bojišnici i onih koji su platili za svoje izbavljenje. Dakle između onih koji su ostali u zemlji i onih u Europi, pogotovu mladića.

Kakva je unutarnja veza Ukrajine i Izraela? = Rat na Bliskom istoku znači da će biti manje američkog oružja za Ukrajinu i manje globalne solidarnosti za Ukrajince. Rusija može dodatno ojačati svoj međunarodni položaj. Također svjedočimo podjelama unutar Europe. Dok je ruski rat protiv Ukrajine ujedinio Europu, barem na trenutak, Gaza će podijeliti europska društva. Rusija je vanjska prijetnja, dok je Gaza unutarnja prijetnja. Samo se tako može razumjeti govor predsjednika Macrona o opasnosti od širenja sukoba. On nije mislio na Libanon, nego na Pariz. Uspjeh krajnje desnice na nizozemskim izborima također se može tumačiti kao rezultat učinka Hamasa na europsku politiku.

– Tijekom Hladnog rata demokracije su stajale nasuprot komunističkim sustavima, što je prilično jasna konstelacija. Danas se neke velike države na globalnom jugu čine neutralnima ili čak nezainteresiranima za sudbinu zemlje poput Ukrajine – ili čak Izraela. Kako to objašnjavate? = José Saramago jednom je napisao: „Kaos je prije svega poredak koji čeka da bude dešifriran.“ Bilo je naivno vjerovati da će rusko otvoreno kršenje međunarodnih pravnih normi navesti sile poput Indije i Brazila na obranu post-hladnoratovskog poretka. Za te srednje sile kriza međunarodnog poretka prije je prigoda nego rizik! One ne sjede i ne razmišljaju o tome žele li pripadati svijetu demokracije ili svijetu autokracije. Ne, one idu drukčijim putovima, posebno kako bi pokazale da je njihovo vrijeme došlo. Žele mjesto za velikim stolom. I stoga nisu toliko zabrinute stanjem u kojem se svijet nalazi i najviše su fokusirane na poboljšanje vlastitog položaja u svijetu.

– Kakav vrli novi svijet! = Pa, živimo u vremenima kada zemlje traže saveze, a ne uzore. Za njih suverenitet znači imati opcije: američka sigurnosna jamstva i istočasno Kinu kao važnog trgovinskog partnera. Tako je to.

– Kakvu ulogu igraju izbori u ovim turbulentnim vremenima? Izbori će se 2024. održati ne samo u istočnoj Njemačkoj i EU-u, već i u Americi, Rusiji, Tajvanu i Ukrajini. Što izbori mogu potaknuti? = Godina 2024. bit će duga godina. Ciklus je započeo u listopadu 2023. poljskim izborima, a završit će u siječnju 2025. s novim američkim predsjednikom. U ovih 16 mjeseci glasovat će gotovo četiri milijarde ljudi. A na kraju te duge godine 2024., obilježene ratovima i izborima, svijet bi se mogao resetirati. Ali ne i spasiti.

– Što ako pobijedi Donald Trump? = Njegova pobjeda znači drukčiju Ameriku i drukčiju Europu. No čak i ako Biden pobijedi, on ne će moći vratiti prijašnji svijet. Vlak je napustio postaju i ulazimo u rizično vrijeme transformacijske promjene u vrlo različitim kutovima svijeta.

– Zašto su mladi u zapadnom svijetu toliko otvoreni radikalnim, totalitarnim idejama? Bin Ladenovo pismo Americi postalo je hit na TikToku, Greta Thunberg je pogriješila u standardima – kao i mnogi studenti koji su se ponašali antisemitski. Je li to normalna adolescentska pobuna ili se nešto mijenja kroz moć društvenih medija?

Mladi su ljutiti na nas, na roditelje. A oni su mala kohorta pa stranke koje oni favoriziraju rijetko pobjeđuju na izborima, samo budu primijećene na internetu i ulicama. Mladi se istočasno osjećaju i velikima i nemoćnima. Budući da su rođeni u bogatijem dijelu svijeta, mislim da su pogrješno uvjereni kako nemaju pravo kritizirati one koji su rođeni i moraju živjeti u siromaštvu i ratu. Ali vjerovati da je ova generacija sklona totalitarnom razmišljanju jest, po meni, besmislica. Ogorčenje nije politika i prekid vatre nije sinonim za mir. U načelu, nema ništa loše u tomu da su mladi uzrujani zbog izraelskih vojnih akcija nakon 7. listopada. Baš kao i zbog dvostrukih standarda zapadnih vlada. Ali ništa ne može opravdati Hamasove zločine i „žudnju za ubijanjem Židova“, tj. antisemitski pogrom.

– Njemački identitet dugo je karakterizirao sram, a ne ponos. Sada političari govore o „prekretnici“. Može li se Njemačka nositi s vojnom agresijom? I je li spremna za buduće šokove? = Mislim da njemački identitet karakterizira i sram i ponos. Sram zbog postupaka nacista, ali ponos ne samo zbog ekonomskog uspjeha u poslijeratnim godinama, već i zbog toga što su učinili ono što nitko drugi nije: hrabro se suočili s vlastitim zločinima. Ukrajina i Gaza uzdrmale su taj politički identitet i također dovode u pitanje njemački ekonomski model. No je li u usporedbi s tim lakše prevladati krizu francuskog republikanizma ili krizu američkoga? Njemačka je još uvijek u boljem položaju od mnogih drugih zemalja. Poljaci bi rekli: Njemačka je daleko od mrtve.

– Mnogo govorite o transformaciji. Imaju li šanse vlade poput sadašnje njemačke, s ambicioznom strankom Zelenih i fokusom na klimatske promjene? Ili trenutno svjedočimo povratku konvencionalnoj, konzervativnoj politici? = Sve vlade, progresivne ili konzervativne, morat će djelovati eksperimentalno u sljedećih nekoliko godina. Europska politika kakvu poznajemo jest prošlost.

– Na kraju, što je zapravo jedinstveno u demokraciji u borbi protiv svih surovih autokracija svijeta? = Demokracije, to je njihova najveća prednost, jesu društva sposobna za samoispravljanje. Tek kada izgubimo tu sposobnost doći će do prave krize demokracije.

Kako bi izgledalo spoznavanje grješaka u pitanju migracija? = Migracije i klimatske promjene jesu krize koje će odrediti budućnost. Klimatska ljevica i antiimigrantska desnica nešto su poput dvaju pokreta pobune protiv izumiranja, oba se boje svoje propasti jer misle: ako se nešto ne učini danas, sutra će biti prekasno. Samo ako uspije ozbiljno umiriti strahove obiju skupina glasača, europska politika može pronaći novu ravnotežu.

– Zašto je islam kao religija tako jak i kako bi se sekularna, demokratska društva mogla nositi s muslimanskim manjinama u budućnosti? = Kad bih bar znao odgovor!

* Ivan Krastev (58) bugarski je politolog. Postao je poznat po knjizi „The Light That Went Out“ (Svjetlo koje je zgasnulo), u kojoj je opisao otuđenje Istoka nakon euforije godine 1989. Predsjednik je Centra za liberalne strategije u Sofiji i stalni suradnik na Bečkom institutu za humanističku znanost.

Povezano:

Zdravko Gavran: „Kraj svijeta kakav poznajemo“?!

 

Die Welt/Hrvatsko nebo

Odgovori