Zakon o hrvatskom jeziku/M. Kušek: Vjerske zajednice morale bi imati bar dio obreda na hrvatskom jeziku
Obveznim korištenjem hrvatskog jezika u vjerskim obredima, vjerske zajednice ili u evidenciju upisani njihovi organizacijski oblici postali bi dostupni vjernicima, odnosno mogli bi ponuditi vjerski obred svakom zainteresiranom državljaninu bez ikakve diskriminacije temeljem poznavanja nekog drugog, stranog, mrtvog ili autorskog jezika.
U članku 6. stavku 5. nacrta prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku piše: „Zakon se ne odnosi na jezik koji se koristi u vjerskim obredima.“ Takva odredba, koja dopušta korištenje drugih (jezici EU-a), stranih (jezici država izvan EU-a), mrtvih (latinski, staroslavenski, starogrčki) ili autorskih jezika (esperanto, klingonski) suprotna je jednakosti, jednoj od najviših vrjednota hrvatskog ustavnog poretka iz članka 3. Ustava, jer onemogućava svim zainteresiranim državljanima jednako sudjelovanje u vjerskim obredima.
Tako osmišljena odredba krši i načelo jednakosti vjerskih zajednica iz članka 41. stavka 1. Ustava, jer je osiguranje te jednakosti povezano s iznesenim u prethodnom stavku, jednakim korištenjem hrvatskog standardnog jezika u vjerskim obredima.
Obveznim korištenjem hrvatskog jezika u vjerskim obredima, vjerske zajednice ili u evidenciju upisani njihovi organizacijski oblici postali bi dostupni vjernicima, odnosno mogli bi ponuditi vjerski obred svakom zainteresiranom državljaninu bez ikakve diskriminacije temeljem poznavanja nekog drugog, stranog, mrtvog ili autorskog jezika.
Da pojednostavim, vjerskim obredom se povezuju dvije strane – hrvatski državljani koji svi govore hrvatski jezik kao korisnici vjerskih obreda i vjerske zajednice ili njihovi organizacijski oblici kao ponuditelji vjerskih obreda na hrvatskom jeziku. Hrvatski jezik je conditio sune qua non za povezivanje pojedinca s vjerskim obredom, očuvanje jednakopravnosti državljana i ravnopravnosti vjerskih zajednica i njihovih organizacijskih oblika upisanih u Registar vjerskih zajednica.
Komunikacijski minimum hrvatskog jezika
U obrednoj praksi vjerskih zajednica trebalo bi djelomično dopustiti druge, strane ili mrtve jezike u dijelu vjerskog obreda, ali tako da kod kršćanskih denominacija propovijed bude uvijek na hrvatskom jeziku, a kod muslimana i drugih nekršćana u dijelu obreda koji je tomu analogan.
Posebno napominjem da vjerske zajednice nisu ni etnička ni nacionalna kategorija, nego vjerska (pa čak ni kod židova, uzimajući u obzir da ih se u Hrvatskoj bar pola osjeća pripadnicima hrvatskog naroda) i ne mogu se prava vjerskih zajednica miješati niti na ikoji način povezivati s pravima etničkih ili nacionalnih manjina, što bi po kanonskim propisima kršćanskih denominacija bilo teška hereza.
Nadalje, odredba koja ne bi obvezala na taj neki komunikacijski minimum hrvatskog jezika, znatno će otežati provedbu nadzora temeljem članka 23. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, koji ovlašćuje sudbenu vlast za utvrđivanje poziva li ili potiče vjerska zajednica svojim djelovanjem na vjersku, nacionalnu ili rasnu mržnju ili drugi oblik nesnošljivosti među građanima Republike Hrvatske te nadzor mjerodavnog ministarstva nad djelovanjem vjerske zajednice sa svrhom utvrđenja jesu li sadržaj i način obavljanja vjerskih obreda i drugih očitovanja vjere protivni pravnom poretku, javnom moralu ili na štetu života i zdravlja ili drugih prava i sloboda njezinih vjernika i drugih građana, jer tko bi to mogao utvrđivati ili provoditi nadzor u tom smislu ako u cijelosti ne razumije korišteni jezik. Čak i okolni, hrvofoni narodi u sklopu svojih jezika koriste se mnoštvom stranih riječi kojih nema u hrvatskom jeziku niti kao tuđica, a koje mogu u nekim slučajevima izazvati nerazumijevanja i nesporazume.
Korištenje hrvatskim jezikom u obredima pomoglo bi boljem međusobnom razumijevanju i lakšoj integraciji vjerskih manjina u hrvatsku kulturnu maticu.
Povezano:
Predloženi Zakon o hrvatskome jeziku klasičan je primjer hrvatskog minimalizma
Zdravko Gavran: Propisuje se uporaba „hrvatskoga standardnog jezika“ – a bez njegova normiranja!
Miroslav Kušek/Hrvatsko nebo